Maestro se vratio kući
FOTO / Operom "Istarska svadba" Antonija Smareglie otvoreno obnovljeno kazalište
(Snimio: Karlo Čargonja)
Nakon što je prošle godine za Dan grada Pule najveći istarski grad dobio obnovljeno Malo rimsko kazalište, ove je godine dobilo obnovljenu veliku dvoranu Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula i to je inaugurirano operom slavnoga Puljanina Antonia Smareglie ''Istarska svadba''. Autorova je to jedina opera s potpuno istarskom temom čije je mjesto radnje Vodnjan, a koja nije imala uvijek lagan put, no koja je doživjela i trenutke velike slave.
U suradnji pulske kazališne kuće i riječkog Hrvatskog narodnog kazališta Ivana plemenitog Zajca izvedena je opera uz sjajne soliste te orkestar i zbor u punome sastavu, a akteri su nagrađeni višeminutnim ovacijama oduševljene publike prepune obnovljene dvorane.
Redatelj Marin Blažević uz važnu pomoć Sofije Cingule – koja je godinama vezana za rad na pulskoj Muzičkoj akademiji - odlučio se za korak dalje u odnosu na samu fabulu i glazbu opere.
Smareglina je glazba tu vrlo snažna, dojmljiva – po nekim glazbenim kritičarima možda i najbolje od njegovog stvaralaštva, dok drugi pak ističu poetski teatar prisutan u kasnijim operama La Falena, Abisso i Oceana, no libreto Luigija Illice – bez daljnjega velikog autora, koji je sjajno radio sa skladateljem pulskih korijena – na trenutak je po malo krnji, što je režiser Blažević vrlo s(p)retno iskoristio da uz autorski tim, zanimljivim kostimografskim i scenografskim rješenjima, dobije onu širinu, onu razigranost koja se sjajno stapa s glazbom.
Uz dirigenta, energičnog Simona Krečiča, valja istaknuti scenografiju koja reproducira Vodnjan, odnosno minimundus Vodnjana kreirao je Alan Vukelić, a za vrlo zanimljiv kostimografski se potez odlučila Sandra Dekanić. Vodnjan iz doba Smareglie bio je iznimno bogat folklorom, što se vidi i po nekim glazbenim oblicima prisutnim unutar glazbenog tkiva opere – od villotta do stornella, no i nošnjama, koje su živopisne i razigrane. Dekanić se nije opredijelila za prikaz tih nošnji – što može biti estetski vrlo dojmljivo, nego je napravila jedan hrabar potez – sve žene na sceni odijevale su vjenčanice aludirajući pri tome na naslovnu sintagmu – izlazak iz okova, patrijarhat, sloboda misli, a pošto je to, da parafraziramo Lorcu bila i krvava svadba – ta je metafora bila s toga gledišta vrlo važna. I snažna.
Recimo i da je glazbeni savjetnik ovdje Zoran Juranić, iznimno veliki poznavatelj Smareglie.
Marussa je bila Anamarija Knego (u alternaciji će u ponedjeljak glumiti Gabrijela Deglin), Lorenzo – Bože Jurić Pešić, Menico, Marussin otac – Giorgio Surian; Biagio, seoski zabavljač – Filippo Pollineli, Nicola – Robert Kolar/Jure Počkaj, a Luce – Stefany Findrik. Riječ je o vrlo dobrim solistima koje je pulska publika imala mogućnost čuti već nekoliko puta na raznim koncertima suradnji dvaju kazališta, a tu je i sjajan riječki operni zbor i zborovoditelj: Matteo Salvemini te riječki simfonijski orkestar i korepetitorica Nataliya Marycheva. Inspicijenti su Antonija Družeta i Valter Milavec.
Ova je opera izvedena davne 1994. godine u Puli u osječkom uprizorenju. Smareglia je jedini hrvatski skladatelj čija se opera izvodila u poznatom njujorškom Metropolitanu. Praizvedena je 1895. godine u Trstu.
Radnja je tipična za brojne opere, čime se potvrđuje teorija poligeneze po kojoj su bajke, narodne priče, a dijelom i opere vrlo slične u raznim povijesnim razdobljima i nastale na raznim paralelama i meridijanima što se viječnih ljubavnih i obiteljskih intriga tiče – a opet je svaka originalna. Istarska svadba to dakako jest, posebice jer zaokružuje tri komponente Smareglie – očevu talijansku, majčinu slavensku i Austrougarsku monarhiju, elemente germanizma, talijanske glazbe, pa i one hrvatske kulture i folklora. Priča donosi pitoreskne i folklorne detalje, što je privuklo skladatelja da pristupi stvaranju opere. Smareglia je u njoj, kako je više glazbenih kritičara naglasilo, glazbeno majstorski prikazao duh Istre i lokalnog života.
Recimo i da je na daskama Ciscuttija – današnjeg INK-a opera izvedena prvi put 1908. godine, a potom 1920., pod dirigentskom palicom njegova sina Marija, čiji je život nažalost prerano tragično okončan. Kada je izvedena u Areni, Smareglia je nažalost bio pokojni već četiri godine.
Veliki je ovaj kompozitor rekao da je njegova majka jako prisutna u ovoj operi, da je to njegov dar Istri, njegovoj zemlji i ljudima. Kada je riječ o spoju kultura, valja navesti da je u ovoj priči o ljubavi i intrigama uveo i lik Crnogorke iz Peroja Luce. Njegov teatar, kako je rekao i kritičar Ivano Cavallini, nije veristički, nego nasljednik Wagnerovske drame. Vrele strasti, prizvane sa slikarskim tradicijama južne Italije, zvona katedrale, villotta, tornella, bottonate ponovno su oživjeli u glazbi zbog interpretacije projicirane na vodnjanski krajolik i njegove ljude. S ovom operom autor je zauvijek spojio dušu Vodnjana s Italijom uz priču punu osjećaja za ljepotu s obje strane granice, parafrazirajmo Vita Levija, muzikologa i poznavatelja velikog maestra, a Levi je - mala digresija, bio i tast jedne znamenite osobe - Fulvia Tomizze.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
