PIŠE ROBERT MATTEONI

Za koga je, i (pre)dobar je

(Snimio: Dejan Štifanić)

(Snimio: Dejan Štifanić)


U 1970-tim godinama sam prvi puta došao na područje gradskog stadiona. Kad si mali onda ti doživljaj okruženja ima sasvim druge dimenzije u odnosu na kasnije odrastanje. Otac me doveo pred glavni ulaz s Premanturske ulice i kad sam nasuprot vidio centralnu tribinu, činilo mi se kao da je zapadna strana Wembleya. Velika i daleko na drugoj strani. Hodali smo do nje ispod topola, pa iza sjevernog gola i prolazili prvu portu, prema pomoćnim tribinama. Onda pored tih improviziranih metalnih mjesta za sjedenje, nastavili smo prema drugom check pointu, na maloj porti za centralnu tribinu. Gužva, uski prolaz, stepenice i napokon smo se nekako stisnuli na daskama "VIP tribine". Činilo mi se sve to ogromno, uključujući i onih pet stolica na "balkonu", kojeg se držalo ložom za šefove kluba i goste.

Tada je centralna tribina bila još s otvorima na zidu gornjeg reda. I kako sam znatiželjan kao svaki klinac išao gledati što ima iza nje, vidio sam neurednu površinu, korunu, i malu šumicu kao uvertiru onoj većoj podno škole Vidikovac. Nisam mario jer me više intrigirao žamor oko pet tisuća gledatelja koji su se pripremali za drugo poluvrijeme derbija s Rijekom. Kada stvari gledam iz današnjeg kuta, mislim da je uobičajena teza o 5 tisuća ljudi na gradskom stadionu bila često pretjerana. Zapadna je tribina mogla primiti 400-tinjak ljudi. Dvije pomoćne svaka po 200-250. Neka je oko igrališta bilo 300 metara stajanja, i da na svakog gledatelja otpadne metar, to bi značilo oko 300-400 ljudi. Znači kad je sve to bilo puno značilo je oko 1200 gledatelja. Neka je na stajanju bilo po četiri reda ljudi jedni iza drugih, to je još oko 1600 do 2000 tisuće ljudi. Uz sva povećanja brojki to je moglo značiti manje od tri tisuće gledatelja. Kako god, doživljaji su tada bili takvi jer je, kako se god okrene, na stadionu bilo najviše svijeta kad je sport u pitanju. Dakako, kad se igralo važnije utakmice. Prosječno posjeta bila je i u tim vremenima nepreciznosti i uveličavanja na razini 1000-1500 ljudi. Neki tumači današnje zbilje, kad god ju žele obezvrjeđivati, pozivaju se "kako je nekad bilo". Mantra je takvima da je "nekad bilo bolje i drugačije". Što god to značilo. Iz osobnog svjedočanstva toga vremena mogu potvrditi da je bilo bitno drugačije, ali da je bilo bolje, to nema veze s realnošću. Već krajem 1970-tih godina, spoznao sam kako je zapravo Gradski stadion jedan dekadentan mali nogometni prostor, bez sadržaja, komoditeta, pristojnih toalet uvjeta. Na cijelom objektu bilo je točno dva čučavca i jedan pisoar. Istina je da su emocije duboka poveznica, pogotovo onima koji su bili mlađi tada sve je izgledalo ljepše. No, Pula je imala loš stadion(čić) koji bi bio u "tiltu" čim se igrala neka ozbiljnija utakmica. O terenu neću govoriti. Onaj travnjak na Drosini, prije nego ovaj hibridni, zbog kojeg su utakmice na TV-u iz Pule izgledale kao trka po spidvej stazama, bio je za teren iz 1970/80-tih godina kao travnjak Wembleya. Doslovno se događalo, kada je u jesen i zimi padala kiša, i kada trave nije bilo nego samo blato s lokvama, da bi se igračima izula kopačka u trku jer je ostala zarobljena u kaljuži.

Vremenom kako smo trenirali na koruni iza centralne tribine, ogolila se ploha i proširivala. Bilo je puno kamenčića, stakla, ali smo barem imali više prostora za igru od skučenog "polumjeseca" iza golova glavnog terena gdje su trenirali pioniri i juniori. Prava je senzacija nastala kada se ta verzija "karbonine" iza centralne tribine oplemenila luksuzom desetak reflektora. Naime, NK Uljanik je trenirao na toj plohi, a kako su svi bili zaposleni, većinom u brodogradilištu, radničko je društvo Uljanik "investiralo ogroman novac" u skelu s tih desetak rasvjetnih tijela. Bila je to prva verzija reflektora u nogometnoj Puli i nama klincima je to tada bio veliki događaj. Pula tada nije imala drugi stadion(čić). Tek kasnije će se, sredinom 1980t-ih izgraditi atletski stadion Uljanika na Verudi, odnosno preurediti igralište na Valkanama. Do rekonstrukcije gradskog stadiona (građenog 1928. godine), koja je počela 1993., a zahvaljujući provincijskim politikanstvima u Puli/Istri zaključena 2011. godine, uglavnom svih 50-tak godina, s manjim odmacima, slušao sam mantru "za koga je, dobro i je". Ona se odnosila na svaki vapaj nogometaša da se uredi teren, pa stadion, pa pomoćni teren i svaki drugi infrastrukturni punkt koji bi trebao biti logična sastavnica nogometnog centra. Svaki put je priča bila ista. Nešto se napravi nakon silnog moljakanja, uglavnom da se pokaže da se radi, pa se godinama zapusti. I niti jednom nije priča o kompletiranju i potpunoj funkcionalnosti naših sportskih objekata u gradu bila kompletirana. Uvijek nešto manjka, a oni koji vladaju, upravljaju ili imaju utjecaj, na svaku kritiku o nekompletnosti uzvratili bi, "za koga je, dobro i je".

Nogomet je u tom smislu vazda bio podređen. Jer je u nogometu najteže napraviti rezultat. I svaki neuspjeh bio je ravan uspjehu za one koji su bili protiv ikakvog ulaganja u nogomet. Unatoč svemu tome uvijek se tražilo da nogomet bude bolji, drugoligaški u jugi, i viša razina u prvoligaškoj HNL. Taj nametnuti kriterij "moranja" uglavnom generiraju tumači virtualne nam zbilje. U kojoj je sve teoretski fantastično tumačeno, ali taj svijet nema baš puno dodirnih točaka s realnostima prakse života. Možda i zato što ga tumače oni koji tu praksu nisu (do)živjeli, ali pretendiraju da je njihovo mišljenje stručno i ispravno.

Skoro pedeset godina kasnije, dok sjedim na "centralnoj" tribini rekonstruirane "Drosine" (2011.) bilježim sljedeće. Broj gledatelja je godinama prosječno oko 1000-1500, s povremenim usponima kada su važne utakmice, i povremenim padovima kada je slaba faza rezultata Istre, ili je jako hladno, kišovito, previše sparno jer je ljeto, ili radni dan. Na "glavnoj" je tribini i dalje dva WC-a sa gledateljske strane. Iza glavne je, uz parking, mali poligon za vježbanje. Iza sjevera je i dalje pomoćni teren, koji niti 50 godina kasnije nema dimenzije da se mogu na njemu igrati utakmice čak ni pionira i kadeta. Karikiram malo, ali baš malo, no čini se da je sve isto osim što su te pomoćne plohe umjesto karbonine sada "presvučene" umjetnom travom. Funkcionalno smo na istoj frekvenciji, samo je održavanje plohe "umjetno". Kad govorimo o tome da se naši klubovi, da ne kažem ono što mnoge iritira, naš prvoligaš, nema gdje pripremati, vježbati, pogotovo omladinske kategorije, čini mi se da čujem odjeke 50-godišnje mantre, "a šta bi još sada, za koga je, dobro je". Meni se čini da je to zapravo sva tužna mantra sportske Pule. Uvijek se nešto "odradi", a ne radi da bi se napredovalo, ono istinski, a ne radi forme. Sve nešto imamo stadion(e), dvorane, a uspješnosti i masovnosti sve je manje. Publike još manje. Želje i racionalnosti da učinimo nešto drugačije i bolje, kao da kopne.

Na ovaj revival "Put oko gradskog stadiona u 50 godina" navela me priča o potrošenoj umjetnoj travi na pomoćnom terenu "Drosine". Obično je vijek trajanja 5-6 godina, a ovaj teren je satiran od bezbroj ekipa i rekreativaca od jutra do mraka 11 godina. Uništen je, neravan skoro kao nekad karbonina, s podosta rupa koje su pogibeljne za nogometaše. Viši fizioterapeut Marijan Brkljača, koji se bavi traumama sportaša desetljećima, sasvim razložno objašnjava problem takve plohe. Što je mlađe generacije to je primjerenija, ali i u optimalnoj opciji, to vrijedi 4-5 godina. I vrlo je rizična za zdravlje korisnika. No, neizbježna je to površina da bi se sva djeca i mladi mogli razigrati, a da im noge nisu u blatu do koljena, kao nekad. Ako je već nužna jer je štedljivija za trošak, zašto je već 6. godinu iznad limita ne mijenjaju? Zato jer "je dobra za koga jest"? Ok, nema novca ili se ne želi opet nešto napraviti za nogomet, jer Bože moj, ionako ga najmanje ljudi igra, odnosno najmanje mladih upražnjava je li… No, banalizirati tegobe koje proizvodi loš umjetni travnjak na tijela pogotovo mladih sportaša, pogotovo kada ih iznosi onaj koji se svakodnevno stručno bavi tim traumama, to je ono što se baš može tretirati tradicijom pulske tapije promišljanja potrebe sportskog gradskog života.      

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater