FOTOGRAF IGOR ZIROJEVIĆ Uz izložbu trilogije "Pula - Grad interval"
USRED GRADA SADA IMAMO - PRAZNINU Ta praznina nije samo gospodarska i urbanistička, nego i simbolička
Imali smo jasan proizvod - brod, koji su stvarali naši sugrađani. Nakon odlaska vojske, otvorili su nam se dijelovi grada kojima nije bio dozvoljen pristup više od stoljeća (Valelunga , Mulimenti), a sada se otvara novi dio usred grada koji je puno bitniji i koji je prepun industrijske arhitekture. Kako to prenamijeniti ako smo odustali od gradnje brodova, ne znam da li itko to zna
Moji su prostori krhki: vrijeme će ih istrošiti i uništiti: više ništa neće biti nalik onome što je bilo prije, pamćenje će me izdati, u sjećanje mi se uvući zaborav, gledat ću nekoliko požutjelih fotografija izlomljenih rubova, ne prepoznajući ih.
Ovaj citat Georgesa Pereca iz djela "Vrste prostora" otvara vrijednu umjetničku monografiju "Pula - Grad interval" troje autora, Puležana po vlastitom određenju, pisca Dragana Velikića, fotografa Igora Zirojevića i povjesničarke umjetnosti Paole Orlić. Ta je monografija (s duljim Velikićevim esejom o njegovu djetinjstvu i odrastanju u Puli, zatim toplim, nostalgičnim i autorski zrelim Zirojevićevim fotografijama te pseudopovijesnim crticama povjesničarke umjetnosti Paole Orlić), predstavljena na pulskom Sajmu knjige u Istri a prije točno pet godina, kada je Zirojević započeo i do danas austrijsko-talijansko- socijalističkim ciklusima ("Stanari", "Čuvari" i "Pregaoci") zaokružio trilogiju "Pula - Grad interval".
Uskoro, već idućeg četvrtka, 28. studenog, sva tri ciklusa bit će objedinjena istoimenom autorskom izložbom Igora Zirojevića u pulskom muzejsko-galerijskom prostoru Sveta srca. Nakon nedavnog otvorenja izložbe "Grad u tijeku" u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre na Kaštelu, i ovaj događaj svojevrstan je uvod u predstojeći Sajam knjige u Istri , pod čijim se okriljem postavlja ova Zirojevićeva izložba.
Njome će i posljednji dio njegove monografije "Pregaoci" (kojim je obuhvaćeno socijalističko razdoblje) premijerno biti predstavljen na ovogodišnjem Sajmu knjiga. Njome se obrazlaže predodžba o Gradu kao "svojevrsnom otoku u moru memorijskog rasapa; mjestu produljenog života u ponovnom nastajanju; utočištu na koje autor doplovljava u potrazi za samim sobom."
Kao klinac otkrio arhitekturu
- Još kao klinac otkrio sam pulsku arhitekturu; zato sam i završio arhitekturu. I ta arhitektura, ali i patina, i svi ti slojevi povijesti ilustriraju povijest grada, kazao je Zirojević na početku projekta "Pula - Grad interval" te 2014. godine.
No, u međuvremenu je palo i brodogradilište Uljanik. Ječi aktualna tišina intelektualaca u vezi njegova gašenja, tim više jer je brodogradnja, uz vojsku, bila stoljeće i pol ključna točka kolektivnog identiteta Pule, osim kruha za pola Istre. Pošteno bi bilo o tome javno razgovarati, otvoreno i ozbiljno promišljati, planirati. Gospodarski, ali i kulturološki, historijski, sociološki... Nije ugašen kafić. Budući da je identitet, taj aktivni međuodnos grada i građanina i inače osjetljiv pojam i proces u pulskim okvirima, s obzirom na masovna iseljavanja nakon Prvog i Drugog svjetskog rata, pa i nakon ratova 90-ih, sve do aktualnog odljeva mozgova, razgovor sa Zirojevićem otvaramo tom temom.
- U trećem dijelu vašeg ciklusa jedan od motiva je i Uljanik. Jedan prijatelj mi je, navodeći brojne prazne prostore u i uokolo grada (tvrđave, poslovne prostore, bivše velike firme) rekao da će kroz godinu, dvije Uljanik izgledati kao Černobil, izrastao u divlje visoko i gusto zelenilo. Rekao je to jer ne vjeruje u ikakav promišljen kolektivni pomak u promišljeno i isplanirano. Kakvo je vaše gledište?
- Plašim se da je moguć takav ishod, ali sada imamo usred grada prazninu koja nije samo gospodarska i urbanistička, nego i simbolička. Imali smo jasan proizvod - brod, koji su stvarali naši sugrađani. Nakon odlaska vojske, otvorili su nam se dijelovi grada kojima nije bio dozvoljen pristup više od stoljeća (Valelunga , Mulimenti), a sada se otvara novi dio usred grada koji je puno bitniji i koji je prepun industrijske arhitekture. Kako to prenamijeniti ako smo odustali od gradnje brodova, ne znam da li itko to zna.
- Nama je od odlaska vojske ostala pustoš - od Vallelunge, Katarine-Monumenti na jednoj strani luke, do ogromnog poluotoka Muzil s druge strane; sve je 'zacementirao' u ime turističkog projekta Brijuni Rivijera koji traje 20 godina kao vrhunski debakl. No, i centar grada se sada temeljito prazni (Uljanik, Arena Trikotaža, bivši prostor Glasa Istre, godinama robna kuća...). Koliko ta praznina dokazuje našu duhovnu utrnulost, prepuštenost, i to ne samo gradskih vlasti koje su najodgovornije za cijeli proces, već i ravnodušnih građana?
- Od svojih početaka grad se može smatrati strukturom koja je sposobna prenositi civilizacijska dobra, ali isto takva kompleksna struktura je i nestabilnija od bazičnosti sela, koje lakše preživljava geopolitičke trendove. Pula je odličan primjer grada koji čuva ta dobra i u sebi reflektira kompleksnost europskog okruženja i njegovih mijena, ali je i užasno krhka. Novi trendovi (države, nacije, politička uređenja) možda prečesto dolaze i odlaze i puštaju za sobom svoje napuštene simbole. Stambeni prostori se dalje koriste, ali zgrade sa specifičnom namjenom poput utvrda, vojarni i tvornica rijetko pronalaze novu funkciju. One žive kao napušteni simboli propalih ideja i nitko za njih ne mari. Grad ne čine zgrade nego njeni građani. Ako oni ne osjećaju potrebu da se bore za simbole identiteta, onda nešto nije u redu s njima (građanima) ili sa simbolima.
Čuvam još uvijek fotografiju iz '97.
- Od početka projekta 'Grad Interval' prošlo je pet godina, ali vjerujem da se identitetom i slojevima naslijeđa grada bavite puno dulje. Koliko ste se time bavili kao arhitekt kasnih 90-ih, prije stasavanja u fotografa?
- Moja karijera arhitekta je jako kratko trajala; brzo me privukao grafički dizajn sa svojom bržom realizacijom i komunikacijom. S prvim uradcima, uglavnom vezanim za pulsku supkulturnu muzičku scenu, istraživao sam i pulsku scenografiju. Čuvam još uvijek fotografiju nastalu, čini mi se, 1997. godine, fotografiju socijalističke zgrade na Monte Zaru snimanu u sumrak sa istom atmosferom kao u 'Gradu intervalu'. Već tada me rani zimski sumrak inspirirao, pogotovo upaljena svjetla na prozorima i skriveni život iza njih. Nakon serije "Entropijski pejzaži" i "Zen vrtovi" gdje se bavim estetikom odbačenog i zaboravljenog, pulske austrijske vile i utvrde su bile logičan slijed. Tada se vraćam gradu i njegovoj zametnutoj arhitekturi i počinjem nanovo čitati njegov razvojni kod, uglavnom nastao nakon 1859. godine, kada Austrija diže grad iz pepela.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
