PIŠE SANJA BOSNIĆ
40 GODINA OD SMRTI MARŠALA: Lijepo je bilo živjeti s Titom! Uvjerena sam da se velika većina ljudi u novim državama ne libi priznati da ih nitko nije natjerao da 4. maja 1980. plaču. Samo što tada nismo znali da ne plačemo zbog njega….
Druže Tito, zašto ti se više ne kunemo? Kad danas pomislim na druga Tita i Jugoslaviju, učini mi se da je to vrijeme bilo tek jedan lijepi san u kojem sam bezbrižno odrastala uvjerena da je stvarnost. One sunčane nedjelje, 4. svibnja, 1980., u 15.05 sati taj se san raspršio u komadiće koje su kasnije iskoristili kao gelere u bratoubilačkim ratovima na prostorima bivših republika. Stajala sam tog toplog majskog predvečerja na zapadnoj tribini Poljuda, najljepšeg stadiona u bivšoj državi, i s puno navijačkih strasti gledala derbi utakmicu između Hajduka i Crvene zvezde. Osim za Dinamove modre, navijala sam tada i za beogradsku Zvezdu, ali nemam više pojma zašto. Možda jer sam bila iz Istre u kojoj je nogomet predstavljao sportsku igru, a ne prikrivene nacionalne podjele u okrugloj bubamari. Studirala sam u najlipšem mistu na svitu - Splitu - i prvi se put u svom životu jedne brucoške večeri u điru po rivi susrela s pitanjem: "A gospe ti, što si ti po nacionalnosti?!" Dalmošima sam bila nedefinirana i zvali su me Učka.
