Inspirirala me knjiga Milane Vuković Runjić koja je pisala o prokletim Hrvaticama u kojoj nema nijedne Istrijanke. To sam rekao našoj knjižničarki Majdi Milevoj Klapčić i ona je rekla: "Napiši ti." Ostalo je povijest, rekao je na početku svog izlaganja u punoj knjižnici labinske srednje škole Daniel Mohorović i započeo priču o sedam vrajžih Istrijanki

Nije to bilo klasično predavanje već je prof. Daniel Mohorović, predavač ekonomskih predmeta u labinskoj Srednjoj školi "Mate Blažina", pisac, pjesnik, ali i gradski vijećnik, na svoj način pred brojnom labinskom publikom ispričao priču o sedam Istrijanki po svom izboru, nazvavši ih vrajžim.

- Inspirirala me knjiga Milane Vuković Runjić koja je pisala o prokletim Hrvaticama u kojoj nema nijedne Istrijanke. To sam rekao našoj knjižničarki Majdi Milevoj Klapčić i ona je rekla: "Napiši ti." Ostalo je povijest, rekao je na početku svog izlaganja u punoj knjižnici labinske Srednje škole Daniel Mohorović i zatim započeo priču o sedam vrajžih Istrijanki: Giuseppini Martinuzzi, Antici Kranjac, Kati Pucić, Pijerini Juričić, Mariji Crnobori, Tatjani Arambašin Slišković i Daši Drndić.

Priče iz života

Giuseppina Martinuzzi bila je pedagoginja, pjesnikinja i političarka. Rođena je u Labinu 14. veljače 1844., gdje je i umrla 25. studenog 1925. Obrazovao ju je otac pa je zatim privatno studirala, a učiteljica je bila od 1873. do 1905. S grupom autora sastavljala je udžbenike za osnovnu školu, a posebno se izdvaja priručnik "Manuale mnemonico" (1886). Bila je i vlasnica dva književna časopisa. U početku je bila na pozicijama iredentizma, a kasnije prihvaća ideje socijalizma. Zastupala je prava djece, radnika, žena, zagovarala suradnju u Istri, a 1921. učlanila se u Komunističku partiju Italije. Pročitao je Mohorović tom prilikom dvije priče iz posljednjih dana života Giuseppine Martinuzzi, kao i pismo Giuseppini Martinuzzi.

Druga je žena Antica Kranjac, rođena 15. siječnja 1892., umrla 30. listopada 1986. Povod za priču intervju je s Anticom Kranjac (Tonina Banica) iz 1986. a izdvojio je sedam savjeta Tonine Banice.

Treća vrajža žena bila je Kata Pucić, rođena Družetić 19. travnja 1909. U Žagriće se doselila 1929. godine iz dva kilometra udaljenog sela Mrkoči u općini Gračišće. Od tada nije mijenjala adresu. Udovica je postala 1996. godine kada je u 95. godini umro suprug Zvane, pa je živjela u kućanstvu s najstarijim sinom Franetom. Umrla je u 107. godini kao najstarija Hrvatica. Ostavila je iza sebe žalosne sinove, a to su: Frane (86), Jože (85) i Romano (83), tri unuka i jednu unuku, zatim, devet praunuka i četiri prapraunuka.

Pijerina Juričić (28. listopad 1909.- 25. siječnja 2009.) njegova je prateta. U priči "Gren" opisao je njezin stogodišnji život. Njezin otac Jakov Kranjac spašavao je preživjele s Titanica, majka Tonina odgajala je djecu i vodila oštariju. Preživjela je devet operacija s vjerom u Boga. Biskup Ivan Milovan rekao je da bi se mogao ugledati na njen molitveni život.

Iznimni životopisi

U vrajže žene Mohorović je svrstao i glumicu Mariju Crnobori koja je rođena u Banjolama, 1. listopada 1918., a umrla je u Beogradu 21. listopada 2014. Kao djevojčica izbjegla je u Kraljevinu SHS. Bila je učiteljica, a glumačku školu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu upisala je 1939. Godine 1942. godine postala je članica zagrebačkog HNK-a. Od 1946. do 1947. godine radila je u Narodnom kazalištu u Rijeci. Marija Crnobori je 1948. preselila u Beograd te postala članicom Jugoslavenskog dramskog pozorišta. Odigrala je više od 300 kazališnih drama, recitirala čakavsku poeziju i dobila počasni nadimak kći Istre.

Tatjana Arambašin Slišković rođena na Pagu 12. siječnja 1922., a umrla u Puli 28. travnja 2009., bila je književnica iz građanske obitelji. Završila je Trgovačku akademiju, bila je sudionicom NOP-a, a od 1954. živjela je u Puli kao profesionalna spisateljica. Među prvim Istranima postala je članicom Društva hrvatskih književnika 1966. godine. Posljednja vrajža Istrijanka po izboru Mohorovića, iako bi ih se moglo još naći bila je istaknuta književnica Daša Drndić, rođena u Zagrebu, 10. kolovoza 1946., a preminula u Rijeci 5. lipnja 2018. Daša Drndić je imala istarske i splitske korijene. Bila je kći Ljubomora Drndića, antifašista i političara, jednog od osnivača i prvih urednika Glasa Istre. Od djetinjstva je živjela u Beogradu. Radila je kao profesorica engleskog jezika, bila je prevoditeljica, novinarka, urednica i ugledna književnica.

- Sve su one bile stvarno vrajže, nemirne, nestašne, vragolanke u pozitivnom smislu i ostavile su iza sebe, svaka na svoj način, dubok trag, rekao je Mohorović.