Priča slučajnog nalaza u blizini Savudrije

Vitrina mjeseca Arheološkog muzeja Istre u prostoru Galerije C4 naslovljena je "Izida Fortuna: Sjedinjenje dviju božica", a ovaj će se izlog moći pogledati sve do 28. svibnja. Autorica izložbe je Aneta Vežnaver.

- Dvije različite božice, jedna sa zapada, druga s istoka, potpuno suprotne, a opet spojene u jedno moćno božanstvo – Izidu Fortunu. Štovatelji su joj se obraćali za pomoć kako bi ukrotili neuhvatljivu sreću, a da ih je bilo mnogo i na području današnje Istre, dokazuje pronalazak nekoliko njezinih spomenika, između kojih i malena brončana skulptura. Igrom sudbine i sreće, u pravom duhu božice, skulpturica je pronađena 1929. godine kao slučajni nalaz u blizini Savudrije. Visine svega devet centimetara, datira se od 1. do 3. st., a prikaz Izide Fortune bogat je simbolima njezine monumentalnosti, veli Vežnaver.

Personifikacija faraonskog prijestolja

Moćna Izida, orijentalno je božanstvo čija je pradomovina Egipat. Ime joj proizlazi iz egipatske riječi za prijestolje I-set te je u tom kontekstu predstavljala personifikaciju faraonskog prijestolja. Iako je u Starom i Srednjem kraljevstvu bila tek drugorazredno božanstvo, svoj uspon doživljava u Novom, kada postaje sveopća i svemoćna božica. Kako se može saznati proučavajući taj izlog, iz braka boga zemlje Geba i božice neba Nut rođeno je četvero djece; Oziris, Set i njihove sestre i supruge, Izida i Neftis.

- Prema mitu, Izida i Oziris zaljubili su se još u utrobi majke, a njihova neprikosnovena ljubav potaknula je niz događaja. Oziris nasljeđuje očevo prijestolje i zajedno s Izidom vladaju mudro, donoseći Egiptu prosperitet. Izida ima brojna svojstva i moći, ona prožima sve aspekte života stoga se i pojavljuje pod različitim imenima i u različitim ulogama. Ona uvodi red i uređuje svijet pa joj je između osnovnih funkcija i ona zakonodavna. Često se poistovjećuje s drugim božicama pa je u helenističko-rimskom svijetu poistovjećena s Demetrom. U Grčkoj se još sjedinjuje s Herom, Afroditom, Hestijom i Reom, Tračani su je nazivali Majkom bogova, Likijci Leto, a Sirijci Astarde Artemida Nanaia. Budući da je u Egiptu prikazivana u obličju krave teško ju je ili gotovo nemoguće razlikovati od Hator, a znala je biti prikazana i kao nebeska krava iz koje izlaze svi bogovi (Majka bogova), veli autorica.

Najčešće prikazivana antropomorfno

Svoju iznimnu popularnost Izida duguje činjenici da je najčešće prikazivana antropomorfno. Naime, i Grci i Rimljani nisu bili skloni egipatskim zoomorfnim božanstvima pa oni nisu zaživjeli izvan Egipta.

- Božica je odjevena u hiton, košulju bez rukava koja se rastvara u prorez te u lijepim naborima seže do poda. Preko lijevog ramena zaogrnuta je himationom, plaštem koji je svezan ispod grudi u tipičan Izidin čvor koji predstavlja splet mističnih energija. Lijepo i sofisticirano lice uokvireno je frizurom ukrašenom na izidinski način, s razdjeljkom na sredini i kosom sakupljenom u nisku punđu na zatiljku. Kompleksna kruna krasi joj glavu i prepuna je atributa dajući božici veličanstven izgled, ističe Aneta Vežnaver.

Sa zapada pristiže Fortuna, rimska božica sreće, prevrtljiva i nepredvidljiva. Rimljani su imali nekoliko božanstava kojima su nastojali uhvatiti duh sreće; Fatum je bila kruta i nepromjenjiva sudbina, dok je Fors bio nepredvidiv slučaj koji se često štovao zajedno s Fortunom - Fors Fortuna. I Fors i Fortuna vuku korijenje iz latinske riječi ferre što znači nositi, donositi ili podnijeti (sudbinu).

- Kult u Rim uvodi Servije Tulije, posljednji etrurski kralj koji je vladao Rimom. Priča kaže da su Servije Tulije i Fortuna bili zaljubljeni. Ona je, kako bi se tajno mogla sastati s njim, bježala kroz prozor, a on joj je u znak ljubavi i zahvalnosti podignuo hram na obali rijeke Tiber, veli legenda, a prepričava autorica.

Čini se da je Izida Fortuna ponovno uplela svoje prste te nakon dugih 89 godina ponovno razotkrila nešto o sebi. Spletom pomalo misterioznih, ali sretnih okolnosti, gospodin Ferruccio Blasovich prisustvovao je predavanju Arheološkog muzeja Istre održanom u Trstu. Gledajući fotografije s prezentacije prepoznao je svoju rodnu kuću u Zambratiji, odakle se 1957. preselio u Trst, a upravo ga je to vratilo natrag u prošlost. Svoj burni život isprepleten vojnom službom diljem bivše Jugoslavije i poštarske službe u rodnoj Zambratiji i Savudriji, upotpunio je pričom o pronalasku skulpturice Izide Fortune.

- Osamdeset i jedna godina vidljiva je na njegovu ljubaznom licu, a suzama zacakljene oči pokazuju s koliko ljubavi priča o svom rodnom kraju i ocu Antoniju, koji je pronašao kip božice. Bilo je to davne 1929. godine kada je Antonio Blasovich, zajedno sa susjedima, kopajući nedaleko od svoje kuće naletio na zanimljiv brončani predmet – Izidu Fortunu. Daljnji je tijek sudbine male skulpture poznat, naime tada dospijeva u Arheološki muzej Istre gdje se nalazi i danas, zaključuje autorica priču. (V. BEGIĆ)