Otok otpora
Dok Trump prijeti, Kuba puca po šavovima, ali Kubanci nisu spremni pokleknuti
(Reuters)
Još prije godinu dana, američka invazija na Kubu djelovala bi kao scenarij iz znanstvene fantastike, svojevrsni relikt iz vremena Hladnog rata koji nikome razumnom ne bi pao na pamet.
No ono što je prije godinu dana bilo nezamislivo, danas je vrlo realno. Dapače, američki predsjednik Trump već je nekoliko puta najavio kako mu je upravo Kuba prvi vanjskopolitički prioritet, te kako će mu biti čast preuzeti tu karipsku državu. Čim završi rat s Iranom.
Kolaps sustava
Kuba je u posljednjih nekoliko mjeseci gotovo pa klinički mrtva. Nakon što su američki specijalci oteli venezuelanskog diktatora Madura i helikopterom ga odvezli iz njegove palače u središtu Caracasa ravno u zatvorsku ćeliju, jedna od prvih stvari koju je Trump napravio bio je prekid isporuke nafte Kubi.
Režim u Havani već godinama je opstajao upravo zahvaljujući ovoj "infuziji" u vidu nafte koju je od Madura dobivao gotovo pa besplatno. I prekid ove žile kucavice u kratko je vrijeme izazvao raspad sistema.
Nije prošlo ni mjesec dana, a na crpkama diljem Kube je nestalo goriva, nekoliko dana potom dobar dio međunarodnih letova prema Kubi je obustavljen. Razlog?
Nestašica avionskog goriva. Što se tiče Havane, svi su zrakoplovi i dalje bili dobrodošli, ali gorivo kojim bi se mogli vratiti na svoja polazišta nisu im mogli osigurati. Ovaj prekid letova doslovno je preko noći srušio turizam, jedinu industriju koja je Kubi toliko toliko osiguravala priljev svježeg novca.
Situacija za obične Kubance još je i gora. Pored goriva, najčešće nema ni struje. Objeduje se jednom, eventualno dva puta dnevno. I to ne pretjerano obilato. Hrana koju Kubanci danas jedu svodi se na oskudne porcije riže, banana, ribe, onoga što otok sam proizvodi.
Meso? Možda jednom ili dva puta tjedno, ako ga se nađe u trgovinama kojima dominiraju prazni rafovi. Liječenje? Morat će sačekati neka bolja vremena jer lijekova jednostavno nema, čak ni najosnovnijih antibiotika.
Odavno zakazani operativni zahvati odgođeni su za neka bolja vremena. Smeće se gomila na ulicama jer tamošnji komunalci nemaju goriva kojim bi dovezli kamione za otpad na ulice gradova. Život na Kubi, koji ni prije nije bio bajan, sada se doslovno sveo na preživljavanje iz dana u dan.
Strateški otok
– Kuba je sada vrlo oslabljena nacija. I mislim da s njom sada mogu uraditi što god želim. Mislim da ću imati čast preuzeti Kubu. Vjerujem mirno, ali ako ne, tu su i drugi načini, ustvrdio je Trump prije nekoliko dana jasno stavljajući do znanja kako će se Kubom "pozabaviti" istoga trenutka kada se stabilizira situacija na Bliskom istoku.
I jasno je zbog čega toliko žarko želi pod svoju kontrolu staviti karipski otok koji je desetljećima, tijekom Hladnog rata, smatran "crvenom utvrdom".
Naime, na Floridi žive stotine tisuća kubanskih imigranata koji su u SAD izbjegli nakon kubanske revolucije, a njihovi glasovi pretvorili bi Floridu iz klasične "swing state", države za koju se nikada ne zna hoće li glasati za demokrate ili republikance, u republikansku utvrdu za sljedećih nekoliko desetljeća.
Ujedno, egoističnom Trumpu zasigurno ne bi smetala ni etiketa predsjednika koji je uspio ono što nije uspjelo niti jednom američkom predsjedniku od Eisenhowera na ovamo – vratiti Kubu pod američko okrilje kojeg je napustila padom Batistina režima.
A u cijeloj priči ne treba zaboraviti da Amerikanci pamte Kubu kao otok zabave, otok hotela i kasina u koje su masovno hrlili do 1959. i dolaska Castra na vlast.
I ponovna izgradnja Kube kao turističkog raja, u kojemu bi obitelj Trump zasigurno imala povlašten položaj, kao ideja svakako nije mrska aktualnom američkom predsjedniku.
– Kuba nije Iran. Ali nije ni Venezuela. Nema nikakve sumnje kako bi američke postrojbe uspjele izvršiti desant na ovaj karipski otok udaljen samo nekih 135 kilometara od obala Floride.
Uz dobru zračnu i raketnu pripremu, za koju SAD-u ne trebaju nosači zrakoplova jer bombarderi i lovci bez problema mogu polijetati sa vojnih aerodroma na jugu SAD, trebalo bi im samo nekoliko dana da unište ono što je još uvijek funkcionalno od komunikacijskih i vojnih radarskih sustava.
Kubanska protuzračna obrana bila bi uništena za manje od jednoga dana, a zračna superiornost postignuta u samo nekoliko sati, kaže za naše novine povjesničar i analitičar dr. Petar Bašić.
Tri generacije
Tisuće marinaca moglo bi se bez prevelikih problema desantirati na kubanske obale, a dio napada mogao bi ići i iz Guantanama, baze koju SAD imaju na krajnjem zapadu otoka. Vlada u Havani bila bi, bez prevelike sumnje, skinuta u samo nekoliko dana. No, to bi označio tek početak problema.
Naime, kubansko je društvo u prvome trenutku izuzetno podijeljeno. Mlađe generacije američku bi invaziju zasigurno dočekale kao svojevrstan spas i put k boljem sutra, put iz bijede u kojemu se sada nalaze.
Srednja generacija Kubanaca, oni između 30 i 50 godina, nisu ideološki fanatični, umorni su od nestašica i krize. Odrasli su u sustavu koji je SAD prikazivao kao glavnog neprijatelja, ali žive krizu sustava i skeptični su prema svemu. Dio ove generacije bi se borio protiv agresora, no procjenjuje se kako bi im ipak prioritet bili obitelj i preživljavanje.
No treća, najstarija generacija Kubanaca, oni stariji od 50, predstavljaju problem okupacijskim snagama. Odgojeni u mentalnom sklopu gdje je SAD povijesni neprijatelj, gdje je revolucija ponos i identitet Kube, spremni su na otpor svakom neprijatelju.
Čak i ako su nezadovoljni siromaštvom, stranac je njima uvijek stranac, a podršku režimu i vojsci pružiti će uvijek. Pa makar to značilo prihvaćanje oružja i odlazak u gerilu, zajedno s dijelovima vojske koji invaziju nikada neće prihvatiti.
– Iako se, na prvi pogled, ideja o "vojsci staraca" čini čudnom, treba imati na umu da za, ako ne uspješan, a ono za intenzivira težak otpor, ne treba previše ljudi.
Ako se desetak posto kubanske populacije doista odluči prihvatiti oružja i povući u gerilu, to bi za SAD značio dugotrajan, iscrpljujući i težak sukob, kaže dr. Bašić.
Gerilski rat
Kuba nije mali otok. Dugačka je stotinama kilometara, premrežena džunglom, ali i urbanim područjima. Kubanska vojska godinama se oslanjala na teritorijalnu obranu kao okosnicu otpora, a režim koji je preživio invaziju u Zaljevu svinja ima duboko ukorijenjen mentalitet obrane od SAD-a.
Ta obrana ne bi slomila američke postrojbe i režim kojeg bi Bijela kuća mogla postaviti u Havani. No svakako bi im za dugo vremena mogla zagorčati život.
Bila bi to svojevrsna preslika Iraka, bojišta na kojemu domaći pobunjenici nisu imali nikakve šanse, no ipak bi gotovo svakoga dana američki marinci nalijetali na improvizirane eksplozivne naprave na cesti.
Unatoč svemu, prilično je izvjesno kako američki predsjednik Trump ima vrlo odlučnu namjeru od Kube načiniti protektorat. I to u skoro vrijeme, vjerojatno prije izbora za Senat i Kongres koji će biti održani pred kraj godine.
Dapače, izgleda da se već odlučio i za svojevrsnog guvernera Kube koji će otokom, ako ne otvoreno, a ono iz sjene upravljati po smjeni vlasti. Riječ je o aktualnom državnom tajniku SAD-a i Trumpu vrlo bliskom Marcu Rubiju.
On je potomak imigranata koji su u SAD pobjegli neposredno nakon Castrove revolucije, i nema sumnje kako bi mu povratak na otok njegovih roditelja predstavljao vrhunac političke karijere. Čak i pod uvjetom da njegova pradomovina bude gurnuta u dugotrajan sukob niskog intenziteta.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twitter
