U kontekstu skoro pedesetak godina praćenja ovdašnjeg sporta, a uz stjecanje iskustva njegova funkcioniranja u državi, a potom i globalno, može se steći prilično jasno uvjerenje o okruženju. Pula je u vrijeme bivše države imala dosta sportskih međunarodnih veličina, ali pretežito u individualnim disciplinama. U kolektivnim sportovima, uz sporadične iskorake u više rangove (uglavnom do Druge lige) bilo je limita. Možda kao simbolika te poveznice individualnog i kolektivnog može poslužiti fantastičan uspjeh Boksačkog kluba Pula, osvajanje jedinog naslova prvaka Jugoslavije za klubove iz Hrvatske. Zanimljivost je tog dosega što je godinu dana prije, u sezoni 1981/82 BK Pula osvojila naslov prvaka Druge lige zapad. Prije natjecanja u Prvoj boksačkoj ligi dvije legende su, Srbo Stanković i Pero Tadić, osvojili državno prvenstvo u svojim kategorijama. Ivan Ico Jaramazović, uz asistenciju Ota Gerlića, u idućoj sezoni odveli su povijesnu generaciju crnih kanotjera do toliko nadmoćno osvojenog prvenstva, da sve kuhinje jugoslavenskog boksa nisu imali protu lijek toj nadmoći.

Boksači su zapravo individualni sportaši, koji su u ono vrijeme momčadskih nastupa imali kultni status među ljubiteljima boksa, ali i sporta ovog okruženja. Taj spoj individualnog u kolektivnom činio mi se oduvijek kao simbolika pulskih nam limita u kolektivnom sportu. Jer bilo je i faza prvoligaških hrvačkih liga (opet individualan doprinos), ali u onim sportovima gdje je zbilja kolektivitet ključan faktor (ne)uspješnosti nikako da se dogodi iskorak. Košarka je bila na pragu Prve lige, ali se Druga liga pokazala krajnjim dometom. Rukomet slična priča, a nogomet do hrvatske samostalnosti bio je češće u trećem nego u drugom saveznom rangu. Odbojkašice su kao i košarkašice imale (imaju) svoje uzlete, ali je kraće (ograničenije) trajalo upravo zbog limita materijalnih pomoći gradskog okruženja te sužene baze igračica.

Kad pogledamo na kontekst priče u 2024. godini, možemo brzo prepoznati da se narav sportske Pule nije bitno promijenila. U pojedinačnim sportovima, pogotovo borilačkim, bilježi se uspjehe i međunarodne razine. Višu razinu u nacionalnoj razini kolektivnih sportova drži Istra 1961, koja je u najtežoj konkurenciji (nogomet) i to u najkompliciranijoj eri Lige (10) uhvatila dužu tradiciju nastupanja. O tome u nastavku. Prije zaključimo tu vremeplov dinamiku pulskog sporta sasvim uvjerljivom tezom da je stav političkog, gospodarskog, pa i društvenog establišmenta, osnovni razlog zašto sport Pule nema potencijala da se izdigne u natjecateljskom smislu. Bez ulaganja i konkretne podrške niz bogatih tvrtki koje ostvaruju velike profite u ovom kraju (posebice turističke), a za što je potrebno animiranje politike, nema sportskog iskoraka. Kada nema sportskog napretka onda nema niti posljedične masovnije društvene dinamike u gradu, koju samo sportaši(ce) svojim nastupima mogu stvoriti. Djeluje kao fenomen kako je gradska elita kroz desetljeća imuna na prosjački standard svojih sportaš(ic)a i generiraju samo fraze i obećanja koja ostaju na tome.

Vrijeme naravno čini svoje. U više smjerova. Jedan od ključnih je onaj vremenski okvir koji nam ukazuje da mlade ljude sve manje zanima bavljenje sportom. To nije dojam, to je činjenica. Kao i ona da je mladih ljudi sve manje i u kvantitativnom smislu. Kada kroz desetljeća zapostavljate procese razvoja sporta, onda je logično da će nastati rupe u stvaranju sportaša, kako na planu kvalitete, tako i na planu kvantitete. Kad se zbroje te dvije rupe, a sada i pod teretom nameta tehnoloških »čudesa« koji odvlače mlade, onda dobivate zbilju u kojoj sport ne može uhvatiti korijena. Pogotovo je to za one koji diktiraju urbanu atmosferu, dakle za kolektivne sportove. U pojedinačnom sportu se uvijek dogodi neki pojedinačni bljesak, plod upornosti roditelja i njihovog snalaženja za financije. U kolektivnom sportu to nije moguće. Kolektivni sport je ovisan o dugoročnom procesu rada, pravovremenim uvjetima i potencijalima te potom mogućim rezultatskim iskoracima. Činjenica da treba tradicija rada, upornost, uvjeti, materijalni faktor zato vrlo jasno pokazuje koji je problem siromaštva sportske Pule. Pri tom, zanimljivo, najviše se »javna koplja« lome oko kluba koji je uspio opstati u vrhu najmasovnijeg i konkurentski najtežeg sporta, NK Istre 1961.

Jedan od generatora te debate »nikakvog kluba« je uglavnom generiran zanemarivanjem, nepoznavanjem povijesti mlađih generacija, njihovi pogledi na svijet utemeljeni u eri tehnoloških evolucija (Internet, društvene platforme, virtualnih događanja) te nekritičkom analiziranju onog što je dimenzija ovdašnjeg društva u odnosu s bogatijima. Nogomet je u bivšoj Jugoslaviji bio na periferiji kvalitete, tek sporadično drugoligaški, a pretežito trećeg ranga. Istina je da je bila veća država, ali rast Istre u njenih 30 godina bivše Juge bio je limitiran u svakom smislu. Niti je imala pristojan standard stadiona, niti je imala pomoćno igralište, nije imala profesionalni status, a najviše čega nije imala, to je financijska podrška. Od vremena bivše države, pa do prije 6 godina, Istra, Pula 1956/Staro Češko, Istra 1961 bili su sinonimi besparice, štrajkova, osipanja igrača, bijega kadrova iz omladinskih momčadi. Tu i tamo bi se dogodio financijski adrenalin uz injekcije Bu Ak Bu (Vlado Malek, Bojoplast), Staro Češkog (Zovko), HDZ-a (Jergović), Ščeglova, Glovera, ali brzo bi se svaki takav poletni ulet u nogomet Pule sudario s njenom društveno-političkom pasivnošću. Pri tom, natjecateljski, treba imati na umu da je pulski prvoligaš znao sporadično dohvatiti sredinu tablice, ali je pretežno ipak bio u donjem dijelu tablice. Samo u HNL-u su Istra i Istra 1961 upisali tri (2+1) ispadanja iz Prve lige. Ovaj posljednji se dogodio 2007. godine, i od povratka, nogometna je Pula prvi puta u svojoj povijesti kontinuiran član Prve lige 15 godina. U tom vremenskom okviru imali su tri puta šestu poziciju i jednom petu (lani). Da je bilo sportskog poštenja, Pula bi ljetos doživjela prvi europski iskorak.

U 2024. godini nogometna Pula i dalje ima jedan teren Gradskog stadiona, jedan poligon umjetne trave koji nema dimenzije igrališta. Uz to ima ledinu na Verudi, gdje trenira bezbroj momčadi, i još se igraju utakmice Uljanika. U Puli je nastala revolucija oko gradnje jednog pomoćnog igrališta pravilnih dimenzija. Grad Pula je uspio otjerati jedinog nogometnog prvoligaša u drugu općinu (Bale), gdje Istra 1961 ulaže milijune u gradnju Kampa. Pri tom taj klub plaća 100 tisuća eura najamnine Gradu, sve troškove stadiona, a da taj Grad nije voljan poboljšati travnjak, nego ga dodatno uništava tako da ga iznajmljuje, za novac koji sebi uzimaju, selekcijama Hrvatske. Čudna matematika, koja je potom ojačana formulom da se ugovorne dioničarske obveze Grada uskrate Istri 1961 te usmjere za »socijalne priloge« sportašima kroz Zakladu sporta, suvišnu pored Sportskog saveza. Sve je to poznato, iako se neki trude to marginalizirati, pa čak i osporiti. No, ukazujem na tu pojavnost u Puli koja može vrlo uvjerljivo dočarati svakom laiku u kakvom antisportskom ozračju živi ovdašnji sport. I Istra 1961.

Otkako su Baski postali vlasnici kluba, teško je to nekome prihvatiti iz tko zna kojeg animoziteta, ali to su činjenice, Istra 1961 je financijski stabilan klub. U prošlih pet sezona ostvareno je četiri deveta mjesta i jedno peto, koje je i najbolje u povijesti. Za one kojima teško pada da Istra 1961 nije u borbi za Europu i po tome ovaj klub doživljavaju kao »nikakav i neambiciozan« treba kazati da realno, u proteklih 75 godina glavni gradski klub nije bolje živio. To još nije dovoljno za euro iskorak, jer u Hrvatskoj ima i jačih po tradiciji, novcu, geopolitičkoj moći, ali i po igrama izvan terena (tu pogotovo), ali Istra 1961 kao klub napreduje iz godine u godinu. Ona nema dugu tradiciju i nije mogla stvoriti, pogotovo ne u gradskom institucionalnom okruženju, temelje da izrasta kao klub. Štoviše, da nije došla Baskonia-Alaves Istra 1961 danas vjerojatno ne bi postojala. Ili bi bila u istarskoj ligi. Ovako, Istra je postojani prvoligaš uredno poslovno posložen, stvara tradiciju, gradi Kamp, ima postojanu navijačku podršku Demona i koju tisuću stalnih navijača. Taj mukotrpan rad unutar pet i pol godina počeo je davati plodove u sve uspješnijoj proizvodnji unutar omladinskog pogona, počeli su se prodavati igrači za par milijuna eura, u prvoj momčadi ima čak i kadeta, ne samo juniora i domaćih dečki, dolaze i dobri igrači izvana. Sve je to dio procesa odrastanja, koji se ne može dogoditi u pet godina, a nakon što se 50 životarilo.

Ukoliko se taj proces ne prekine, Istra 1961 i nogomet Pule, unatoč institucionalnoj gradskoj opstrukciji, bit će sve bolja. Da bi bila u borbi s velikom četvorkom za Europu, uz konkurenciju drugih sličnih klubova, osim vremena rasta nužan je i aktivniji gradski doprinos. Iako, kako stvari stoje, bilo bi za početak dosta da ne bude ubacivanja klipova pod kotače. I razumljivo je, navijači žele više jer im to strast nameće, ali realnost je da procesi tog iskoraka su se tek pokrenuli.

Povezane vijesti

• METROPULA: Dekadencija destrukcije
• Tomo Mikulandra - učitelj, sportaš i nadasve dobra osoba
• MetroPula: Učiti se štovati naše, jer, naše je