Praksu radnih posjeta Japanu judaši Istarskog borca započeli su 2007. godine. Tada su u Zemlji izlazećeg sunca tri tjedna proveli Dean Ilić, Damir Islambašić i Miloš Vukotić te u postojbini ovog sporta nadograđivali sve ono što su dotad naučili o judu. Iskustvo je bilo toliko dobro da ga je Islambašić godinu dana kasnije odlučio ponoviti, a društvo mu je tom prilikom pravio Darko Šekuljica. Treći pohod pulskih judaša na Daleki istok uslijedio je 2016. godine, kad je svoj drugi boravak u Japanu ostvario Vukotić, kojem se pridružio Dominik Družeta.

Prošle su godine u pulskom klubu odlučili cijelu tu priču dignuti na još viši nivo, pa je u Pattinaggio stigao Shun Kondo. Japanski je trener donio jednu novu razinu Istarskom borcu, a upravo je on, godinu i pol dana nakon svog dolaska u Pulu, predvodio četvrtu ekspediciju na Japan. Za razliku od prethodne tri ljetne, ova je stigla u poznu jesen i bila je brojnija od svih prethodnih, jer je u njoj sudjelovalo četvero pulskih judaša - Lara Kliba, Robert Klačar, Damian Sokolović i Dominik Družeta. Društvo su im pravile kolege iz hrvatske reprezentacije, pa je za Japan ukupno krenulo 20-ak judaša. Po dolasku, smješteni su na Teikyo University of Science, koji je bio njihov dom naredna dva tjedna.

Nema do pršuta

- Kad smo vidjeli gdje ćemo spavati, to je za nas bio mali šok, priznala je Lara Kliba, koja je sa šest kolegica iz reprezentacije bila smještena odvojeno od muškog dijela. - Nije bilo kreveta, već smo spavali na podu na nekim poplunima, uz koje smo dobili jastuke od riže. Bili su jako tvrdi, ali rekli su nam da je to zdravo. Možda i je, ali ipak je meni puno draži moj mekani krevet.

Uz smještaj, hrvatsku je ekspediciju u Japanu mučila još samo jedna sitnica, a to je bila prehrana. Očekivalo se da će na tom planu, kao unuka poznatog istarskog pršutara, uskočiti Lara, ali je zakazala jer se u njenom koferu nije našlo mjesta za barem malo te delicije.

- Čim smo se skupile, odmah su me cure iz reprezentacije pitale da li sam ponijela nešto pršuta, ali na žalost nisam ga mogla prenijeti preko granice, sa smiješkom je konstatirala Kliba, koja se u nedostatku pršuta morala okrenuti sushiju. - Rekla sam samoj sebi da to moram napraviti kad dođem u Japan, jer ipak je to drugačiji doživljaj nego da ga jedem u Hrvatskoj i stoga sam prvi put u životu probala sushi. Kako je bilo? Progutala sam tu sirovu ribu, ali nema do pršuta. Što se tiče ostale hrane, u Japanu se sve vrti oko pohanog i riže. Riža je obavezna u svakom obroku i tako smo mi cure večer prije povratka sjedile za stolom u kuhinji i sve od reda poslale doma istu poruku. Nema više riže, od sada se jedu samo pašta, lasagne i meso. No, neovisno o tome, ovo je za mene bilo veliko životno iskustvo kojeg se nadam ponoviti za nekoliko godina. Kad opet budem mogla jesti rižu.

Posjeta Kodokanu

Boravak u Japanu uglavnom je protekao u treniranju, hranjenju i spavanju.

- Treninzi su trajali preko dva sata, a kad smo odlazili na druge fakultete, znali bi se produžiti na tri i pol sata tijekom kojih bi na rasporedu bile samo borbe. Stoga je popodnevni odmor bio obavezan, jer bismo bez njega teško izdržali taj ritam, istaknula je Kliba. - Posjetili smo i Kodokan, prvu judo školu na svijetu. Na žalost, tamo nismo imali priliku trenirati i nadam se da ćemo sljedeći put to ispraviti, jer bi nam to bila iznimna čast. No, i bez treninga, bila sam presretna kao malo dijete što sam uopće bila tamo i sva sam se naježila kad smo ušli. Samo kad uđeš unutra i znaš koje je to mjesto, dovoljno je.

Da je svijet jedno globalno selo, potvrdila je činjenica da su se tijekom svog boravka u Tokiju članovi Istarskog borca susreli s Petrom Jaklin, bivšom klupskom kolegicom iz Rovinja koja u Japanu priprema doktorat.

- Ono malo vremena što je bila s nama, Petra nam je jako pomogla, naročito pri sporazumijevanju jer usprkos činjenici da u Japanu ima puno turista, malo Japanaca zna engleski jezik, premda im je on predmet u školi. No, oni koji ga ne uče reda radi, pričaju ga dobro, naglasila je Kliba. - Neovisno živiš li u Japanu cijeli život ili si poput nas došao na dva tjedna, za tamošnje ljude Zapadnjaci će uvijek biti stranci. Uvijek su nas malo čudno gledali, ali to je možda bilo i zbog toga jer smo uvijek bili najglasniji, pa su sigurno krenuli komentari "evo ih opet ovi". Gdje god bili, uvijek smo se nešto smijali ili derali, neka se vidi da smo Balkanci.

Moderno i tradicionalno

Još se na jednu stvar vezanu uz hranu osvrnula Lara, a riječ je o porcijama koje su za cure bile koliko-toliko dovoljne, ali ne i za dečke. S tom se tvrdnjom složio i njen klupski vršnjak.

- Mi bi pojeli ono što bi nam se dalo, rižu u neograničenim količinama i nešto malo mesa, a onda bismo poslije ručka išli tražiti još hrane. Osobno, nisam jeo sushi jer nisam htio ništa eksperimentirati pa sam išao na sigurno. Srećom, Turaka ima svugdje po svijetu, pa tako i u Japanu i stoga sam se odlučivao za kebab. S njime sam barem znao da ću se najesti, rekao je Robert Klačar. - Žudjeli smo za masnim, mada moram priznati da im je meso stvarno bilo odlično, najbolje koje sam ikad probao. Jeo sam jezik, srce, stavljao neke ukusne umake kojima ne znam ime, s te strane stvarno nemam zamjerki, samo da su porcije bilo malo veće. Što sam prvo pojeo kad sam se vratio kući? Pizzu i colu, da vratim izgubljene kalorije.

Posebna priča bio je pribor za jelo, tradicionalni istočnjački štapići.

- Prvih nekoliko dana sam uglavnom nabadao hranu na te štapiće, a pritom bi se malo pomagao i rukama, no potom sam gledao kako to rade Japanci pa sam nešto i naučio te sam pred odlazak čak uspijevao i zagrabiti nešto hrane. Oni juhu praktički piju, nagnu posudicu u kojoj se ona nalazi i onda tim štapićima samo poguraju paštu, prenio nam je Klačar svoja iskustva, priznavši da ga je prvih dana u Japanu malo mučila i vremenska razlika. - Najgore mi je bilo poslije podne, jer bih u to vrijeme da sam u Hrvatskoj, već bio u krevetu. Taman kad sam uhvatio ritam, vratili smo se doma.

Premda se utisci još uvijek nisu slegli, način na koji Robert priča o Japanu najbolje oslikava koliko su ova dva tjedna ostavila traga na njemu.

- Japanci su čudan spoj moderne tehnologije i tradicionalizma i definitivno su posebni. Oduševila me njihova kultura i ponašanje, kako van dvorane, tako i u njoj. Premda je sve posloženo tip-top, uvijek netko čisti, ispred svakog ulaza skidaju se cipele i svi hodaju u čarapama, niti patike ne prolaze. S druge strane, kad iziđete vani, sve je puno svjetla, raznih efekata i animiranih likova, krcato ljudima, kao da ste u nekom filmu, zaključio je Klačar. (Ivica CEROVAC)

Povezane vijesti

• Dašak Zemlje Izlazećeg Sunca
• Puljani u foto-finišu prestigli Pinky
• PH u judu: Dominiku Družeti treći uzastopni naslov