PIŠE ROBERT MATTEONI
METROPULA: Valjak emotivnih putova(nja)
Nedjeljom je bio poseban dan tinejdžerskih godina. Sredinom istih pogotovo. Ujutro sam s ocem išao u Galižanu, po topli i predobar kruh kod starog majstora pekara Capollichia. Do Pule, tih pet kilometara, stari i ja sredili bi jednu štrucu i smijali se koliko je hrskavih mrvica završilo na podu starog fiće. Kući bi još namazao fetu s marmeladom, odjenuo se i krenuo Rakovčevom prema stadionu. Usput su se pridruživali moji prijatelji Slavko, Duško, Draško i Igor. Matineje su bile dojmljivog doživljaja u to vrijeme. Pogotovo ako smo igrali na karbonini, gdje se skupljalo dosta ljudi i zbog drugih klubova (Šijana, Staklar…), ili su rukometaši(ce) igrale na betonu iznad našeg terena.