Piše Robert Matteoni
Naši điri nogometno puležanski, Mićula e ditta bella
Takva su vremena kad koračamo starijim stazama. Puno ljudi upoznato u životu, rastegnuti doživljaji kroz desetljeća, različite mijene, dobri i loši dani. Svatko ima svoje doživljaje, načine kako ih (pod)nositi. Nekada su bile drugačije zbilje odrastanja, sazrijevanja, druženja, odnosa. Jedan generacijski kolega stalno šalje crno-bijele fotografije starijih pulskih nam vremena. Puno toga s Giardina, epicentra naših tinejdžerskih, đačkih i godina sazrijevanja. Kako vrijeme odmiče, rekao bi svjedok vremena, kao da su te dalje memorije još bistrije. Mudraci različitih sfera kazat će da je to logično, jer to lijepo upečatljivo vrijeme u jednom trenutku se zaključuje i počinje ona faza života kada se radi, stvara, odgaja djecu, prolaze faze vrtića, škole i fakulteta. Nekome prije nekome poslije, svima uglavnom slično. Fokus na te borbe svakodnevice marginalizira memorije onih, ajmo reći, jednostavnijih godina. U kojima smo fokusirani na sebe, upoznavanje svijeta i života, odnosno vlastitog pozicioniranja u tim zbiljama. Pa kada prođu desetljeća te foto memorije sve snažnije dočaravaju ondašnje emocije, jer su ostale čvrsto u nama.
