Melanija Belaj
Napisala jednu drugačiju knjigu o alkoholu, obiteljskoj proizvodnji i konzumaciji: Vino, rakija, a može i limončelo!
Vino, rakija, a može i limončelo! Da je samo po naslovu suditi knjigu, opet bi bila zavodljiva. Čitanje, pak, potvrđuje kako je "Vino, rakija, a može i limončelo: etnografija obiteljske proizvodnje i konzumacije alkoholnih pića" dokaz da znanost zna i može biti čitka i pitka. Jer, Melanija Belaj, s Instituta za etnologiju i folkloristiku, napisala je baš takvu knjigu uhvativši se u koštac s alkoholnim pićima, s temom s kojom se, u pravilu, u koštac na hvatamo, osim kad nam je do žestokog kritiziranja! Ova knjiga, međutim, na osnovu raspoloživih podataka i terenskog istraživanja, daje drugačiju sliku dok upućuje na ono dobro što sa sobom nose alkoholna pića.
Znanost ostataka
- Možda će zvučiti mrvu neobično, no meni se knjiga čini jednom od ljepših posveta alkoholnim pićima, tim više što smo na skliskom terenu. Odakle poriv da se pozabavite s ovom tematikom?
- Upravo sam i htjela da se o alkoholnim pićima piše i razmišlja u afirmativnom smislu. U mnogim znanstvenim istraživanjima pa i u samim počecima formiranja etnologije i kulturne antropologije, o alkoholnim pićima se ili mnogo ne govori ili ih se povezuje uz nekakvu patologiju, devijantno ponašanje. Meni to nije bila ni želja, ni ideja. Htjela sam osvijetliti onu drugu stranu života i praksu proizvodnje i konzumacije alkoholnih pića, osobito u svakodnevnom životu.
- Kako su ljudi skloni tome da se znanosti prepadnu, valja u startu reći kako kroz knjigu i temu progovarate i o svojoj obitelji, a onda, istražujući njih, i o svim našim obiteljima. Istraživanje ste radili na području Zagrebačke županije, vinograd je u Vukomeričkim goricama na brdu Glagoščak, ali moglo je to biti bilo gdje gdje ima podruma, klijeti, vina...
- U etnološkoj i kulturno-antropološkoj znanosti, kako će to primijetiti jedan autor, istraživanja alkoholnih pića najčešće su bila nusproizvod drugih istraživanja. Znanost koja istražuje društvenu i kulturnu dimenziju u proizvodnji i konzumaciji alkoholnih pića nazivalo se "znanošću ostataka" jer su ta istraživanja u principu bila "ostatci" drugih istraživanja koja u fokusu nisu imala kulturu pijenja ni istraživanje alkoholnih pića. Htjela sam promijeniti tu sliku, pomislivši kako će pritom biti najlakše započeti istraživanje u vlastitoj obitelji zbog delikatne teme. Nisam sigurna koliko sam time sebi olakšala istraživački posao. Etnologija, kulturna antropologija imaju tu sklonost refleksiji i propitkivanju istraživačke pozicije i samog predmeta istraživanja pa sam tome posvetila i jedno od poglavlja u knjizi. Na neki način željela sam pokazati kako je moguće ispreplesti znanstvenu i osobnu potragu. Ona je također i spoznajna, ona je potraga za identitetom vlastitim i vlastite obitelji kroz istraživanje alkoholnih pića, njihove uloge i simboličkog potencijala koji imaju i svih aspekta što ih pokrivaju u životu čovjeka; statusnog, rodnog, ritualnog, gospodarskog, prostornog i drugih.
Društveno ljepilo
- Jeste li i prije nego ste krenuli u istraživanje očekivali, ili priželjkivali to da nas, grubo rečeno, alkoholno piće veže i spaja?
- Da, to mi je bila ideja. Alkoholna pića, kako je poznato, su društveno ljepilo. Na koji način i na kojim razinama htjela sam provjeriti istražujući vlastitu obitelj i šire obiteljsko okruženje, ali i bliske prijatelje, znance. To je bio dvosjekli mač, ali mi je s druge strane osvijetlilo neka mjesta za koja nisam prije ni razmišljala da ih treba istraživati i na njih uputiti, kao što je recimo rodna dimenzija istraživanja proizvodnje i konzumacije alkoholnih pića. Isto tako, razine društvenosti koje je moguće primijetiti kroz proizvodnju i konzumaciju alkoholnih pića nebrojene su, a na neke upućujem u knjizi. Na nekoliko primjera podastirem koliko je taj simbolički potencijal snažan, pogotovo u rodnoj i ritualnoj dimenziji. Istraživanje sam započela zapravo u patrijarhalnoj sredini, od početka prve polovine 20. stoljeća ka suvremenijem trenutku, gdje se ulazak žene u novu suprugovu obitelj na neki način gradi na malim, svakodnevnim ritualima dijeljenja domaćeg spravljenog alkoholnog pića sa starijim članovima obitelji. Konkretno, moje majke sa suprugovom bakom, ili moje bake s njenim svekrvom. To su ti sitni vezovi svakodnevice koja se vrti oko dijeljenja domaćeg spravljenog pića koje ima svoj okus i miris, ali također i važnost u određenoj obitelji, ili pak odnosu njezinih članova.
- Reklo bi se, puno nam je lakše neke važne stvari odraditi čašicom dobra pića, nego nizanjem velikih rečenica?
- Mislim da kušanje alkoholnih pića otvara neka vrata što se katkada vezuje i uz sam etnografski teren i istraživačku zbilju, često se nelagoda dolaska u nečiji dom prvi put kako bi se obavio intervju i istraživanje, premošćuje čašicom domaćeg spravljenog pića. Upravo tim činom domaćin nam iskazuje i dobrodošlicu i povjerenje.
- Kako su se ta nepisana pravila vezana uz alkoholna pića kroz vrijeme mijenjala? Primjerice, pišete o ženama koje su alkohol smjele piti samo kada su bile bolesne, ili za nekih važnih događanja poput zaruka, da bi vremenom došli do toga da žene uzmu stvar u svoje ruke u svijetu u kojem muškarci toliko vole staviti šapu na autorstvo proizvodnje, pa i konzumaciju alkoholnih pića.
- Tu mi je uistinu pomoglo istraživanje u vlastitoj obitelji u kojoj sam i uočila važnost rodne dimenzije. Etnografska građa nudi neke potpuno suprotne priče ne samo u Hrvatskoj već i drugdje. Muškarci uistinu imaju taj javno viđeni autoritet i stavljaju, kako ste rekli, šapu na podrum, konobu, autorstvo domaće spravljenog alkoholnog pića dok se uloga žene podrazumijeva i ne ističe. Istraživanje u vlastitoj obitelji otkrilo mi je, međutim, nešto drugo, da i žene mogu u tome imati važnu riječ i održati tu tradiciju. Za to je kod žena u mojoj obitelji doista "kriva" snažna emocija i povezanost uz konkretno mjesto, vinograd, koje se ne daje samo kao fizički prostor, već mjesto ispunjeno značenjima. Taj vinograd je njima bio nešto poput prvog i najvažnijeg doma otkud kreće njihova osobnost i hvatanje ukoštac s nekim novim okolnostima. To ih je vezivalo uz obitelj kojoj su bile sklone i vjerne. Mislim da je to i pitanje identiteta, ali i borbe da se izbore za svoje mjesto. A kada sam iz vlastite obitelji krenula i u istraživanje obitelji koje proizvode alkoholna pića i u komercijalne svrhe i iz tih razgovora sam shvatila da su u nekoliko vinogradarskih obitelji žene te koje su očuvale tradiciju vinogradarstva. Kroz njihov angažman ta je tradicija ostala, ne samo kao tradicija već i kao posao koji cijeloj obitelji pruža svojevrsnu ekonomsku sigurnost. Zalog je to položen za budućnost, za buduće generacije, ali na skroz neposredan i gotovo neprimjetan način. Želja mi je bila i njihovu ulogu učiniti važnom i vidljivom.
- I vaši preci, djed, pradjed, s vinogradom su krenuli kako bi lakše živjeli. No, kada se to dogodi ta intimna povezanost zbog koje se od vinograda čovjek odvojiti ne može?
- Pokušala sam to ispitati, ali znam da nisam uspjela na to jednostavno odgovoriti. O tome govori cijela knjiga, cijelo moje putovanje i istraživanje djedove i moje obitelji, ali i svih malih priča kojih u knjizi ima. To koliko su ljudi povezani s mjestom, okusima, mirisima je sve stvar emocije, emocije koju je nemoguće zatomiti, a ona je pak važna u konstrukciji vlastitog identiteta i osobnosti. Danas se puno govori o okusima i mirisima i u istraživačkom, znanstvenom smislu, spoznaje osjetilne antropologije te gustemologije koju podastiru neki autori koji se bave istraživanjem povezanosti hrane i sjećanja poput Davida Suttona, mnogo su mi pomogli u odgovoru na ovo pitanje, a nadam se da će i drugima.
- To je knjiga i pokazala, to da se na koncu ljudi prije svega sjećaju i vežu uz mirise i okuse.
- Da, u spomenutim istraživanjima više primat nije na vizualnom doživljaju, već se u obzir uzimaju i druga osjetila poput okusa i mirisa, a koja također evociraju sjećanja i ona osobna i ona dijeljena pa tako i emociju, koja ako je pozitivna, ima snagu da nas održi i oblikuje.
Jutarnja dizalica
- Dosta se u knjizi priča o vinu, na koncu vinograd je mjesto radnje, ali knjiga daje zaslužen dignitet i rakiji tom mitskom piću u nas koje liječi, snaži, pere prozore, a dobrano je, čini se, bila zapostavljena.
- I jest zapostavljena, pogotovo stoga što zapisivači i etnografska građa rakiju spominju uglavnom samo kao lijek. Rakija je doproizvod, ono što je išlo uz vino. Rakija ili liječi, ili vida rane. No, ona je i snažila. Jedan od trenutaka kada se spominje rakija u starijim etnografijama jest prije važnog posla, kada se sakupi veći broj ljudi, rakija se dijelila za osnaživanje, recimo prije posla u polju, vinogradu, košnje ili berbe. Danas bismo rekli kao jutarnja dizalica. No, nema tako bremenitu priču kao što je ima vino kojemu se ističe ritualna uloga ili pak pivo kojem je najvažniji atribut da je to društveno piće.
- Zanimljivo da u obitelji imate ženu koja se kraj svih muškaraca izborila za to da peče rakiju!?
-Tako je. Zaposjela je mjesto za koje se pretpostavlja da je muška domena. Makar, nije uvijek u povijesti bilo tako. Često se u okviru domaćinstva proizvodilo recimo pivo i kakva druga pića, a to su radile i brigu o tome vodile upravo žene na što također upućujem u knjizi. Tek kada se te aktivnosti komercijaliziraju i odlaze iz kućne radinosti za obitelj, pomalo postaju muškarci dominantni u tim aktivnostima. (Siniša PAVIĆ)
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
