Više je godina već trend da se pojačano priča o talentima iz pulskog bazena. Čini mi se da je početak bio u osnivanju brojnih škola na području bivše općine Pula. U moje "omladinsko" doba bilo je pionira samo u Istri i Uljaniku. Otkako je uvedeno plaćanje članarina brojni su klubovi osigurali nužna sredstva i kadrove za rad djece. Proširena je tako baza djece od 9-12 godina, negdje i ranije, što je omasovilo organizirani trening najmlađih. Uvjeti i stručni rad su različite razine, ali za tu dob djece, kada su prioritet igra, zabava te svladavanje temeljnih elemenata tehnike, svrsishodnost je ispunjena.

Drugi važan faktor rasta vrijednosti mladih sada je već duži kontinuitet Istre 1961 u prvoj ligi juniora/kadeta/pionira. To je iskorak u svakom smislu za mlade igrače, koji se odmjeravaju s vršnjacima iz najboljih HR klubova. Treći faktor je onaj kojeg sam objasnio u prošloj kolumni, a tiče se financijski viših ulaganja u omladinsku školu te posljedično zadržavanje talenata stipendijskim ugovorima.

Pitanje šanse

Za pulski prvoligaški nogomet se veže stalno priča kako ne uspijeva stvoriti igračke vrijednosti za prvu momčad. Što nije točno. Brojni su oni koji su igrali prvu ligu, u Istri ili drugdje, ali su ponikli u Puli. Točno je međutim da se u Puli nije uspijevalo osigurati preduvjete da nadareni juniori postupno prerastaju u seniorske uzdanice. Ključan razlog je što se prva momčad stalno grči u borbi za ostanak.   To sputava klub i struku da pruži prostor mlađim igračima, ujedno je veliki rizik i za te dečke da ne posrnu psihološki. Presudan je utjecaj atmosfere u klubu i u okruženju. Mladog igrača treba postupno uvoditi i otrpjeti njegove oscilacije. No, ako pati rezultat onda će se svi, uključujući publiku, iskazati netoleranciju za mlade. Niz je površnih teza kako se svugdje osim u Puli sustavno promiče mlade. Netko ih gura jer su interesni projekt, ali i dovoljno moćni da ih istrpe te kompenziraju kvalitetom momčadi (Dinamo). U sličnoj dinamici je financijski i kvalitativno od Dinama privilegirana Lokomotiva. Neki to rade kada više nema novca za pojačavanja (Hajduk, Rijeka…), dok kod onih u grčevitom donjem dijelu tablice uglavnom mladima daju prostora samo ako nema drugih.

U ovako definiranoj Ligi sa samo 10 klubova bit će još teže gurati one koji su nakon juniorskog staža u programu seniora. Bilo ih je u Puli i prije, bit će ih ubuduće koji mogu kroz projektirani razvoj u 2-3 sezone postati kompetitivan seniorski kadar. Sve navedeno je uvod u priču kako se posljednjih 8-9 godina u mladim kategorijama osjeća priljev vrlo nadarenih potencijala, ali da je sada došlo vrijeme da se razvija studiozan pristup njihova promoviranja u prvu momčadi.

Iskorak struke

Osiguranjem ugovora ispunjen je prvi korak tog sustavnog stvaranja prvotimca. Primijetilo se da pogotovo Rijeka, a potom Dinamo, Hajduk, Osijek i drugi koji su navikli nesmetano doslovno otimati talente u Puli i Istri "za ništa", više to ne uspijevaju. Dakako, netko tko nije u jednoj fazi prepoznat u Istri otići će drugdje, pa možda i uspjeti, ali to nije znak slabosti. Procjene igrača od 10-16, 17 godina podložne su greškama. Tinejdžeri se različito fizički/psihički razvijaju. Hajduk nije prepoznao odmah Bobana, Pršu i Modrića, Dinamo Prosinečkog, Niku Kovača, Rijeka recimo Mancea. Krive procjene se dogode svima. Dakle, prepoznati potencijal je kvaliteta struke i drugi korak na putu stvaranja igrača. Treći je usko povezan, stručni rad i individualna izobrazba igrača, dok je četvrti koordinacija struke da unutar klupskih kategorija postupno i logično jača natjecateljski podražaj igrača. Tako dolazimo do petog koraka, a to je postupno uključenje u pripreme i treninge prve momčadi, prijateljske oglede i naposljetku dijelove prvenstvenih utakmica. Sve kasnije je stvar koliko će igrač biti radan, profesionalan u ponašanju, prehrani, uporan i fokusiran. Ovisno o tim faktorima razvit će se u prvotimca, igrača odluke, za transfer, ili se neće nametnuti, ispast će iz kruga i potražiti novu sredinu. Sve je to poznata teorija. Kako to u slučaju Istre 1961 i navedenih kategorija, faktora i razvoja događaja može izgledati u praksi?

Projekt Lisica

Kad su mi kazali da je taj "mali" vrlo darovit, išao sam ga pogledati u par utakmica mlađih uzrasta, a onda i na par treninga, kako kadeta tako i seniora. Zapazio sam ono što će svaki trener odmah prepoznati. Mateo Lisica (2003.) ima prirodno urođenu startnu eksplozivnost i brzinu prvih 2-3 koraka. To ga čini vidljivijim nego drugi, i to odmah. Također mu omogućava da se brže nametne u višoj uzrasnoj kategoriji i napreduje. S kadetskih 16 je već igrao za juniore, s dobnih 16 već je išao na pripreme sa seniorima. Prepoznat je kao potencijal i potpisao je već drugi ugovor u Istra 1961. Ovaj drugi, dan prije 16. rođendana (2019.). Činjenica da je potpisao ugovor na tri godine daje dovoljno vremena njemu i klubu za "projekt" prvotimca. Pristup pokazuje, barem za sada, da mu   roditelji mudro promišljaju odrastanje svog sina prije svega (odličan učenik), a potom i nadarenog igrača u strpljenju i sigurnosti obiteljskog okruženja. Strpljenje i realnost roditelja su ključ da se ti faktori prenesu na dijete. Puno je onih kojih nisu izdržali na zov većih klubova i prekinuli su logičan i najčvršći razvoj tinejdžera. Svaki takav koji kao pionir-kadet pa i junior ode iz domaćeg okruženja, gdje god dođe je "sa strane". I mora biti naglašeno bolji od drugih da bi iskočio. Što je teško. Često na pitanje roditelja za savjet kažem da se teško sjetiti mladog igrača koji je rano otišao, a da je potom uspio ostvariti zapaženiju prvoligašku karijeru. Eto, Goran Paracki i?

Ukoliko su takvi odlasci bili uvjetovani lošim situacijama u Puli, djelomice su razumljivi. No, sada tih deficita nema u mjeri da bi čovjek riskirao svekoliki razvoj (i srednju školu!) svojeg djeteta.

Vratimo se Lisici. Po treninzima sam vidio da je ostao prizemno. Što je već jako dobar znak. Ukoliko ostane ponizan, a nastavi s još više rada, upornosti, posvećenosti, uz stručnu vodilju u klubu, Lisica može ostvariti iskorak u prvi tim unutar tri sezone. A hoće li? Lisica je desnokrilni igrač. Uz promjenu ritma ima i bazno solidnu tehniku. Kako igra sa starijima, to mu je teže pokazivati svoje vrline, ali je kompenziran time što vrlo rano podiže svoje standarde. No, ne smije pomisliti da je igrač. On je potencijal, koji može postati primjerak kako se igrača iz mlađe zone može pripremiti za prvi tim. Nije to promaklo Ivanu Prelecu, koji je u omladinskim kategorijama Dinama stekao iskustvo ranog prepoznavanja talenta i pravilnog usmjerenja. Zato ga je i postupno počeo priključivati seniorima.

Tamo Lisica ne djeluje kao kadet, više kao izlazeći junior, dakle već "tu", funkcionalno sa seniorima. Još mora, naravno, ojačati čvrstinu i duel, što će doći kroz treninge. To je fizički, i jednostavnije zbog navedene mu urođene motorike. Eh sada, da bi postao igrač Mateo mora steći puna tehnička i taktička znanja. Vidljivo je da nema još definiran ton šuta, mekoću pasa, tajminge i rutinu odluke. Logično, nema još ni 17 godina. Te će potrebe razvijati kroz navedene 2-3 sezone, jer su one proizvod vremena i ponavljanja, iskustva i psihofizičkog sazrijevanja. Svaka priča da treba čim prije igrati "ako vrijedi" je samo fraza onih koji podcjenjuju važnost postupnog razvitka i ne mare za posljedice preskakanja stepenica. Loše stečene navike u nogometu se teško više mijenjaju nakon mlađih kategorija.

Mateo Lisica je primjer svih stvari koje sam naveo u uvodu. I s time da je počeo u školi nogometa Štinjan, te potom stigao u omladinski pogon Istre i dobio priliku napredovati i do reprezentativnih selekcija. Dobio je i ugovor te ne treba žuriti nigdje. Može postati igrač i u Puli te potvrditi da se stvari za domaće i mlade snage mogu i mijenjaju na bolje.

Povezane vijesti

• Rasvjetljavanje vidika
• Nova (nogometna) priča
• Nova verzija novog