Drska krađa u Louvreu samo je posljednja u nizu filmskih provala u muzeje. I Hrvatska ima svoj primjer

(Reuters)

Prolaznici koji su šetali pokraj Siene vjerojatno nisu ni obraćali pažnju na četvoricu muškaraca u kombinezonima koji su dovezli automobil s dizalicom i počeli je dizati na prvi kat Louvrea, jednog od najpoznatijih svjetskih muzeja smještenog u središtu Pariza. Ako su ih i zapazili, vjerojatno su mislili kako se opet rade neke rekonstrukcije na katu i ništa neuobičajeno za kompleks palače koja je pretvorena u muzej još u vrijeme francuske revolucije. No svakako nisu mogli ni sanjati da prisustvuju jednoj od najspektakularnijih krađa u francuskoj povijesti, krađe za koju je bilo potrebno samo sedam minuta.

Popevši se na balkon, četvorica još neidentificiranih muškaraca isjekla su staklo na prozorima, uvukla se u prostoriju, natjerala dvojicu čuvara da isprazne kat i pokupila francuske krunske dragulje, uključujući i ogrlicu koju je Napoleon poklonio tijekom vjenčanja svojoj drugoj supruzi Marie-Louise. Nakon toga su netragom nestali, ostavljajući na poprištu automobil s dizalicom kojom su počeli svoj pljačkaški pohod. Ukupna vrijednost ukradenih dragulja? Oko 88 milijuna eura.

Ma koliko god spektakularna ova pljačka izvedena prije tjedan dana bila, ona svakako nije jedina koja je poharala najpoznatiji svjetski muzej. Uostalom, i sama Mona Lisa, vjerojatno najčuvenija slika na svijetu koju je naslikao Leonadro Da Vinci svoju je slavu stekla tek 1911., kada ju je sa zida muzeja skinuo Vincenzo Perrugia, jedan od zaposlenika Louvrea, stavio pod kaput i iznio van. Na mjestu krađe ostala su u zidu samo četiri čavla na koje je slika bila pričvršćena, a krađa je otkrivena tek sljedećeg dana. Perrugia je skrio Mona Lisu u vlastitu spavaću sobu, a prvotno je za krađu bio optužen pjesnik Guillaume Apolilinaire koji je javno govorio kako Louvre treba spaliti. On je pak za krađu optužo Pabla Picassa, ne zato što je imao nekog dokaza ili indicije, već jednostavno zato što ga osobno nije podnosio, pa su obojica, ni kriva ni dužna, završila u protvoru odakle su uskoro ipak pušteni. Slika je pronađena tek nakon dvije godine kada je Perrugia pokušao Mona Lisu prodati jednoj galeriji u Firenzi. Kao Talijan vjerovao je, naime, kako Leonardovo djelo mora biti izloženo u njegovoj zemlji. Naravno, slika je vraćena u Francusku, a Perrugia je završio iza rešetaka.

Nema monopola

– Krađe iz muzeja češće su nego li se doista čini. I tu je cijeli niz pobuda, od želje za materijalnom koristi do slučajeva kada su lopovi uvjereni da ispunjavaju neki viši cilj. I to je upravo bio slučaj s krađom Mona Lise, jer je Vincenzo Perrugia bio Talijan uvjeren kako je riječ o nacionalnom talijanskom blagu koje se mora nalaziti unutar Italije. Naravno, ni u jednom trenutku nije pomislio da bi ga talijanska galerija, kojoj će ponuditi sliku, prijavila policiji, kaže za naše novine povjesničar dr. Petar Bašić.

Inače, sigurnost i čuvanje artefakata oduvijek su bili problem po kojem je Louvre poznat. Ne samo da se pokazalo kako prostorije kroz koje su lopovi prije nekoliko dana prošli nisu pokrivene kamerama, već sigurnosni sustavi u ovom muzejskom kompleksu nikada nisu bili na vrhunskoj razini. Tako su lopovi 1976. ukrali flamansku sliku iz muzeja, a nekoliko mjeseci potom ukradena je i dragim kamenjem optočena sablja koja je svojedobno pripadala francuskom kralju Charlesu X. I ukradena je na isti način, ljestvama su se lopovi uvukli u muzej s ulice.

Koliko su drsko krađe ponekad izvedene, pokazuje i primjer krađe iz 1990. kada je lopov, ponovo u Louvreu, iz okvira isjekao malu Renoireovu sliku i, zajedno s 12 komada starog rimskog nakita, iznio je van.

No, nema samo Louvre monopol na krađe. Gotovo svi veliki svjetski muzeji imali su svoj doticaj s neželjenim posjetiteljima.

Tako su u bostonski Isabella Stewart Gardner Museum u ožujku 1990. ušetala dva muškarca prerušena u policajce, da bi potom savladali čuvare i osoblje, zavezali ih i počeli svoj "pohod po fundusu". Tijekom sljedećih sat vremena, koliko su proveli u selektiranju djela, odnijeli su ukupno 13 slika, među kojima su i djela Rembrandta i Vermeera. Ukupna vrijednost slika koje su odnesene, i koje još uvijek nisu vraćene, procjenjuje se na oko 500 milijuna dolara. Na mjestima gdje su slike bile izložene u muzeju i danas stoje samo prazni okviri, a FBI i dalje slučaj drži otvorenim, no nakon 35 godina sve je manje šanse da će biti i riješen.

Stvarna vrijednost

Manje nasilnu pljačku izvelo je dvoje pljačkaša u Van Goghovu muzeju u Amsterdamu 2002. godine. Oni nisu upadali i vezali zaštitare, već su malim čekićima tijekom noći razbili staklenu kupolu na zgradi, i ljestvama se spustili u unutrašnjost odakle su izvukli dvije Van Goghove slike. Lopovi su nakon nekog vremena pronađeni, uhićeni i osuđeni, no dvije slike su netragom nestale. Na sličan način izvedena je 2012. i krađa u Kunsthall muzeju u Roterdamu kada su tijekom noći ukradena djela Picassa, Moneta, Matissea… Dio slika je kasnije pronađen, no veći dio umjetnina još uvijek se vodi nestalima.

Ipak, najveća pljačka muzeja na području Europe dogodila se prije šest godina u njemačkom Dresdenu, gdje su pljačkaši poharali riznicu "GrunesGewolbe", odnosno "Zeleni sef" u kojoj su čuvane neke od najvećih umjetnina iz perioda baroka. Napadači su prvo zapalili strujni ormar koji se nalazio izvan objekta čime su onesposobili dio vanjske rasvjete i sigurnosnih sustava. Potom su izrezali i izvalili željeznu rešetku na prozoru, uvukli se u zgradu i porazbijali staklene ormare u kojima su se nalazile umjetnine. U samo desetak minuta, koliko je trajao upad, uspjeli su odnijeti stotine eksponata, među kojima su odličja ukrašena dijamantima, kompleti nakita iz 18. stoljeća, Dresdenski bijeli dijamant od 49 karata… Ukupna vrijednost prvotno se procjenjivala na oko milijardu eura, no kasnije je ipak svedena na "samo" nekoliko stotina milijuna.

– Vrlo je teško govoriti o stvarnoj vrijednosti artefakata koji se kradu iz muzeja. I uopće o mogućnosti da se oni unovče. Jer svjetski poznata slika ili kip imaju svoju vrijednost, ali svi znaju da je riječ o predmetu ukradenom iz muzeja i ne može ga se samo tako nuditi na prodaju. Ponekad se krađe iz muzeja izvode "po narudžbi", kada ultra bogati samozatajni kolekcionari "naruče" krađu nekog predmeta kako bi ga posjedovali, svjesni da se nikada s njim neće moći javno pohvaliti, niti da će ga moći baš svakom pokazati. S druge strane, prilikom krađe dijamanata ili nakita, moguće je rastopiti zlato, no time se ne dobiva njegova puna vrijednost jer svaki artefakt znatno je skuplji od vrijednosti materijala od kojega je načinjen. Njegovu vrijednost daje upravo njegova povijest, a ne samo zlato koje je u njega ugrađeno, kaže dr. Bašić.

Ta činjenica nije smetala trojici pljačkaša koji su 27. ožujka 2017., oko 3.30 ujutro opljačkali Bode Museum u Berlinu odakle su odnijeli ogromnu kanadsku kovanicu izrađenu od čistog zlata i tešku točno stotinu kilograma. Tijekom noći došli su do zgrade muzeja, ljestvama se popeli na kat, kolicima prevezli kovanicu do prozora i izbacili je van. Potom su je strpali u automobil i odvezli do jednog skladišta gdje su je rastopili u manje komade i zlato prodali na tržištu. Iako je kovanica bila procijenjena na oko 3,3 milijuna eura, oni su za zlato dobili nešto manje od milijuna, no sasvim su s tim bili zadovoljni. Lopovi su pronađeni, uhićeni i osuđeni na četiri godine zatvora, ali kovanica, naravno, nije vraćena, baš kao ni novac koji su njenom prodajom zaradili.

Aleksandar Miles

I Hrvatska je imala "svoju" pljačku muzeja. Doduše, nije tu riječ o brzo izvedenoj, spektakularnoj pljački blaga ili umjetnina, već o sustavnoj krađi rijetkih knjiga iz fundusa Nacionalne sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Glavni organizator bio je Aleksandar Miles, u to vrijeme osamnaestogodišnjak koji je prvu pljačku organizirao krajem 1982. godine. Zgrada NSK neprestano je bila u obnavljanju, pod radovima, pa je na njoj bila postavljena skela preko koje su Miles i društvo ulazili u zgradu tijekom vikenda i u vrećama odnosili knjige, vetude, grafike, ilustracije i atlase. Pljačka je, malo po malo, trajala punih pet godina, a Miles i ekipa planirali su na kraju, kako bi prikrili tragove, zapaliti knjižnicu u kojoj se nalazi oko 2,5 milijuna knjiga. Na sreću, uhićeni su prije toga, u trenutku kada je jedan austrijski antikvar uhićen na granici s ukradenim knjigama. Ukupna šteta procjenjivala se na oko milijun tadašnjih njemačkih maraka. Miles je osuđen na 15 godina zatvora, a kazna mu je kasnije smanjena.