Između tradicije i vatrenog prstena
Četvrti dan međunarodnog festivala teatra u znaku poznatih imena i predstave za sve uzraste
Vatreni kotač (Foto PUF/Dejan Štifanić)
Četvrti dan 29. PUF-a podsjetio je da je nakon skoro 30 godina ovaj međunarodni kazališni festival razvio svoju tradiciju, neka opća mjesta bolje rečeno projekte koja se mogu očekivati više-manje svake godine, a to nije samo "Anno Domini", bez kojeg nije moguće zamisliti prvi dan ove manifestacije. I nisu samo predstave nego su tu i ljudi, oni koje ćete, ako ih nešto ozbiljno ne spriječi, redovito vidjeti kao autore ili izvođače na nekoj od PUF-ovih pozornica po gradu.
Aktualne poruke
Jedan od takvih je Mehdi Farajpour, Iranac s francuskom adresom i dobar prijatelj umjetničkog ravnatelja PUF-a Branka Sušca, koji često gostuje u Puli; i sam na pozornici, ili pak kao redatelj u pozadini, dok na bini performans izvode članovi njegovog Oriantheatre Dance Companyja - kao što je to bilo preksinoć na pozornici Istarskog narodnog kazališta. Predstava se zvala "Nema više ptica na mojoj strani!" i u najavi je opisana kao "politička plesna predstava o Granicama". Oni koji poznaju Farajpourov autorski rukopis znaju da mu politika i nije toliko strana, ali u njegovom fokusu je nerijetko preispitivanje tradicije, kao što je to, primjerice, bilo prošle godine.
Nekako se čini da je u tom smjeru išao i ovaj put bez obzira na dodavanje politike, a barem je u Hrvatskoj poznato da je tradiciju i tradicionalnost teško odvojiti od politike i političara koji se njima služe. Farajpour dolazi iz zemlje gdje je tradicija temelj i prvi stup svega, na temelju nje se vlada, njoj se pokorava. Čini se da je to i ovdje slučaj i da se kroz "Nema više ptica na mojoj strani!" provlači priča o ptici ili pticama koje ne žele ostati zarobljene u svojoj krletci. One žele biti slobodne dok se u svijetu oko njih događaju previranja, žele biti slobodne unatoč svojim ranama i krvi koja kaplje iz njih. No, za tu slobodu se moraju izboriti.
Od u početku neartikuliranih glasova, poruka će se pred kraj pretvoriti u "Moje tijelo! Koža..." To je politička poruka, aktualna i na istoku i na zapadu i da bi se ona mogla slobodno proklamirati mora se otrpjeti nasilje onih koji takve poruke ne mogu smisliti. Teško je u takvoj situaciji naći svoj glas no likovi u predstavi će to pokušati i artikulirati ono što žele, koliko god da im drugi postavljaju ograničenja i povlačiti granice preko kojih ne mogu, odnosno smatraju, da ne bi smjeli ići. U predstavi su nastupili Fiona Witherell, Melissa Younker, Toni Flego, Morgan Ellis i Gwan Sampe.
Opuštanje za kraj
Ipak, kada se radi o tradiciji, ona ne mora uvijek predstavljati nekakav crni kišobran na sivi, oblačni dan. Jer, barem kada se radi o PUF-u poznato da je pored intimističkih i hermetičkih predstava prije ili poslije na red mora doći jedna, što se kaže, prestava za široku publiku, da se ljudi zabave. I nije da imam išta protiv toga nego štoviše ovakvu selekciju podržavam. Tako se i u subotu navečer na Trgu kralja Tomislava okupila publika koja je čekala da vidi "Propan Punk Show" čeških MansterVille & Blackout Paradoxa u režiji Vojte Štulca. I bilo je to upravo to – show, ako netko želi može ga nazvati i spektaklom u kojem su uživali brojni klinci koji su zauzeli prve redove. Imat će oni o čemu pričati idućih dana, o vatri, ekvilibristima, žonglerima i akrobatima te kotrljajući gorući kavez sve uz techno glazbenu podlogu, ali uz jedan "Ring of fire" za kraj. Sve to odrađeno brzo, bez predugih pauzi i s dozom iščekivanja prema onome što će biti sljedeće, a samo finale je bilo prilično efektno. Treba se ponekad i uživati, a raščlanjivanje eventualne priče, ako je u nečemu ovakvom opće ima, pustiti za neki drugi put.
Tko i što PUF-a
Međunarodni kazališni festival PUF su 1994. godine osnovali voditelji četiriju najboljih izvaninstitucionalnih hrvatskih kazališta: Branko Sušac iz pulskoga Dr. Inata, Davor Mojaš iz dubrovačkoga Lera, Nebojša Borojevič iz sisačke Daske i Romano Bogdan iz čakovečkoga Pinkleca. U to ratno doba, kada je veliki dio Hrvatske još uvijek bio okupiran, a Dubrovnik i Sisak bijahu u neposrednoj ratnoj opasnosti, utemeljitelji festivala odlučili su da se ova kazališna manifestacija održava u Puli, gradu pošteđenom od izravnih ratnih razaranja. 1. srpnja 1995. inauguriranje 1. međunarodni kazališni festival, a svoje konačno ime – Međunarodni kazališni festival PUF (Pulski alternativni festival) – dobiva 1996. PUF je dobio i stalni termin održavanja: prvih pet srpanjskih dana.
PUF je nastao kao izravni komentar hrvatske kazališne stvarnosti, njegovi su razlozi i argumenti bili veoma jaki, a odnosili su se podjednako na kazališne i izvankazališne okolnosti. Ponajprije, PUF je nastao iz potrebe okupljanja jedne važne kazališne generacije, ali taj je razlog veoma brzo nadrastao. Htijući pokazati da kazališta i kazališni festivali ne moraju nužno imati golemi i skupi "hladni pogon" koji će ih opsluživati, PUF je svojim izborom i koncepcijom dao do znanja da postojeći hrvatski kazališni festivalski prostor potpuno ignorira i zaboravlja čitav jedan segment aktualne kazališne ponude – i to upravo onaj segment koji Hrvatsku predstavlja na neusporedivo više inozemnih festivala nego bilo koji drugi segment hrvatskoga glumišta.
Ovaj je festival nastao i kao komentar strahovitih terminoloških nepreciznosti i nejasnoća koje su dugo vladale (a vladaju i danas) hrvatskim kazališnim prostorom. Striktna podjela na profesionalni i amaterski kazališni rad direktno je štetila kazališnim družinama koje su svojim načinom rada, estetikom i poetikom izrazito odstupale od nejasno definiranoga "mainstreama", a još više od predstavljačke predvidljivosti tzv. pučke naive.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
