Nije ovo, naravno prvi takav skup. Bilo ih je bezbroj od 1992. godine kada se summit održavao u Rio de Janeiru i gdje su predstavnici 150 zemalja svijeta zaključili da treba smanjiti emisije ugljičnog dioksida, kako bi se spriječilo opasno uplitanje u klimatski sustav.

Rezultat znamo. Ništa od toga nije ostvareno, a globalno zatopljenje ozbiljno je zaprijetilo Zemlji. U međuvremenu su se sastajali stručnjaci, političari, raspravljali i dalje, a svijet već osjeća klimatske promjene, od suša, poplava, topljenja ledenjaka, nestanka koralja do porasta razine mora. Sada sva zvona zvone na uzbunu. Glasgow bi trebao donijeti novi međunarodni sporazum koji bi vodio smanjenju emisije ugljičnog dioksida i koji bi spriječio katastrofu. "Posljednja najbolja šansa", tako je skup u Glasgowu nazvao John Kerry, bivši američki državni tajnik koji se godinama bavi problemima očuvanja našeg planeta. Podržava ga zdušno i američki predsjednik Joe Biden koji također govori o ?zadnjoj šansi? i koji bi također trebao sudjelovati na summitu. Hoće li doći kineski predsjednik Xi Jinping za sada se ne zna, ali bez njega bi i ovaj skup bio gotovo promašen.

Summit u Parizu donio je neke pomake, to se ipak mora priznati. Sada će se moći detaljno analizirati je li to bilo dovoljno, iako sve ono što se događa na planetu pokazuje da nije. Prije svega da rješenje mora biti globalno, sa sudjelovanjem i bogatih i siromašnih. I tu postoji veliki problem. Naime, pandemija je pokazala koliko smo u globaliziranom svijetu zapravo udaljeni jedni od drugih. Vidjelo se to sada više nego ikada da je svatko vukao na svoju stranu, u početku čak i zemlje unutar Europske unije. Svi su se htjeli što prije dočepati cjepiva, a sada kada ga bogati imaju i više nego što im je potrebno, škrto ga dijele sa siromašnima. Svatko ima i svoju viziju kako najbolje izaći iz začaranog kruga pandemije, a sve to naravno vodi još dugotrajnijoj i neizvjesnijoj bitci protiv virusa.

Slično je i s klimom. Za stolom, na summitima, dođe se do nekog rješenja, ali se to onda ne sprovodi u praksi. Bogatima je stalo da još više zarade, malo se obaziru na klimatske promjene, a siromašni ionako vegetiraju. Pet godina poslije Pariza to se još više vidi, pa pozivi na globalno rješenje baš ne ulijevaju nadu. Atmosferske koncentracije ugljičnog dioksida su porasle i rastu dalje, a prije dvije godine zabilježeni su rekordi. Čak ni pandemija nije donijela nešto dobro klimi, jer se gospodarska aktivnost najbogatijih zemalja nastavila po istom principu kao i prije. Usprkos pozivima da se aktivnije uključe u rješavanje problema Kina, Indija, Rusija i Australija samo poručuju da su spremne smanjiti emisiju ugljičnog dioksida i uključiti se u procese, ali mnogi smatraju da su te poruke s figom u džepu. Meksiko i Brazil, po pisanju Washington Posta čak su spremni za skromnije ciljeve nego što su bili prije pet godina u Parizu.

Slušamo obećanja, a u praksi pomaka nema. Sve te priče o prelasku na čistije izvore energije, električne automobile ostaju mrtva slova na papiru, jer pomaci idu sporo i neučinkovito.

Povezane vijesti

• GRABAR-KITAROVIĆ: Inicijativa triju mora briše granicu 'stare i nove Europe'
• Pompeo i Kim Jong Un za drugi SUMMIT SAD-a I SJEVERNE KOREJE
• Curenje nafte prijeti ekološkom katastrofom na Mauricijusu