Brandenburška vrata
Kulen i Coppitteli
Dokopati se Pankentala nije bio baš jednostavan posao. Trebalo je proći 16 sati »jahanja« dok smo ugledali zdanje Schwanenburg apartmana. No, početni smiješak koji je izmamio kraj putovanja praktično se ekspresno pretvorio u očaj. Naime, kada sam stigao doslovce na deset koraka od ulaznih vrata u apartman koji je bio bukiran na moje ime, na moj se užas ležerno se ušetao nekakav tip s Dalekog istoka. Japanac, Kinez, Tajlanđanin, Koreac, vrag će ga znati odakle je doplovio, ali u tom trenutku me to zapravo uopće nije ni zanimalo. Izmučen od dugog puta bio sam se spreman boriti za ono što mi pripada do posljednje kapi krvi. No, ubrzo su se stvari počele razjašnjavati pa nije došlo do međudržavnog incidenta čiji se miris počeo širiti po zraku. Naime, pojurio sam za tipom, uhvatio ga za ruku pa ubrzo shvatio kako sam zapravo dohvatio mumiju. Čovjek se skamenio kad je ugledao izobličeno lice i kosom oskudno pokrivenu glavu zajapurenog Hrvata. Ipak, kada sam ugledao unutrašnjost apartmana, shvatio sam kako sam vjerojatno prilično prenaglio u reakciji jer u njemu nije bilo nikakvih kofera ili sličnih stvari koje bi upućivale na to da taj čovjek boravi u mom apartmanu.
