INTERVJU

PROSLAVLJENO IME HRVATSKOG ŽENSKOG RUKOMETA Legendarna vratarka, a zatim trenerica, vratila se u rodni grad i matični klub ADRIANA PROSENJAK: POSVETILA SAM SE RADU S DJECOM I MLADIM RUKOMETAŠIMA

| Autor: Branko BIOČIĆ
Adriana Prosenjak

Projekt Labinske škole rukometa je izvrstan. Okupljanje djece i mladih te poticanje bavljenja sportom, konkretno rukometom hvale je vrijedan. Mislim da smo ga odlično započeli, ideja i planova ima mnogo, ali nažalost zaustavila nas je korona. Čim se stvore uvjeti i nacionalni stožer dozvoli nastavit ćemo s radom, vjerujem na zadovoljstvo i djece i roditelja i nas

Labinjanka Adriana Prosenjak legendarna vratarka Rudara, popularnih labudica, zagrebačke Lokomotive i Hrvatske reprezentacije, a kasnije trenerica u nekoliko klubova proslavljeno je ime hrvatskog ženskog rukometa. Trenutačno je u Labinu, vratila se u matični klub Rudar gdje je profesionalni voditelj omladinske škole u muškom i ženskom rukometnom klubu. Adriana Prosenjak ističe da Labin za nju znači ono mjesto gdje je dom, rodni grad, djetinjstvo i mladost. Vratila se nakon 35 godina života i rada u raznim dijelovima Hrvatske i inozemstva. Lijepo joj je u Labinu i Istri, jako voli more i nada se, kako kaže ako Bog da, da više neće imati potrebu napuštati ih.

- Zašto ste se nakon Zagreba, Italije, Pule, Umaga i Rijeke odlučili profesionalno vratiti u Labin i što ovdje očekujete?

- Nekako se sve poklopilo. Moja je želja i bila da se na kraju trenerske karijere posvetim djeci i mladima. Kako sam i predavač metodike rukometne igre pri Sportskom učilištu, odnosno na tečaju za trenere rukometa, smatram da imam dovoljno znanja i iskustva za jednu takvu ulogu, voditelja Škole rukometa. Kako je priča sa Zametom završila tako da je nova uprava odustala od natjecanja i raspustila seniorski pogon zbog teške financijske situacije, a zadnje dvije sezone praktički smo nas tri trenera sami vodili klub, uzela sam si odmor od par mjeseci. Tada me je kontaktirao Dalibor Zupičić i predstavio mi je ideju o osnivanju Labinske škole rukometa koja objedinjuje ženski i muški klub.

Projekt je izvrstan, okupljanje djece i mladih te poticanje bavljenja sportom, konkretno rukometom hvale je vrijedan. Mislim da smo ga odlično započeli, ideja i planova ima mnogo, ali nažalost zaustavila nas je korona. Čim se stvore uvjeti i nacionalni stožer dozvoli nastavit ćemo sa radom, vjerujem na zadovoljstvo i djece i roditelja i nas.

- Kako ste provodili vrijeme koronavirusa?

- Uglavnom kod kuće pošto je bila zabrana okupljanja i bavljenja sportom. U početku sam još s puno entuzijazma pripremala treninge i gledala razna videa, skupljala ideje, pravila programe aktivnosti, ali nakon nekog vremena postalo je sve teže. Želja za aktivnošću bila je velika, a što znači sportaša zatvoriti u kuću, da ne može trenirati i biti aktivan ne trebam ni govoriti.

Mi smo dvoranski sport s puno kontakata u igri i u samom treningu, lopta je osnovni rekvizit i vidjet ćemo kako će se stožer civilne zaštite odnositi prema nama. U stalnom sam kontaktu s trenerima naše rukometne škole i dogovaramo kako će nam izgledati plan aktivnosti kad se napokon budemo mogli vratiti rukometu i našim mladim sportašima. Također sam u stalnom kontaktu i sa stožerom kadetske reprezentacije, prave se programi jer po odluci IHF-a pomaknut nam je termin Svjetskog prvenstva na 30. rujna 2020. na kojem smo mi domaćini, ali tko zna hoće li se to s obzirom na virus i cjelokupnu situaciju održati i kako.

Što je teže - igrati ili biti trener?

- Mislim da tu uopće nema dvojbe. Biti trener je kud i kamo teže i zahtjevnije. Kao igrač tvoja je obaveza da vrijedno treniraš, korektno se ponašaš i dobro igraš. I kako god završi trening i utakmica, kao igrač više i ne razmišljaš o svemu tome. Ali, zato trener mora misliti da sve dobro funkcionira, da dobro pripremi i uigra ekipu, da svlačionica diše kao jedan, da su mu sportaši dobri učenici i da kroz sport stasaju u dobre ljude koji će se odgovorno odnositi prema svim obavezama. Trener daje znanje svom sportašu, ali mora znati kako ga prenijeti, odnosno što je najbolje za njegovu ekipu u određenom trenutku. Mora biti dobar poznavatelj tehnike i taktike rukometne igre, ali poznavati i osnove psihologije, jer danas je puno teže raditi s mladim ljudima, i upravo zbog toga treneru ne smije bit važno samo ono što on traži i želi od igrača već i ono što igrač misli o njemu i što želi da dobije od svog trenera. I na kraju, trener je taj koji je odgovoran za rezultat o kojem i ovisi njegov angažman u klubu.

- Što bi izdvojili iz vaše igračke, a što iz trenerske karijere?

- Iz igračke karijere dragi su mi svi moji uspjesi, svi osvojeni turniri, prvenstva, europski i domaći kupovi, igranje za dvije reprezentacije, pogotovo za Hrvatsku u kojoj sam od prvog njenog nastupa bila ponosni kapetan, izbor za najbolju rukometašicu Hrvatske. A sve je krenulo davne 1977. kada sam kao 15-godišnja djevojčica imala čast biti dio nezaboravne generacije "labudica" koje su ostvarile jedan od najvećih uspjeha istarskog sporta, ulaskom u prvu Jugoslavensku ligu. U mojih 26 godina aktivnog bavljenja rukometom, od toga 16 profesionalnih bilo je stvarno puno lijepih što klupskih što reprezentativnih uspjeha. A u trenerskoj karijeri ponosnom me čini to da sam bez dana pauze 20 godina u kontinuitetu bila seniorski trener, kao i trener u raznim selekcijama Hrvatske. Mijenjala sam sredine i u svakoj ostavila traga. Od Italije gdje sam dva puta osvajala scudeto i kup s ekipom Salerna, pa do zadnjeg mog seniorskog angažmana u riječkom Zametu gdje smo zajedno sa stožerom u šest godina bili jedna od najboljih hrvatskih ekipa, jedina koja se u svih ovih godina što se igra naša liga umiješala u osvajanje prvenstva, što je bio privilegij samo Podravke i Lokomotive. I nadasve što sam tijekom svoje karijere zajedničkim radom pomogla mnogim igračicama da postanu reprezentativke i da igraju u velikim klubovima. To su one svojim zalaganjem i radom zaslužile, a ja sam im na tom njihovom putu bila podrška.

- Kako gledate na istarski rukomet, pogotovo ženski?

- Ako ga usporedim s vremenima kad sam ja igrala u Rudaru, odnosno kad sam vodila Arenu i Umag situacija nije najbolja, ali je u skladu sa sveukupnom situacijom u hrvatskom ženskom rukometu. U ženski rukomet imam dobar uvid pošto sam regionalni suradnik HRS-a za županiju, pa tijekom okupljanja županijskih selekcija imam prilike vidjeti sve najbolje igračice u pojedinim kategorijama. Ima dobre i nadarene djece, a kako će se dalje razvijati ovisi o puno faktora. Imamo jednog prvoligaša, Umag koji se svake godine grčevito bori za opstanak u ligi i tri drugoligaša od kojih je Rudar standardno dobar, dok Arena i Rovinj drže dno ljestvice. Nedostaje igračica, pogotovo kvalitetnih seniorki, koje bi podigle kvalitetu u ekipama. U muškom rukometu mislim da je situacija ipak malo bolja.

- Kakvo je stanje u Hrvatskom ženskom rukometu u usporedi sa Europskim? Što bi trebalo promijeniti jer nas dugo nema na velikoj sceni?

- Stanje nije idealno, ali ako gledamo seniorski rukomet, okupila se dobra grupa s iskusnim igračicama koje pretežno igraju vani i vjerujem da selektor Šoštarić i djevojke mogu konačno napraviti iskorak na međunarodnoj sceni. Makar smo još uvijek daleko od najjačih europskih reprezentacija, da ih sustignemo puno je stvari koje bi trebali poboljšati i promijeniti u samom sustavu. Mi imamo puno djece koja igraju rukomet u mlađim dobnim uzrastima, ali previše njih odustane na prijelazu u juniorski staž. Sa početkom studiranja, zaposlenja ili nečeg drugog puno se djevojaka odlučuje za prekid karijere, jer jednostavno uz svoje privatne obaveze slobodno vrijeme ne žele posvetiti rukometu koji njima u sve lošijim situacijama u klubovima ne pruža ništa. One koje žele nastaviti igrati, ako mogu odlaze van Hrvatske tako da su naše lige svake godine sve mlađe i sve lošije. Lošija s obzirom da igraju djeca koja bi po pravilu trebala igrati kadetske i juniorske lige, a ne prvoligaške. Ako situaciju gledamo kroz prizmu rekreativnog bavljenja rukometom onda je to sve i dosta dobro, ali ako težimo nečem višem i tražimo kvalitetu kako bi bili konkurentni u svjetskom rukometu onda je to sve poprilično loše i zahtjeva velike promjene i ulaganja.

- Gdje vam je u karijeri bilo najljepše a gdje najteže?

- Meni je u svakoj sredini u kojoj sam radila bilo lijepo. Uvijek sam težila imati korektan odnos sa igračicama, upravama klubova i navijačima. Iskreno mi je bilo stalo za svaku ekipu u kojoj sam radila i ta je ekipa za mene u tom periodu bila najbolja na svijetu. Trudila sam se da kao profesionalac uvijek budem u svakom trenutku na raspolaganju mojoj ekipi i to je gotovo uvijek bilo prepoznato od mojih igračica. Također, uvijek sam se okruživala s ljudima u svom stožeru koji su gajili iste vrednote u sportu kao i ja. Tako da bi stvorili pozitivnu atmosferu u kojoj smo se ugodno osjećali i mogli kvalitetno raditi i to je davalo rezultata. Upravo zbog toga ne mogu reći da mi je negdje bilo teško raditi. Svaka je sredina bila izazov za sebe, ambicije su uvijek bile velike, pritisak stalan, u svakoj je sredini bilo dobronamjernih i onih manje dobronamjernih ljudi i sa svim tim trebalo se znati nositi. Trenerski je posao izuzetno stresan, ali dok se baviš samo ekipom, treningom, napretkom i rezultatom uživaš u tom poslu. Najteže mi je bilo zadnje dvije sezone u Zametu, jer nakon ostavke predsjednika, klub je spao na mene i moje suradnike i bavili smo se svime kako bi mogli normalno funkcionirati i igrati. To me izuzetno umorilo i iscrpilo i učvrstilo moju odluku da ne treniram više seniorske sastave.

- Što mislite o ovoj krizi uzrokovanoj koronavirusom, kakve će posljedice ostaviti?

- Kao i u svakom drugom segmentu života ova kriza ostavit će zasigurno posljedice i u sportu. U prvom redu zaustavila je treninge, sportaši koji su navikli na određeni ritam rada morali su se zadovoljiti vježbanjem kod kuće. Nadalje u rukometu, a i nekim drugim sportovima poništena je sezona. Pripremaš se i radiš, igraš utakmice 7-8 mjeseci i onda sve stane, neki su klubovi ozbiljno pogođeni takvom odlukom, iako smatram da je odluka HRS-a ispravna. A ono najvažnije zbog ekonomske krize klubovi će ostati bez ono malo sponzora koji su ih pomagali. Najviše će nedostajati financija, kojih je i do sada bilo malo i mislim da bi i HRS morao iznaći načina kako da dodatno rastereti i pomogne klubovima da lakše prebrode ovu izuzetno tešku situaciju kako ne bi došlo do gašenja klubova.

- Kakvi su vam planovi i želje za budućnost?

- Moji su planovi isključivo vezani za rukomet i rad s mladima, prenošenje znanja i njima i trenerima. Želja mi je pomoći trenerima u LŠR-a u radu i stvaranju budućih rukometašica i rukometaša, da taj projekt zaživi do te mjere da postane temelj svih budućih dobrih rezultata koje će se dogoditi u labinskom rukometu. Također plan mi je da sa svojom Hrvatskom kadetskom reprezentacijom kojoj sam izbornica napravim iskorak na slijedećim Europskom i Svjetskom prvenstvu i da promoviramo na najbolje mogući način budućnost hrvatskog ženskog rukometa. A pošto već 15-tak godina radim na najvećem rukometnom kampu za mlade, koji se zove Rovinj handball camp, želja mi je da se ova situacija s virusom smiri do te mjere da možemo opet okupiti djecu iz cijele Europe i prenositi im rukometne vještine.

Karijera

Prosenjak je počela u Labinu s 10 godina i prošla sve selekcije u klubu. Već u sedmom razredu osnovne škole stala je na gol, tada prvoligaške, ekipe Rudara, kojoj je najveći uspjeh tog razdoblja bilo igranje u prvoligaškom društvu Jugoslavije, kao i osvajanje omladinskog prvenstva bivše države sa svojom generacijom. Naravno, i niza drugih prvenstva na republičkoj i državnoj razini.

Potom je prešla u zagrebačku Lokomotivu, u kojoj je provela 11 godina. Od bitnih uspjeha valja istaći osvajanje posljednjeg prvenstva bivše države i europskog kupa IHF-a 1991. te prvog prvenstva i Kupa Hrvatske. Igrala je Adriana i u Švedskoj te Austriji, a igračku karijeru završila je u Đurđevcu, gdje je započela trenersku karijeru. Za reprezentaciju Jugoslavije odigrala je preko 50 utakmica u svim kategorijama, a za Hrvatsku, od osamostaljenja pa do kraja karijere, kao kapetan 43 utakmice. S Hrvatskom je sudjelovala na dva svjetska i dva europska prvenstva, a na našem prvom izlasku na međunarodnu scenu, Mediteranske igre 1993. osvojila je s hrvatskom reprezentacijom zlatnu medalju. Nakon Đurđevca, kao trener kratko je radila u Varaždinu, a 2000. odlazi u talijanski Salerno, gdje je kao trener u dva navrata provela 7 godina. Kao trener je radila u pulskoj Areni, Umagu, talijanskoj Ferrari, a zadnjih šest godina u riječkom Zametu. U jednom razdoblju radila je sa svim vratarima mlađih uzrasta u Hrvatskoj reprezentaciji, bila je član stožera i trener vratarki u seniorskoj reprezentaciji u doba trenera Šojata, a kasnije Zovka.


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no

Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum