Gdje to sve ide…

-Robert Matteoni

Čitajući istraživačku priču talijanskih kolega, kasnije ću o njoj, prvo sam se sjetio njega. I Božića 1988. godine. U intervjuu kojeg smo vodili u njegovoj notornoj vili San Martino u Arcoreu, kraj Monze, Silvio Berlusconi pričao mi je tada stvari koje su mi se činile utopijom. Već sam pisao o tome kako je najavljivao da će budućnost TV-a biti tematske postaje, specijalizirani kanali, po izboru i slično. Prije 33 godine nemogućom mi je zvučala i njegova najava novog nogometnog pokreta.

- Mi smo umalo ispali u drugom kolu Kupa prvaka protiv Crvene Zvezde. Kakvog smisla ima nogometno natjecanje u kojem veliki klubovi ispadaju na početku, pogotovo ako ždrijeb odluči da se sastanu međusobno u prvim kolima. Nema tu ekonomske logike a niti sportske.

Tako je Berlusconi, tada nova zvijezda svjetskog nogometa koji je u kratko vrijeme digao AC Milan iz pepela i s ivice stečaja, tumačio kako on gleda na te stvari.

- Logično je da veliki klubovi, s milijunima navijača, igraju više velikih utakmica i podižu spektakularnost natjecanja. Zato sam uvjeren da će uskoro to svi shvatiti i pokrenuti drugačije europske kupove odnosno lige.

Kad novo krene

Ono što mi se tada činilo samo pričom da se utaži ego bogatog čovjeka u novom mu svijetu nogometa, jer kao milijarder valjda mora nešto pametno "izmisliti" i graditi si životne memorabilije, vrlo skoro preraslo je u stvarnost. Berlusconi i slični mecene onog doba pritiskali su UEFA od 1990. godine i naposljetku je ona donijela revolucionarnu odluku da se 1993. godine formira Liga prvaka. Nakon par godina tog formata, kao i sve nove stvari u životu, činilo se nekako čudnim kako je taj nogomet uopće funkcionirao u prijašnjem "kup natjecanju".

S današnjim iskustvima i pogledom unatrag sasvim logično razumijem stav Berlusconia i sličnih. To su imućni ljudi (onda je imao 10 milijardi dolara imetak), koji su na tom putu slijedile neke doktrine koje su im omogućile bogaćenje. Te doktrine im onda postaju matrice za razumijevanje svih aktivnosti, bez obzira što one, kao na primjer sport, nisu poslovno uvjetovane kao njihove u biznisu. Novac, pogotovo kad ga netko ima u enormnim količinama, ruši prepreke u ostvarenju ciljeva. Tako su svi Berlusconi, Abramovići, Glazeri i slični fenomeni 20. stoljeća, u ovom slučaju nogomet, odveli u sfere biznisa. I začeli su tako potpunu reformu, odnosno udaljili su nogomet od njegovih iskona te ga pretvorili u samo još jedan, doduše lukrativan i vrlo zvučan biznis. Od sporta kojeg su igrali siromasi, a na tribine privlačili srednje i bogatije slojeve da plaćaju to što uživaju njihove vještine, nogomet se promijenio u aktivnost u kojoj bogataši igraju na terenu, a siromašniji društveni slojevi plaćaju da bi ih gledali i sve manje uživali u nogometnim vještinama. One su, kao i svi odnosi u nogometu, izgubile na prioritetu i vrijednosti, pod nametom interesa sve krupnijeg kapitala koji kontrolira svjetsku nogometnu industriju. To zapravo više nema dodirnih točaka s nogometnom romantikom i vox populiem stadiona, koja je era praktično išla kraju upravo krajem 1980-tih i u počecima 1990-tih godina.

Od 2004. godine, kada je jedan od srednjih klubova Europe osvojio ligu prvaka, Porto, kruna tog natjecanja rezervirana je za velikane iz 4 najjače lige. Osam klubova iz Španjolske, Engleske, Njemačke i Italije osvojilo je idućih 16 naslova i, čini se za sva vremena, zatvorila vrata ostalima da i pomisle na dolazak do finala. Takvi epilozi, naime, bogate klubove čine još bogatijima, a oni manje bogati svake sezone su u takvom natjecanju sve većih zaostataka za elitnom konkurencijom.

Mi odlazimo, a vi gledajte

Upravo zato nije me uopće iznenadilo izvješće talijanskog istraživačkog tima, koje je pronašlo dokazne materijale da bogati klubovi doista planiraju idući korak u prelasku na druge nedodirljive planete. Udaljene od obične raje, klubova i njihovih sudbina. Super liga!

Prije nekoliko dana predsjednik FIFA, uz placet i predsjednika UEFA, dva inače nesložna čelnika, Švicarac Gianni Infantino i Slovenac Aleksandar Čeferin izdali su (kao i neki drugi čelnici članica) priopćenje. U njemu oštro najavljuju da će svatko onaj koji odabere igrati Europsku super ligu biti isključen iz svih natjecanja pod okriljem UEFA i FIFA. To znači da neće igrati ni europska natjecanja, niti reprezentativna, a dvojbeno je i da li će im se dopustiti nacionalno prvenstvo. Čim dva tako važna čelnika nogometa na globalnoj razini prijete tako drastičnim sankcijama jasno je da priča o osnivanju nogometne NBA u Europi postaje realna skorašnja opasnost za opstanak nogometa kakvog poznajemo. O čemu se točno radi? Šefovi najvećih klubova Europe, među kojima su osobito aktivni u novom projektu Agnelli iz Juventusa, Perez iz Real Madrida i sada smijenjeni čelnik Barcelone Bartomeu, već su napisali dokumente za osnivanje Europske super lige. Bila bi to liga u kojoj bi nastupilo 15 najbogatijih klubova Europe iz Italije, Španjolske, Engleske, Njemačke i Francuske, koji bi kao osnivači lige bili stalni natjecatelji, a idućih 5 klubova bi dobivalo pozivnicu svakih pet godina.

Igralo bi se u dvije grupe po 10 klubova, što svakome garantira 18 utakmica minimalno, 23 maksimalno. To znači mnoštvo para od tv prava i marketinga, jer svaka utakmica donosi oko 4-5 milijuna eura već danas u Ligi prvaka. Planove koje su "iskopali" Talijani pokazuju da je 15 osnivača već dogovorilo dugoročni (15 godina) kredit od jednog fonda u visini od 3,5 milijardi eura. To bi poslužilo da se pokrene liga i potom kroz vrijeme dogovore bajoslovni ugovori od tv prava i reklama, te svih pratećih komercijalnih prava. Cilj je da se nakon par godina prihodi stabiliziraju na 4 milijarde eura, od kojih bi se 3,1 (80%) fiksno dijelilo između 15 klubova osnivača, a ostalo bi išlo za otplatu početnog ulaganja (Kredita) i nagrade petorici klubova svake godine, a samo 20% bilo bi za premije rezultata. Tako bi po svakom klubu, ovisno o rejtingu, godišnje bilo prihoda od 100 do 350 milijuna eura. Oni govore da će igrati samo sredinom tjedna i da neće utjecati na nacionalna prvenstva. Što je polu prijevara, jer njihov je plan da u nacionalnoj ligi igraju njihove mlade momčadi, a da potpuno izostanu iz europskih kupova. Dakle, misle samo na sebe, ne mareći ni za ostalih 700 klubova u Europi, za sudbinu nacionalnih liga, reprezentacija. Njima stotine milijuna, a ostalim pakao i besmisao.

Jude samo za škude

Činjenica je da smo do prije koju godinu mislili svi da je to samo još jedna fantazija bogatih, kojima stalno treba novi izvor bogaćenja, ali i iluzija da su stalno važni i prevažni. I pogotovo da oni ne mogu s običnima, ne mogu sa svakim, neće sa siromašnijima jer im je dosadno. Danas, moram priznati, da su njihove projekcije sve opipljivije i da nije razvidno koja bi to snaga mogla zaustaviti vladare najbogatijih klubova da ne ostvare svoj lukrativni i nogometno bezobzirni cilj. Je li to politika, kako plediraju talijanski novinari, uvjereni da će Europska unija kroz institucije odvratiti Pereza, Agnellia i ostale da satru tako važan društveno-sportski fenomen, od ogromnog utjecaja ne samo na raspoloženja nego i na ekonomiju svojih zemalja i stanovnika? Vidjet će se, ali čim je FIFA prijeteći javno izašla sa mogućim sankcijama, očito je da je dvoboj za prevlast počeo u najizravnijem obliku.

Što to za nas u Hrvatskoj, i sličnim zemljama, znači? Ništa dobro. Nogometna evolucija iz sportske priče i zabave u industriju s obrtajem globalnog krupnog kapitala, koja je započela 1990-tih godina, već se i te kako osjeća u HNL stvarnosti. Liga nam je podijeljena na dva dijela. Jedna su bogatiji klubovi većih centara u Hrvatskoj (Zagreb, Split, Rijeka, Osijek), drugi dio su svi ostali. Razlike u natjecateljskom smislu su svake godine, uz iznimke koje potvrđuju pravilo, sve veće. Jači i bogatiji klubovi samo još više jačaju, a manji su sve slabiji. Uzmemo li Istru 1961, eto, i sada kada je financijski nikad bolje stojeća u svojoj i uopće povijesti nogometa u Puli i Istri od pamtivijeka, to ne doprinosi da prati ritmove gornjeg dijela tablice. Na stranu slabosti sportske politike, i uz nju je limit rasta evidentan. Najsvježiji primjer koji je upravo u tijeku dočarati će tu priču. Jedan igrač Istre upravo je pred odlaskom, iako mu je klub ponudio u dva navrata bolje uvjete nego je imao do sada. No, jedan drugi klub u HNL-u daje mu puno više novca i prestižnije ciljeve. On želi otići, jer mu u lipnju istječe ugovor, ali sve navodi da bi želio ići već sada. I obzirom da klub nema mogućnosti da ga više privoli na ostanak, a može ga protiv njegove volje držati pola godine i onda prepustiti bez ikakve odštete, vjerojatno će logika "uzmi što možeš" prevladati. Takvih je primjera stalno i zato se HNL klasno razdvaja i natjecateljski postaje predvidiv i kao takav sve manje zanimljiv.