BRUNO JURIČIĆ, ARHITEKT KOJI DJELUJE NA RELACIJI PULA - LOS ANGELES - ŠANGAJ

Pula postaje svjetski igrač u arhitekturi


"Oblak Pergola" naziv je projekta međunarodno uspješnog mladog pulskog arhitekta Bruna Juričića i njegovog autorskog tima u kojem su i Puljanke Maja Kuzmanović i Branka Benčić, koji će predstavljati Hrvatsku na predstojećem Venecijanskom bijenalu arhitekture. Bijenale se na temu "Freespace" i pod ravnanjem umjetničkih direktorica Yvonne Farrell i Schelly McNamara otvara 26. svibnja, a trajat će do 25. studenog ove godine. Juričić je osmislio projekt kao instalaciju koja prelazi granice arhitekture, umjetnosti, robotske proizvodnje i računalnih generativnih modela.

- Poznata je misao da je pisati o glazbi jednako besmisleno kao i plesati na arhitekturu. No, to mi se i ne čini toliko promašenim. I arhitektura ima ritam, zar ne?

- Kao i glazba, i arhitektura pomaže čovjeku, ali i društvu. Utjecaj arhitekture u društvu, na način kako ja shvaćam arhitekturu, jednak je muzici.

- Muzika dira, potiče, veseli, imaginira, uznemiruje, smiruje, oplemenjuje…

- Istina, ali mi je važnija misao da arhitektura, kao i glazba, ima svoje različite žanrove. Muzika se sluša i svrstava u žanrovske ladice punka, klasične glazbe, jazza, a kad se priča o arhitekturi, ona se iz laičke perspektive uvijek gleda kao na jednu stvar, na zgradu. Čak i arhitekti znaju gajiti jedino taj tradicionalni modernistički pogled na arhitekturu. A nije svaka zgrada arhitektura i nije da arhitektura mora uvijek proizvesti zgradu jer se tako svodi na čisti tehnološki servis. Više me interesira arhitektura kao kulturološki objekt, a to može biti i knjiga, izložba, crtež… To je "prošireno polje arhitekture" (Rosalind Krauss). Primjerice, David Bowie je, uz važan estetski, kantautorski dio, proširio polje glazbe, proširujući je na glumu, performans, modu. Ili Pink Floyd.

- Koliko je arhitektura umjetnost?

- Po strogoj definiciji (Hegel), arhitektura nije umjetnost jer ima namjenu. Ukoliko, jasno, pričamo o arhitekturi kao zgradi odnosno njenom projektiranju. Gdje je kvaka? Postoje objekti koji su promijenili arhitekturu i svijet, a da nikad nisu izgrađeni. Primjerice, Piranesi sa svojim crtežima i trodimenzionalnom koncepcijom prostora, nakon kojih se danas može živjeti u objektima Rema Koolhaasa. Možda je najutjecajnije djelo Le Corbusiera, u biti, njegova knjiga "Prema arhitekturi". Ukoliko želiš mijenjati svijet; idi kao inženjer baviti se pitanjima čiste vode u Bombayu. Vrlo je važno demistificirati arhitekturu, no to ne umanjuje njenu vrijednost. Štoviše, njen je utjecaj u društvu, iako pozadinski, jednak utjecaju glazbe. Vjerujem, dakle, da je arhitektura višežanrovska i da arhitekti moraju stvarati publiku oko nje, bila posrijedi zgrada muzeja, obiteljska kuća, fasada, knjiga, crtež. Važna je arhitektonska ideja, što želiš prenijeti i koje promjene inicirati.

- Pod publikom ne mislite na grubo populariziranje u estetskom smislu?

- Ne, nije to senzacionalizam, ali mora imati novi doživljaj. Dakle, ne koncept pa doživljaj već obrnuto - prvo "vau" (očaranost) pa onda "a ha" (spoznaja). Mora postojati taj "a ha", jer samo "vau" znači spektakl, čisti konzumerizam. Pritom neki žanrovi odumiru, neki se novi rađaju. Danas više ne radimo freske na zidu i ne kreiramo Bachove fuge, ali su i oni dio tog evolucijskog modela. Arhitektura u materijalizaciji (u izgrađenom) je sveprisutna. Uvijek je tu oko tebe, no živi u pozadini; ona je kao background, kao što je to u filmu soundtrack. Ti gledaš glavne likove i pratiš radnju, ali muzika ti zapravo "govori" kako da se osjećaš. Tako je i s arhitekturom! To je njen veliki potencijal i jačina. Između polja gradnje koje se shvaća kao reprezentacija moći i ideologije te ne-gradnje kao kritike prve pozicije, mene zanima baš to među-polje u kojem je arhitekt inicijator promjene. Pred publikom koja nije pasivan objekt, niti izraz želje sujetnog autora, nego kao pogled na arhitektonsko djelo iz pozicije "mi". Riječ je o proširenju definicije stvarnosti, postizanja veće "rezolucije stvarnosti". Kako bi Slavoj Žižek rekao, svi znamo da postoji razlika između realnog i fikcije, ali realnost bez fikcije (u našem slučaju bez umjetnosti odnosno arhitekture), ostaje pustinja realnog! Dok u arhitekturi bez umjetnosti ostaje - gola zgrada! Zanima me arhitektura u jednom ležernijem tonu, što bi rekao Nietzsche, ležernijeg srca. Aktivistički pristup u arhitekturi ne znači da će tvoja arhitektura proizvesti nužno promjenu. Vjerujem u taj pristup da umjetnost širi publiku, širi to "mi", u kojem svatko za sebe elaborira misao, poruku, doživljaj djela. Ne želim im reći što da oni razmišljaju ili osjećaju. Zato sam na Bijenale u Veneciji i pozvao umjetnice Maju Kuzmanović i Vlatku Horvat, uz arhitekticu Alisu Andrašek. (Zoran ANGELESKI)

OPŠIRNIJE U TISKANOM I ONLINE IZDANJU

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum