Piše Robert Matteoni
1978. - (Robna) kuća Pula
Bio je uobičajen sunčan dan u travnju. U uobičajenoj fantaziji ondašnjih proljeća, kada još nismo ni čuli, a kamoli si tumačili pojam klimatskih promjena. I kada smo se svi osjećali vedrije, življe i puni energije jer smo hladnu zimu ostavili iza sebe, skinuli tešku robu i u ugodi laganije robe guštali pulsku primaveru. Toga dana bio sam, uobičajeno, u redu ispred ekonomata kluba, podno stare zapadne tribine, izgrađene na stadionu još 1931. godine. Red je u tom razdoblju značio da robu za trening uzimamo pojedinačno kroz otvoreni prozor na vratima, iza kojeg je nezaboravni oružar Vlado Pelesk, dragi nam Masni imao jasan gard prema svima. Osim prema njemu. Tada nije bilo razlike u redu između seniora i juniora, pionira. Tako sam bio točno iza tipa kojeg sam gledao na terenu sa strahopoštovanjem, bolje reći drevnim poimanjima respekta prema starijima, uspješnim javno poznatim osobama. Od prve utakmice koju sam gledao uživo, generaciju Istre 1970-tih godina, koju je vodio Aldo Drosina, tri igrača niskog težišta bili su top. Miki Ostović, Nando Ghergheta i Sergio Scoria. Da ne bude pretenciozno, ali u ondašnjoj vizuri djelovali su slično doživljaju trija malih velikih igrača Guardioline Barce, Xavi-Iniesta-Messi. Oni su nama bili u Puli face one Istre.
