U krugu obitelji jučer je na pulskom Gradskom groblju pokopan mr. Pavao Petrić, baš onako kako je i sam želio, bez javnih pompi i govorancija, tiho kako je cijelog života živio i radio, a ipak će ga mnoge generacije Istrana njegovih studenata - ponajprije s Pedagoške akademije, kasnije Pedagoškog fakulteta pa Sveučilišta Jurja Dobrile - pamtiti kao omiljenog profesora s veselim predavanjima.

Rođen je u Komiži u ribarskoj težačkoj obitelji s četvero braće i sestrom, gdje je završio osnovu školu i s 15 godina bio dragovoljni kurir, da bi se potom u Splitu školovao u Učiteljskoj školi i potom kao odgojitelj radio u Dubrovniku, odakle odlazi u Zagreb na Filozofski fakultet i završava studij psihologije i talijanskog jezika, filozofije i potom sociologije, koju je magistrirao 1974. Iz Zagreba put ga je odveo na Krk, odakle ga Tone Peruško dovodi u Puli na tek osnovanu Pedagošku akademiju 1961./62.

Od tih osam predavača s početka i 40 polaznika, među kojima su imena poput Alda Macinića, Milana Mustaća, Milana Pausa, Đurđice Pastorčić, Bože Radulovića…, koji će kasnije biti oslonac razvoja visokog školstva u Istri, drugoj generaciji od 22 polaznika pridružio se i prof. Petrić kao deveti predavač, a u klupama su mu učenici bili, među ostalima, Miroslav Bertoša, Branka Červar, Dino Makovac, Marija Zenzerović…, opet imena koja su daljem razvoju školstva i obrazovanja u Istri i diljem Hrvatske ostavili nemjerljiv trag. Pave, kako su ga svi zvali, ono svoje srdačno i otvoreno lice ima je prije svega u učionici sa svojim studentima kojima je davao najviše; veliko znanje koje je stalno skupljao i proširivao svojim detaljnim iščitavanjima bezbroj časopisa i novih knjiga s područja sociologije, filozofije i psihologije, podcrtavajući sve pročitano i izdvajajući ono najvažnije što će najlakše biti studentima upamtljivo.

On je bio preteča škole za život. Najviše ga je mučilo kada bi morao rušiti studenta zbog minimalnog truda i znanja i tražio je način kako da mu pomogne. Na njegovim predavanjima svaka nova spoznaja bila je začinjena odgovarajućim vicevima, anegdotama, dosjetkama, mnogim spoznajama do kojih je dolazio. Smatrao je da takva spoznaja onoga "vjerovali ili ne" itekako može animirati studenta da i sami budu gladni znanja. Apsurd je u tome što istovremeno prof. Petrić nije bio čovjek iz društvenog i javnog života, a znao je toliko toga iako se nije micao iz svoje sobe u kojoj je uglavnom do Dnevnika čitao nove i nove časopise i knjige. Uz svoj prastari tranzistor u kožnoj futroli, onaj prvotni, nije mu trebao novi i noviji, bio je uključen u cijeli svijet…

        Prezirao je svako dodvoravanje i hvastanje, pozicije i uloge, a nakon što je magistrirao 1974. na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i stekao zvanje mr. društvenih znanosti za područje ateizma i religije, našao se na tapetu onih koji su svoj uspon gradili baš na tome da se ta dva pojma u ideološkom okruženju ako baš i ne moraju i ne spominju.

Ono čime se itekako ponosio, iako je malo o tome govorio, bila je njegova uloga u stvaranju temelja odgojnog i obrazovnog kadra i institucija u tada još prilično devastiranoj Istri. U nedostatku profesora prof. Petrić je znao predavati i po nekoliko predmeta; prije svega kao predavač više škole za psihologiju i filozofiju, sociologije, psihologije odgoja i obrazovanja, talijanskog…

Biti učitelj i ostaviti iza sebe toliko učenika koji su daleko nadmašili svoje učitelje za mr. Pavla Petrica (koje je zapravo njegovo pravo prezime) bila je nemjerljiva radost i poslanje. (Mate ĆURIĆ)