Intervjuirao sam u karijeri puno vrhunskih sportaša i trenera, 16 Zlatnih lopti, svjetskih, nacionalnih i lokalnih vedeta, ali ovo je bio jedan od najposebnijih. Ljubimac rane mi tinejdžerske dobi, kada sam počeo otkrivati svijet sporta uživo. I emocije koje uz njega idu. Zbog njega sam zavolio košarku i čak otišao trenirati. Ne da bih ostao, nego da njega upoznam.

Petar Jelić! Pero! Svaka asocijacija na pulsku košarku iznova me vraća na 1972. Kad je Pattinaggio dobio prvo krov, pa onda tribinu i super atmosferu navijanja. Prvi kadar ostao mi je urezan za sva vremena. Derbi Istragrađevno - Industromontaža, ulaz u dvoranu, krcato ljudi na skelama, brodske sirene i strašna galama. Kad su petorke došle na centar, u trenutku tišine, on se odjednom okrenuo publici, digao desnicu u zrak i kriknuo iz svega glasa – Idemo!!! U trenu je eruptirala atmosfera i tresla se dvorana, navijalo se ludo. Do 4 sekunde prije kraja. Tada je Basin postigao koš za 70:68 i pobjedu gostiju. Muk i tuga, ali odmah potom veliki pljesak za igrače u žuto crvenim kanotijerama.

Kašnjenje 40 godina

Od te večeri, a imao sam deset godina, ta generacija Istragrađevnog bit će mi poveznica s doživljajima i emocijama tinejdžerskog doba, košarkom, pozitivnom atmosferom u dvorani i gradu, sa zanosom za sportske idole i vječnu težnju da Pula u natjecateljskom pogledu iskorači.

Pero Jelić bio mi je naj faca. Lider, mangup, igrač vica, tip koji diže publiku na noge. Njegove karijere tada nisam bio svjestan. Kasnije ću se dokumentirati. Jedna je od legendi košarke u Zadru. Igrao je uz Čosića, Gjergju, Valčića, Marcelića i druge, osvajao prvenstvo Jugoslavije. Potom je otišao u Lokomotivu, gdje se do kraja borio s Jugoplastikom za prvaka, a osvojio je i Kup Radivoja Koraća (kao Kup UEFA u nogometu). Bila je to generacija Svetog Nikole-Plečaša, Kavedžije, Omašića, Bočkaja, Rukavine, Gospodnetića, Valeka i drugih, s trenerom Mirkom Novoselom. Doznao sam i da je u godini naslova s Zadrom išao na dvotjedni kamp provjeru u NBA, u Philadelphia 76erse, što je tada bilo senzacionalno, i ondašnjem državnom sustavu mrsko. Od kada sam počeo pisati za novine, 1979. godine, želio sam napraviti intervju s Jelićem. Prošle su 42 godine dok se nismo usuglasili. Nije tip koji će trčati za novinarima.

Njegova Pula

Puno mi je toga ispričao u sat vremena. I važnih teza za razumijevanje ondašnje pulske košarke i zbilje koja se posljedicama dovela do današnje deprimirajuće situacije. Dogovorili smo se da ćemo prvom zgodom kad dođe u Pulu napraviti veliki intervju. Nostalgičari onog vremena oživjet će (svoje) emocije Istragrađevnog i Pule 1970-tih, jednog posve drugog načina, ritma i doživljaja života. Pero Jelić je nepopravljivo zaljubljen u Pulu i Istru. I stalno mi je to davao do znanja direktno ili kroz izraženi respekt kad govori o gradu, ljudima, načinu života. Njegove priče treba predočiti u širem razgovoru jer mogu biti korisne svima, pogotovo mlađima, da shvate što je bio fenomen pulske košarke, i zašto to danas nije. Za ovaj put tek ću navesti osnove u priči tog sjajnog lika, koji i danas, sa 76 godina, priča istim gospodskim stilom, bistro i s emocijom kao prije skoro pola stoljeća kad je došao u Pulu.

Rođen je u malom Ižu, naselju u sustavu grada Zadra. Grada košarke. I igrao je i on, naravno. Nakon završene gimnazije upisao se na ekonomski fakultet u Zagrebu. Niz godina putovao je svakog petka za Zadar, igrao utakmicu, a onda se u ponedjeljak vraćao u Zagreb. Takva su bila vremena, autobusom po staroj "dalmatini", nikad kraja putu. Učiti, trenirati, igrati, ritam koji je otežao košarkaški razvoj, ali i studije. No, bio je uporan. Kad se oženio i dobio kćer otišao je u Zagreb, u Lokomotivu, gdje ga je doveo veliki novinar i sportski djelatnik, nedavno preminuli Pero Zlatar. Dvije godine s Lokosima i kad mu je istekao ugovor, nisu mu ga produžili. Tada se javila Pula, u fazi najjače ambicioznosti, tek izgrađenog Pattinaggia i sa sposobnim ljudima velikog entuzijazma i želje da se učine nešto veliko. Odvesti Istragrađevno u prvu jugoslavensku ligu. Malu NBA verziju europske košarke. Mogao je u Njemačku, ali ga je privukla Pula. Nagovorili su ga tehniko Vlado Šešelja i ondašnji važni akteri (i) sporta Luka Belić, Boško Obradović, Arduino Nefat, Milan Rakovac i niz drugih. Ideja je bila sjajna. Treneru Davoru Crnoboriju, koji je već imao dobar kostur momčadi, pridodati Jelića i još jednog Zadranina, Miljenka Valčića, te privoljeti na povratak svjetskog prvaka Vinka Jelovca iz Olimpije. Uz to zadržati Željka Jerkova, barem 1-2 godine, i dok ga veliki klubovi ne odvedu, s takvom grupom u tom vremenu ostvariti prvu ligu. Jelić mi danas ukazuje da je sve bilo sjajno planirano, ali se dogodilo dvije godine prerano. Pula, naime, nije imala infrastrukturu (poznata vam priča?), još nije iskoračila u organizaciji, bilo je obilje entuzijazma i volje, izuzetne podrške i odanosti publike. Drugi su imali nešto više. Industromontaža Zagreb s moćnom građevinskom tvrtkom iza sebe, ili druge godine Kvarner Rijeka, gdje su izgradili dvoranu, imali su financije. Zato su bili moćniji i favorizirani u očima Košarkaškog saveza. U derbijima to se moglo osjetiti kroz pristrana suđenja u odlučnim trenucima. Jer bili su Puljani i ovako, na korak od prve lige, dvije godine.

Pouke i mudrosti

Kad se iscrpila ta priča, htjelo se novim smjerom. Pero Jelić bio je i trener u omladinskom pogonu, gdje je tesao nove talente. Stasali su Moffardin i Ušić, stvaralo se novi val mladih koji je mogao kroz 3-4 seniorske godine i par pojačanja napraviti iskorak. Ali puklo je po pulski. Novo vodstvo je odabralo kraći put. Dovelo se Ranka Žeravicu, otpisala cijela tadašnja i dovela potpuno nova momčad sa svih strana Juge. I nije se uspjelo. S Jelićem se slažem, iz današnjeg iskustva, da je to bio veliki korak natrag za pulsku košarku. I možda trenutak kada se propustilo učvrstiti korijenje najzdravije priče, rada s domaćim mladim talentima, uz nadopunu par kvalitetnih igrača sa strane, za momčad koja će ostvariti snove i prvu ligu.

Jelić je bio pet godina u klubu, a kad je sve puklo, i 1977. se povukli svi "njegovi" Živković, Gobo, Kolarević i drugi, kad su otišli i legendarni učitelj Josip Sever te drugi entuzijasti, maknuo se i on. Ostao je živjeti u Puli još godinu dana, na Vidikovcu, i zaposlio se u obrtničkoj udruzi, s diplomom ekonomskog faksa. Nakon godinu i pol život je nametnuo povratak u Zagreb. Radio je i kao trener (Novi Zagreb) ali se, razočaran u košarkaške odnose, posvetio ekonomskoj struci. Zaposlio se u Skupštini grada Zagreba, odjel za gospodarstvo. U jednom trenutku je pokleknuo emociji prema Zadru, i 1995. prihvatio biti trener, ali bilo je to teško ratno razdoblje i kratko je potrajao. Dvije godine radio je na Islandu. S košarkom je ostao u vezi kroz djelovanje u KK Zapruđe.

Pero Jelić je pet godina u mirovini. Zdravstveno je ok i uživa u životu s drugom mu suprugom Zlaticom, akademskog statusa kao i on, i logično, kao sin Filip i kćerka mu Petra. Sin ekonomist živi u Zagrebu, kćerka biolog-kemičar radi i živi u Švicarskoj. Podarili su roditeljima sreću što su uspješni ljudi, a s dva unuka i unučicom, donijeli su im radost brige za unučad, svojevrsni eliksir zlatnog doba života. Pula? Dođe barem dva puta godišnje, druži se s Živkovićem, Gobom, s novinarom Rakovcem, kojeg viđa i u Zagrebu. U Puli je prijateljevao i s Đoserom, Parlovom, Cvitkom Bilićem, Perdecom, Severom, Rosignolijom, Bubićem, braćom Zimolo, jako cijeni Belića, sjetan je kad se prisjeti Šešelje, Boška Obradovića, Crnoborija i drugih kojih više nema. Pula i Istra su mu, kaže, zauvijek pod kožom i dok bude mogao dolazit će, sretan da vidi svoje ili sve one koji su njega tada i poslije smatrali svojim. Nije MJ, ali je PJ bio naš idol, the man. Gušt je bio gledati ga onda, kao i sada slušati. Do intervjua, kada ćemo obraditi temu, Pula, bei tempi passati.

Povezane vijesti

• Rasvjetljavanje vidika
• Nova (nogometna) priča
• Nova verzija novog