PAOLO GRBAC
Falilo je "nešto" za nešto više, ali jako sam zadovoljan karijerom
(Osobna arhiva)
Uoči finalne utakmice Kupa NSŽI-ja između Uljanika i Jadrana na Drosini upriličena je mala svečanost. Od aktivnog igranja oprostio se sjajni pulski nogometaš Paolo Grbac. Netom prije 35. rođendana odlučio je da je došlo vrijeme da objesi kopačke o klin i posveti se novoj ljubavi, skautingu u omladinskom pogonu Istre 1961. Grbac je karijeru počeo u Istri i potom preko Pomorca otišao u belgijski Lokeren pa se vratio u Novigrad i potom karijeru nastavio u Italiji, nizu klubova trećeg i četvrtog ranga, da bi se vratio u Opatiju i na koncu u Uljanik. Jedna vrlo lijepa karijera domaćeg igrača kojeg je krasila sjajna tehnika. Klasična "desetka" rođena u vrijeme kad je ta pozicija u izumiranju.
Prevelik skok
- Počeo sam s nogometom 9. srpnja 2008. godine kad sam točno na 18. rođendan potpisao prvi ugovor s Istrom, a završio sam malo prije 9. srpnja 2025. Više je razloga zbog kojih sam to odlučio - pojašnjava Grbac razloge zbog kojih je odlučio reći zbogom aktivnom igranju. - Malo zbog godina, kad završi utakmica osjećam da više nije kao nekad, treba mi duže vremena za oporavak. Potom je tu obitelj pa ne mogu više pratiti onaj profesionalni život kao ranije.
Mislim da još uvijek mogu igrati Drugu NL, da mogu biti treneru na usluzi za dio utakmice, ako ne već od starta, ali dao sam već ove sezone sve od sebe da pomogem treneru. Ako ne toliko na terenu, onda izvan njega svojim iskustvom. U razgovoru s trenerom Sergejom Banovićem rekao je da me vidi u momčadi eventualno za tih zadnjih pola sata, jer prednost, naravno, imaju mlađi igrači. Nisam tu da njima uzimam mjesto, a opet ne želim biti na klupi i ići na putovanja bez da igram. To je jedna stvar, a druga je da želim imati više vremena za obitelj, a paralelno s tim želim se sto posto posvretiti poslu skauta u omladinskom pogonu Istre 1961.
Dosad sam ga radio koliko sam mogao, uz igranje u Uljaniku. Što znači da bih išao od kuće u 8.30 i vraćao se u 17.30 ili 18 sati. To su sve razlozi zbog kojih sam odlučio prekinuti karijeru, a došlo je i do nekog zasićenja. Tako da, koliko god je teško, morao sam odlučiti. Sad mi to što više neću igrati nije problem jer je stanka i nitko ne trenira, ali kad u srpnju krenu pripreme i prijateljske utakmice, tada ću shvatiti da sam stao s nečime što sam počeo sa šest godina. Punih 29 godina mog života sam bio u nogometu i maksimalno sam se trudio da budem najbolji što mogu.
Kad se sad osvrne na karijeru u kojoj je igrao za Istru, u Belgiji i Italiji, priznaje da je zadovoljan.
- Falilo je nešto, ali jako sam zadovoljan karijerom. Kao dečko koji je krenuo iz Pule, iz obitelji koja je potpuno izvan sporta, otac se bavio ovčarstvom, mama radila u računovodstvu, a živjeli smo malo izvan Pule, napravio sam određenu karijeru. Iako netko može reći da nisam puno igrao u HNL-u ili nisam igrao u elitnim europskim ligama, to je ipak samo vrh nogometa. Prošao sam kompletan omladinski pogon Istre i došao u situaciju da potpišem ugovor na četiri godine sa svojim klubom, što se danas rijetko događa u nogometu. To mi je veliko zadovoljstvo. Potom sam otišao u Drugu ligu, u Pomorac gdje mi je trener Stilinović otvorio novi pogled na nogomet s taktičke strane i naučio me puno toga.
I onda je došao veliki skok i odlazak u Belgiju.
- Danas pokušavam igračima reći da ne treba raditi odmah tako veliki skok, nekad je bolje ići stepenicu niže pa onda gore. U to sam vrijeme bio bez menadžera, roditelji mi se nisu miješali pa kad je došla prilika da idem u belgijsku Prvu ligu, odmah sam pristao. Imao sam 21 godinu i bilo me malo strah jer sam išao daleko, 1.400 km, ali tada sam odmah rekao - letim. Nisam razmišljao o tome da se treba priviknuti na drugu kulturu, drugi jezik, način života, drugačiji način igranja nogometa. Nije bilo nikoga tko bi se tamo zauzeo za mene. To je bio malo preveliki skok za mene u tom trenutku. Imam taj mali peh u karijeri što sam uvijek mislio da je netko bolji od mene, nisam se nikad dokazao do kraja. Trebalo mi je malo više samopouzdanja u nekim trenucima. I tako, kad sam vidio da ne ide u Belgiji, vratio sam se doma i otišao u Novigrad.
Povratak u Hrvatsku nije bio dugog vijeka. Uslijedio je odlazak u Italiju, igranje za Paviju, Arzignano, Virtus Veronu, Renate, Fernanu i Mestre.
- Bilo je super u Novigradu, ali vidio sam da nisam za tu ligu, da trebam ići u neku jaču i otišao sam u Italiju gdje sam prošao četiri, pet klubova. Bilo mi je super, jezik sam već znao jer sam završio talijansku školu u Puli, a onda te doživljavaju sasvim drugačije. Ne gledaju te više kao stranca. Odlično mi je bilo u svakom klubu, svakom gradu u Italiji. Svugdje sam naučio nešto novo, a igrao sam i u klubu s kojim sam osvojio prvenstvo noseći kapetansku traku.
Potom sam u svaki klub u koji sam išao, nosio "desetku". To nisu male stvari. Zato ne razumijem kad danas pitam nekog igrača hoće li da mu pomognem da ide igrati u treću ili četvrtu talijansku ligu, a oni se nećkaju. Mi nemamo dojam koja je to kvaliteta, to se ne može usporediti s našim trećim i četvrtim ligama. Njihova treća liga je bolja od naše druge po svakom pitanju, od organizacije, praćenosti do uvjeta. Uglavnom, sad u Italiji ima nekoliko gradova u kojima u svakom trenutku imam nekoga kome se mogu javiti. Imam jako puno poznanstva, stečenog iskustva koje se ne može naučiti - svjestan je Grbac.
Talijansko iskustvo
Po povratku iz Italije stigla je dvogodišnja epizoda u Opatiji i potom oproštajna sezona u dresu Uljanika.
- Bio sam oženjen i dobili smo prvo dijete pa sam rekao da je vrijeme da se vratim u Hrvatsku. Ja sam obiteljski tip i želio sam više vremena provoditi s obitelji. Prihvatio sam poziv Opatije. Prva godina nije bila dobra, ispali smo iz lige. To je specifična sredina i dok sam se snašao, ispali smo. Zato smo u drugoj sezoni osvojili naslov i vratili se gore. U te dvije godine sam svaki dan iz Pule putovao za Rijeku i to mi je već postalo naporno. Razmišljao sam kako dalje i onda se otvorila priča s Uljanikom.
Paralelno s tim sam upoznao i Andra Fistonića, preko Kristijana Glavaša. Pitao me da li bi malo volontirao u Istri 1961 i tako mi je otvorio vrata te sam postao skaut u omladinskom pogonu. Nakon ove sezone u Uljaniku osjetio sam da više ne uživam u nogometu kao ranije, niti ga igram toliko. A samo trenirati, bez igranja, nema smisla. S druge strane, posao skauta želim raditi sto posto. Malo sam razgovarao s obitelji i onda donio odluku da prestanem s igranjem.
Žao mi je, ali opet, ostao sam u tim vodama i zbog toga mi je drago - dodao je Grbac, koji se potom osvrnuo na najbolji i najteži trenutak karijere. - Najbolji su kad sam kao kapetan osvojio prvenstvo u Italiji i kad sam potpisao prvi profesionalni ugovor s Istrom. Oko toga sam se mjesec dana dogovarao s Kurtovićem. On je govorio "potpiši, potpiši" jer se plašio da ću ići u neki drugi klub, a ja sam samo čekao da dođe moj rođendan pa da mi to bude rođendanski poklon. I na koncu sam potpisao 9. srpnja. Kao najteži trenutak karijere možda bih izdvojio razdoblje kad je buknula korona u Italiji. Bilo je jako teško, a još sam bio daleko od obitelji.
Skaut i trener
Grbac se okreće skautingu.
- To je posao koji mi je vrlo zanimljiv. Vidiš kako dečki rastu, upoznaš dosta ljudi, pokušaš naći način kako će taj dečko doći kod tebe, zašto bi došao, da li ti on treba. Nisam dosad bio sto posto posvećen zbog igranja u Uljaniku, ali sad ću se maksimalno posvetiti da na koncu vidim da li sam prava osoba za taj posao. Ukoliko osjetim da to nije za mene, otići ću. Ali zanima me. U kontaktu sam s drugim trenerima, čujem mnogo novih stvari. Kao igrač nisi uopće svjestan što se sve radi u klubu da bi ti igrao, da bi se našao ili registrirao igrač, našao mu smještaj.
Slijedi li i trenerska karijera?
- Zanima me, imam B licencu, ali kako puno gledam videa, primijetio sam da mi se sviđa analitika. Volio gledati utakmice, spustiti se dolje s trenerom i popričati o tome kako riješiti probleme u igri ili iznenaditi suparnika. Ne znam da li bih bio za glavnog trenera, ali volio bih raditi uz teren - iskren je Grbac.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
