Radikalnu promjenu u vlastitom pristupu pripisuje jednostavnoj činjenici - kao igrač nikad nije osvojio zlatnu medalju na Olimpijskim igrama. No to je ostvario kao trener više puta

Najvažniji i najtrofejniji gost ovogodišnjeg Sport Festa, koji se od 16. do 18. listopada održao u Poreču, zasigurno je bio Ratko Rudić, proslavljeni hrvatski vaterpolist i najtrofejniji vaterpolski trener današnjice. Kako je u uvodnom djelu razgovora napomenuo Željko Vela, mnogo je ljudi kojima će na spomen riječi "vaterpolo" u mislima sinuti voda, gol, plivačka kapica i brkati čovjek koji odrješitog hoda korača uz rub bazena. I nije u krivu. U vaterpolu postoji tradicija da trener pobjedničke ekipe skače u bazen nakon važnog dostignuća njegove ekipa. Rudić je takvih skokova imao barem koliko i strastveni kupač koji na more odlazi i nakon ljeta.

Rudić je uspješno vodio reprezentaciju SFRJ, Italije, SAD-a, Hrvatske i Brazila. Dovoljno je reći kako je već 2007. uvršten u vaterpolsku kuću slavnih, da bi nakon tog dostignuća s "Barakudama" osvojio zlatna odličja na svjetskom, europskom prvenstvu i OI u Londonu.

Pušio i volio romantiku

Rudić je prizeman i skroman, posjetiteljima se obraća kao da predstavlja kakav marginalni sport za koji ljudi nikad nisu čuli, a isti ton zadržava i u privatnom razgovoru. Cilj mu je, napominje, popularizirati vaterpolo - sport koji je, što malo ljudi zna, nastao još prije sto pedeset godina i koji je trebao biti uvršten već na prve moderne Olimpijske igre 1896. u Ateni, ali je planirani turnir na otvorenom zbog jako nevremena odgođen.

Zanimljiv je i intrigantan Rudićev put. Kao igrač, nedvojbeno je bio svjetska klasa - više je puta proglašen najboljim igračem tada moćne jugoslavenske lige - no za sebe kaže kako je bio "boemski tip igrača", koji je pušio i "volio romantiku u igri". Profil igrača kojeg, kako i sam kaže, kao trener nikako ne bi htio imati u svojoj ekipi. Jer Rudić je kao trener potpuno oprečan mlađoj verziji sebe. Studiozan je, perfekcionist, konstantno teži inovacijama, boji se rutine. Više od ičeg ističe se nametnuta disciplina - igrači ga među sobom zovu "tiranin" ili "diktator". Radikalnu promjenu u vlastitom pristupu pripisuje jednostavnoj činjenici - kao igrač nikad nije osvojio zlatnu medalju na Olimpijskim igrama:

Bilo je i pehova

- Bilo je tu i raznih pehova, ali ostala je ta želja za zlatom, koje kao igrač nikad nisam osvojio. Možda je zbog toga ta ambicija bila izraženija kada sam postao trener. Ja sam se od svojih trenerskih početaka usavršavao stalno, završio sam fakultet ali i konstantno samostalno radio na tome. Na početku karijere su mi se smijali što sam, primjerice, tražio psihologa, što je danas sasvim normalno. Uvijek sam tražio nekakve inovacije, a po tom je pitanju razdoblje provedeno u Italiji bilo najproduktivnije. Danas ljudi stave GPS na leđa i imaju uvid u to koliko su pretrčali. Ja sam tridesetak godina unazad ručno mjerio koliko moji igrači plivaju tokom treninga i dobivao iste podatke koje imamo danas. Priznajem da sam kao trener od prvog dana imao strog pristup. Moje je prvo trenersko iskustvo došlo kada sam imao 33-34 godine i rekao sam svojim igračima - koji su do maloprije bili moji suigrači - da se stvari mijenjaju, da mi se više ne obraćaju na način koji su to činili do tad. Tretirao sam ih sve na isti način, ali su oni sada bili igrači, a ja trener. A kasnije, kada oni završe s igračkom karijerom, možemo u miru sjest, pojest i popit. Sportaši naprosto traže kompletni program s kojim će znati što točno činiti u svako doba dana. Kada sam napustio reprezentaciju Italije i otišao u SAD, novi je talijanski izbornik svojim igračima dao potpunu slobodu. Oni su se kolektivno požalili i tražili od njega da vrati prijašnji režim koji sam ja uspostavio, napominje nam Rudić.

Riječi "bilo je tu i pehova", nisu samo izlika koja mnogim ljudima služi kao opravdanje za vlastite neuspjehe. Da, olimpijsko zlato 1968. u Meksiku izmaklo mu je zato što je bio dvanaesti igrač na popisu, odnosno doveden je u Meksiko kao mlad i perspektivan igrač, ali nije uvršten ni na klupu. Pravi peh stiže sedam godina kasnije, kada Rudić kao već oformljeni igrač sa reprezentacijom Jugoslavije putuje na svjetsko prvenstvo u Cali. Favoriti su, što dokazuju i dvjema lakim pobjedama u prvim grupnim utakmicama. Odjednom moraju na doping kontrolu, nedoumica, šok, noćna mora: 'Rudić pozitivan na doping testu', vrište sportske naslovnice, a ekipa Jugoslavije izbačena je sa svjetskog prvenstva. Bilo je već kasno Kada su ustanovili da se radi o grešci.

- To je bilo smiješno. Rađeno potpuno neprofesionalno. Tamo sam 4-5 sati čekao rezultat svog testiranja. Kada je napokon stigao, mi smo se žalili i tražili da se rezultati šalju u SAD. Ja sam osobno otišao u Köln, u institut gdje je bio tadašnji predsjednik dopinške komisije. Ponovio je čitavu proceduru, test je bio negativan. Dao je dijagnozu koja je ušla u stručnu literaturu za doping, kako se greška ne bi ponovila. Ispričali su se meni osobno, a i čitavoj ekipi, ali bilo je kasno, prvenstvo se nije moglo ponoviti. Tako sam izgubio pravo nastupa, a u tom sam trenutku bio u naponu snage. Kad su na prvom testiranju ustanovili da sam pozitivan, vijest je bila na naslovnoj strani. Isprika je svedena na rečenicu ili dvije na zadnjoj stranici novina, kaže nam Rudić

Slomio šaku

Kao da to nije bilo dovoljno, Rudić tik prije OI u Montrealu 1976. lomi šaku. Iako se na prvu čini kao još jedna u nizu nesreća, neslužbeni je to početak njegove trenerske karijere:

- Prije Montreala smo mjesec dana bili na pripremama na Kubi. Slomio sam ruku. Premda sam silno želio trenirati i nije mi to toliko smetalo, zabranili su mi da igram. Ostao sam s njima i počeo se zanimati za čitavu tu problematiku rada s igračima. Pitao bih trenera kako radi ovo ili ono. Fascinirala me taktika, recimo američki nogomet i bezbroj planiranih akcija koje oni imaju, govori Rudić.

Tako je započela jedna od najtrofejnijih trenerskih karijera u povijesti sporta. Kao trener je osvojio čak 38 trofeja: Mediteranski kup 1989. i Jugoslavenski kup 1990. kao trener VK Partizana, da bi se nakon toga posvetio radu s reprezentacijama. Osvojio je 36 reprezentativnih medalja, od čega 16 zlatnih, što ga čini najtrofejnijim vaterpolskim trenerom svih vremena, najboljim hrvatskim trenerom svih vremena u svim sportovima te drugim najuspješnijim izbornikom u povijesti svih sportova nakon brazilskog odbojkaškog stručnjaka Bernarda Roche de Rezendea. Najdraže mu je, kako sam ističe, zlatno odličje sa svjetskog prvenstva u Melbourneu 2007. godine. Za Hrvatsku je to prvo vaterpolsko zlato na velikim turnirima uopće i medalja koja je, kako sam napominje, otvorila put za sva buduća odličja. Od Melbournea do danas Hrvatska na velikim natjecanjima odličje nije osvojila samo 2008. na OI u Pekingu. Teško je nakon tolikih uspjeha pronaći motivaciju za nastavak. Nakon šezdeset godina posvećenih vaterpolu, Rudić se ovog ljeta konačno umirovio. I to po treći i, čini se, posljednji put.

- Da, prvi put sam se oprostio nakon olimpijskog zlata u Londonu. Bilo je to pitanje motivacije, "što još imam za osvojiti", a mislim da je i dobro mjesto prepustiti nekom mlađem. Onda su me pozvali u reprezentaciju Brazila, kako bih ih pripremio za nadolazeće OI. Nikada nisam trenirao reprezentaciju koja je domaćin olimpijskih igara i činilo se kao primamljiva ponuda. Trenirao sam Brazil tri godine i bio jako zadovoljan, a mogu reći da je to zadovoljstvo bilo obostrano - 2015. sam dobio nagradu od njihovog Olimpijskog odbora za najboljeg trenera ekipnih sportova, s objašnjenjem da sam napravio najveći iskorak u kvaliteti ekipe. Nije to mala stvar s obzirom na razinu ostalih ekipnih sportova u toj zemlji. Brazil tada nije postojao na vaterpolskoj karti svijeta, došli smo do toga da smo osvojili brončanu medalju u svjetskoj ligi, na OI smo pobijedili Srbiju, tadašnjeg olimpijskog prvaka. Falio je kontinuitet, što je za takvu zemlju normalno, ali bio sam zadovoljan i rekao si kako nakon tih OI odustajem. A onda je stigao poziv iz Pro Recca (ponajbolje vaterpolske momčadi u Italiji, op.n.), pa sam prihvatio i to, kroz smijeh poručuje Rudić.

Vrijeme za mirovinu

Ono što Rudića posebno krasi i čini ga kompletnim trenerom je konstantna volja za novim izazovima. Sa svojim je znanjem mogao komotno biti doživotni trener bilo koje ekipe koju je trenirao, ali je uvijek tražio nešto više. To konstantno seljenje prati ga od ranog djetinjstva - gradovi u kojima je živio kao dječak - Zagreb, Rijeka, Zadar, Split - u kasnijim je godinama zamijenio Italijom, Brazilom i SAD-om. Iako je uvijek inzistirao na svom načinu rada, kaže kako se uvijek trudio spoznati kulturu zemlje u koju je dolazio:

- Pri dolasku u novu sredinu uvijek sam se prilagođavao kulturi zemlje, htio sam se upoznati s njom. Učio sam jezik i njihove navike. Puno sam ulagao u to da upoznam igrače, ali i mentalitet ljudi. Pogotovo što se tiče Italije. U Rimu su mi stalno dolazili gosti, vodio bi ih po gradu i vjerojatno o Rimu danas znam više nego prosječni stanovnik tog grada. Pritom je bitno napomenuti jednu stvar - nikada nisam odustajao od vlastitih principa i radnih navika, zaključuje Rudić.

Danas Ratko Rudić uživa u svojoj trećoj penziji. U jednom je intervjuu rekao kako je sad vrijeme za jazz, Gorski kotar, slikarske nadrealiste i raznu literaturu, od stručne i sportske do publicistike i beletristike. U vaterpolskom će savezu i dalje obnašati dužnost savjetnika. Uz ovako širok spektar zanimanja, čisto sumnjamo da će mu u mirovini biti dosadno.

Povezane vijesti

• Rudić s Brazilom ponizio Hrvatsku
• Hrvatski vaterpolisti pregazili Turke
• Proslavljeni hrvatski vaterpolski izbornik: "Finale je uvijek jedna otvorena priča"