Priče iz stvarnog svijeta
"Tri tjedna kasnije" ne ostavlja nadu, "Bijelo se pere na devedeset" ne dopušta predah
"Tri tjedna kasnije" film je redatelja Miroslava Terzića koji je scenarij napisao uz Vladimira Arsenijevića i Bojana Vuletića. Film o vršnjačkom nasilju i zlostavljanju počinje tamo gdje simbolički zapravo završava – pred zgradom u plamenu što jedan mladić nijemo promatra. Film ima odlično napisane dijaloge poput onog kada profesor kaže učeniku "Trebamo se držati zajedno" i dobiva logičan odgovor "Zašto?" Na puno pitanja koja ovaj film postavlja odgovori neće stići, a ako se to jednom i dogodi bit će prekasno, jer svijet Terzićevog i Arsenijevićevog filma nije izmišljen, nije negdje drugdje, on je stvaran i tu je. I nije od jučer, štogod netko mislio. Dok inače sjajni "Oče naš" koji je par dana prije prikazan u Areni ima određeno razrješenje, nešto što bi se moglo nazvati poetskom pravdom, ovdje toga nema. Osim ako je ta pravda u onoj šibici i plinu koji dodatno omamljujuje već ionako odavno uspavanu i pijanu savjest nakon velike fešte. "Tri tjedna kasnije" nije čak niti upozorenje, već tihi jecaj nakon kapitulacije jednog sustava vrijednosti koji zapravo nikada nije niti izgrađen. Kao što mi je u jednom intervjuu davno rekao jedan poznati sociolog "Rat (protiv nasilja) je izgubljen, sada možemo samo ublažavati štetu". Iskreno, nadao sam se barem tračku optimizma i znaka vjere u ljude, no upravo kada se činilo da će se nešto od toga dogoditi, film se vraća natrag i prikazuje ono najgore u jednoj od najmučnijih scena ikada snimljenih. Ta scena nije mučna zato što je vizualno ekstremna, nego zato što je na trenutke toliko obična dok prikazuje jednu osobu koja ravnodušno i jedva zainteresirano prati što se događa. Iako ona bulji u svoj smartphone, nije problem u toj spravici. Možemo se tješiti da je, ali nije. "Tri tjedna kasnije" nije antiutopija, ovo nije "Gospodar muha" ili neko slično djelo iako bi nakon projekcije poželjeli da je.
