Za glupost, zloću i samoljublje nemam opravdanja

Pulski glumac i redatelj Luka Mihovilović je kao i uvijek u velikom poslu otkad je zaposlen u Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula, a ovaj put režira "San Ivanjske noći", klasik Williama Shakespearea koji će na velikoj sceni premijerno biti uprizoren u petak 13. travnja u 20 sati. Luka Mihovilović je poznat kao redatelj predstave "Razredni neprijatelj", monodrame "(Ne)prilagođen" u kojoj i glumi, a glumac je i u komediji "Djevojačka večer" te predstavi "Eni". "San Ivanjske noći" ipak je za njega poseban, na njemu radi već duže vremena, a za Glas Istre smo ga pitali i zašto mu je ovaj Shakespeareov klasik toliko bitan i što publika može očekivati.

Četiri paralelne radnje

- Zašto baš "San Ivanjske noći", što je toliko aktualno u djelu nastalom prije više 400 godina?

- Smatram da je od velike važnosti za jedno kazalište da se vraća krucijalno važnim djelima svjetske književnosti, što je, definitivno, kompletan Shakespeareov opus. Uvijek biram stvari za koje mislim da sam životno i iskustveno spreman u odnosu na one koje bi me mogle sputati u stvaranju. U životu sam osoba koja rijetko stoji na zemlji s obje noge, ljubav me pokreće, zaljubljujem se nekoliko puta dnevno i isto toliko razočaravam, ali mišljenja sam da se za istu treba boriti protiv cijelog svijeta ukoliko vjerujemo da je ona prava. U "Snu Ivanjske noći" četiri ljubavnika bježe od sistema u kojem žive kako bi izbjegli smrtnu kaznu i sačuvali sebe. To smatram jako poučnim u onom pravom smislu buntovništva i borbe za svoja prava što je aktualno i danas. U djelu su upisane četiri paralelne radnje i sudionici svake se bore za ono što vole: drugu osobu, moć, sebe i hedonizam.

- Kao glumac i redatelj poznati ste po tome što predstave koje režirate i u kojima glumite imaju neku poruku, primjerice "Razredni neprijatelj" ili "(Ne)prilagođen". Koja je poruka ovdje?

- Bilo bi kao "ljubav uvijek pobjeđuje", ali to baš nije točno. Ovdje više vrijedi ono da je svatko odgovoran za svoje postupke i da će vas sudbina kad-tad stići za iste. Kada pričamo o skrivenim simbolima ili potpričama kod Shakespearea, mislim da definitivno svatko ovdje dobije kaznu (ili nagradu) za svoje ponašanje. Kod majstora/glumaca koji spremaju predstavu za kralja njihov diletantizam spada na nivo osude i sramote jer su postavili sebe ispred umjetnosti. Predstava je u postavci osuvremenjena, ali je dramaturški ostala nepromijenjena, osim velike intervencije na scenama majstora gdje smo ih aktualizirali i potkrijepili današnjim zabludnim odnosom umjetnika prema umjetnosti. Uvijek mi je zanimljivo koliko slučajna glupost može biti simpatična i oprostiva, dok za glupost, zloću i samoljublje nemam opravdanja. (Mladen RADIĆ)

OPŠIRNIJE U TISKANOM I ONLINE IZDANJU