Teško je objasniti drugima kako se osjetite malim kada uđete na akademiju koja je školovala Dragana Nikolića, Milenu Dravić, Batu Živojinovića, Seku Sablić, Nebojšu Glogovca... I kolika je sreća, ali i odgovornost, kada upravo tamo budete primljeni. Ni trenutka nisam dvojio oko toga da ostanem iako nas je trenutno svega nekoliko iz Hrvatske koji studiramo na toj važnoj akademiji, po meni najznačajnijoj kazališnoj školi u regiji.

Još kao učenik Osnovne škole Stoja osvajao je nagrade svojim umjetničkim radovima, a zahvaljujući svojoj kreativnosti i znanju stečenom u Dramskom studiju INK, već tada je angažirao svoje kolege u predstavama koje je sam režirao. Kao polaznik pulske Gimnazije, nastavio je okupljati mlade talente, glumiti i režirati predstave od kojih se svaka bavila nekom socijalnom problematikom. Danas ima 23 godine i jedan je od najboljih i najprespektivnijih studenata na beogradskom Fakultetu dramskih umjetnosti, smjer kazališna i radio režija. Njegovo ime je Patrik Lazić, rođeni je Puljanin, a oni koji još nisu čuli za njega, svakako bi trebali zapamtiti to ime, jer će ga zasigurno u budućnosti barem jednom izgovoriti s osmijehom ponosa.

Koraknuli smo naprijed, ali opet nazadujemo

- Kada se probudila tvoja ljubav prema režiji? Kada i gdje si se počeo baviti režijom i zašto baš režija, iako imaš i glumačkih sposobnosti?

- Ljubav prema kazalištu u meni se probudila još u osnovnoj školi. Započeo sam u školskoj dramskoj sekciji u kojoj je moja prva uloga bila uloga anđela, a predstavu smo izvodili u jednoj pulskoj crkvi. Kakva ironija s obzirom na moj daljnji rad. Poslije te produhovljene uloge, učlanio sam se u Dramski studio Istarskog narodnog kazališta i tamo ostao sve do odlaska na fakultet. To je bio moj drugi dom i mjesto sazrijevanja, kako umjetničkog, tako i doslovnog odrastanja. Dramski studio je, zahvaljujući divnim pedagozima koji tamo rade, u mene usadio ne samo ljubav prema teatru, već ozbiljnost i odgovornost za bavljenje ovim pozivom koji je više od posla. Bivših članova INK ima trenutno posvuda, od Zagreba, preko Beograda, Sarajeva do Londona, ali se uvijek rado vratimo na mjesto gdje smo otkrili čaroliju kazališta. Ja sam vrlo brzo shvatio da me više od same glume zanima režija, pa sam tokom srednje škole vodio dramsku sekciju u pulskoj Gimnaziji jer sam uvijek vjerovao, a u to vjerujem i danas, da je više nego ikada mlade ljude potrebno (u)voditi u kazalište. U svijetu društvenih mreža, realiti programa, potpuno poremećenih društvenih vrijednosti i školskog sistema koji najmanje od svega uči mlade ljude da misle i kritički promatraju stvarnost, omladinski teatar može biti katalizator društvenih promjena i sigurno utočište u tim turbulentnim godinama. Zato sam vrlo brzo nakon formalnog punoljetstva, osnovao i Udrugu Korak čija je misija bila kazalištem razvijati kritičnost kod mladih ljudi. Naša prva predstava je bila Iskorak koja se bavila temom homofobije, a za sljedeću predstavu o seksualnosti i spolno prenosivim bolestima smo dobili i preporuku Ministarstva obrazovanja. Nažalost, prošlo je tek nekoliko godina od tada, a ja nisam siguran da bismo danas dobili takvu preporuku. Čini mi se da smo ovih godina nazadovali po tom pitanju umjesto da napredujemo, i da se u obrazovnom sistemu ništa nije suštinski promijenilo. Kod nas uvijek vlada trend "negiraj i razruši sve ono što je radila prethodna vlast i počni iznova", a mislim da je to najštetnije kad je obrazovanje u pitanju jer ne dozvoljava nikakvu dugoročnu reformu. Ne razvijajući mlade ljude, neminovno propadamo. I evo, već sam skrenuo s teme. Ali valjda je to glavni razlog zašto sam odabrao baš režiju. Želim se kritički odnositi prema stvarnosti i društvu u kojem živim. Ako predstava ne isprovocira dijalog, onda je to mrtvački teatar. I pritom ne mislim da se kazalište treba baviti samo dnevno političkim temama, ali treba govoriti o društvenim problemima koji nas okružuju i koji nas se tiču.

- Kako to da si se našao na studiju u Beogradu, a ne u nekom drugom gradu?

- Beogradska akademija nije bila moj prvi izbor, ali se vrlo brzo ispostavilo kao najbolja solucija za mene. Prve godine nisam položio prijamni ispit na zagrebačkoj akademiji, ali mi ni u jednom trenutku nije palo na pamet da to pripišem vezama ili bilo čemu drugom što je izvan mene i mog znanja. Velika zabluda koja često prati umjetničke akademije je ta da se upisuju preko veze. Taj stav je najčešće plod povrijeđenosti onih koji nisu upisali i bijega od suočavanja s realnom slikom o sebi. Ovaj posao je surov i nije se moguće provlačiti ili "šlepati" pa bi upisati nekoga tko nije za taj posao bila medvjeđa usluga. Ali puno mladih ljudi danas upisuje akademije iz, po meni, potpuno pogrešnih pobuda. Postalo je važnije proslaviti se na televiziji, nego zasukati rukave i baviti se ozbiljnim kazalištem. Televizija donosi brzi novac i još bržu slavu, teatar ne. Dakle, kada prve godine nisam upisao ono što mi je gotovo cijelog života bila želja, nisam odustao od toga, već sam se trudio godinu dana pauze iskoristiti najbolje moguće i ostati u poslu. Mladi se vrlo često, a najčešće pod pritiskom roditelja, plaše pauziranja godine, ali što znači jedna godina ako ćeš poslije zaista studirati ono što želiš? Kuda uostalom žurimo? Odabir profesije je po meni podjednako važan kao odabir partnera, možda čak i važniji u ovom vremenu kapitalizma kada, nažalost, više vremena provodimo radeći nego sa svojim najbližima. I zato nisam htio žrtvovati svoj san tako što bih ga zamijenio nekim drugim ili trećim izborom. Sačekao sam godinu dana i upisao moj prvi izbor – sada više ne kazališnu, nego pozorišnu režiju u Beogradu. Teško je objasniti drugima kako se osjetite malim kada uđete na akademiju koja je školovala Dragana Nikolića, Milenu Dravić, Batu Živojinovića, Seku Sablić, Nebojšu Glogovca... I kolika je sreća, ali i odgovornost, kada upravo tamo budete primljeni. Ni trenutka nisam dvojio oko toga da ostanem iako nas je trenutno svega nekoliko iz Hrvatske koji studiramo na toj važnoj akademiji, po meni najznačajnijoj kazališnoj školi u regiji.

Pristižu pozivi za rad u drugim zemljama

- Koliko ti je trebalo da se prilagodiš na novu državu i grad? Kako su vas prihvatili profesori i kolege, i kakav ti je život u Beogradu naspram Zagreba ili Pule?

- Podatak da nas tako malo iz Hrvatske studira u Beogradu pokazuje da i dalje zaziremo od Srbije. Potpuno nepotrebno. Srbi su nas preboljeli, doduše tako što su našli novog neprijatelja, ali mislim da smo mi Hrvati ti koji i dalje dajemo toliko značaj događajima iz devedesetih. Možda se ja krećem u umjetničkim krugovima koji po prirodi više njeguju pacifizam, ali već četiri godine živim i radim u Beogradu bez ijednog problema. Beograd je metropola, možda jedina na ovim prostorima, grad sa skoro dva milijuna stanovnika, grad iz kojeg je toliko muškaraca vojsku služilo u Rojcu, pa se oduševe kada kažem odakle sam, grad u kojem idealiziraju Rovinj kao najljepše mjesto na Jadranu, i uglavnom imaju puno takvih pozitivnih uspomena na Istru. Činjenica da ima desetak kazališta i još više muzeja i galerija, čini ga idealnim za mladu osobu željnu znanja i umjetnosti. Ali najljepše od svega, Beograd ima taj nepobjedivi duh koji živi unatoč tome što se nalazi u državi koja ima režimsku vlast jednog čovjeka, strogu cenzuru medija i misli, veliko duhovno i materijalno siromaštvo, reality i turbo folk zvijezde kao uzore mladima, ratne zločince kao heroje i strah koji vlada ljudima.

- Iako još uvijek studiraš, već si režirao neke vrlo uspjele predstave u kojima su glumili renomirani glumci i koje su izvrsno primljene i na gostovanjima. Uz sve to, dobio si i određene nagrade za svoje predstave. Možeš li nam podrobnije reći nešto o tome?

- U Beogradu sam do sada režirao dvije predstave. Omladinsku predstavu "Motori" napisao sam i režirao već na prvoj godini studiranja i to je priča o Vukašinu i Aleksi, dvojici tinejdžera koji ukradenim motorom pregaze vršnjakinju. Vukašina zatvore, ali Aleksu iz ruku pravde spasi bogati i utjecajni tata. U toj sam se predstavi bavio time da u našim kvazi-državama pravda nije nimalo slijepa, dapače, ona vrlo dobro gleda tko stoji pred njom. Predstava s velikim uspjehom igra već skoro tri godine i velik broj mladih je vidjelo tu predstavu. "Antigonu" sam režirao kao svoj prošlogodišnji ispit iz režije i u njoj sam se bavio fenomenom rata. Po meni, sukob Antigone i Kreonta je sukob rata i mira, militarizma i pacifizma. Mislim da mi na Balkanu i dalje živimo situaciju koju je Sofoklo napisao pred više od 2500 godina – da se dijelimo na izdajice i heroje domovine. Ljudska povijest je povijest ratovanja i htio sam da Antigona bude moj glas mira u Europi koja ponovno skreće u radikalno desno. Izrazito sam sretan da mi je u toj predstavi ulogu proroka Tiresije pristao glumiti Goran Jevtić, jedan od najboljih živućih srpskih glumaca. Imao je toliko skromnosti da pored impozantne karijere pristane bez honorara raditi s mladim ljudima, početnicima, i upravo je u tome veličina najvećih. Za tu sam predstavu osvojio glavnu nagradu za režiju na festivalu Theatre Networking Talents u Craiovi u Rumunjskoj i pozvan sam da tokom sljedeće kazališne sezone režiram predstavu u njihovom nacionalnom teatru. Pored toga, moj mi je fakultet nedavno dodijelio nagradu "Dr.Hugo Hlajn" koja se dodjeljuje najboljem studentu režije u generaciji, ali sav moj fokus pažnje je trenutno na pripremama za režiju diplomske predstave. Režiram Matu Matišića u jednom beogradskom kazalištu, tekst "Fine mrtve djevojke" koji je izvorno nastao kao film Dalibora Matanića, a onda i kao kazališna adaptacija desetak godina kasnije. To je ona priča kada su se zagrebački konzervativci pobunili protiv plakata predstave koji je pokazivao dvije djevice Marije u zagrljaju. Kroz tu predstavu želim govoriti o mržnji kao osnovnom postulatu i principu funkcioniranja našeg društva danas, a izrazita mi je čast što ću biti jedan od prvih koji u Srbiji postavlja Matišića, taj biser naše dramaturgije.

- Svaka čast. Što možemo drugo nego diviti se tvojoj angažiranosti. Imaš li ti svoje uzore u glumi i režiji, kako na filmskoj, tako i kazališnoj?

- Nemam nužno uzore, ali postoje ljudi kojima se divim. Jedan od njih je svakako Oliver Frljić koji je dosljedan u svom tumačenju kazališta. Neke od najvažnijih predstava u zadnjih deset godina napravio je upravo on, a sada je poželjniji u Njemačkoj, nego ovdje. Unatoč svim izazovima i pritiscima, nije odustao od svojeg viđenja teatra i u tome ustraje. Divim mu se jer ne znam da li bih ja imao dovoljno hrabrosti ustrajati u tome da se susrećem s toliko prijetnji, zabrana, a da i dalje tjeram po svom. Možemo ga ne preferirati, ne slagati se s njegovom estetikom i metodama rada, ali potrebna je velika doza hrabrosti i ludosti za biti on i mislim da po pitanju beskompromisnosti treba biti uzor svim kazalištarcima.

Kao društvo - previše mrzimo

- U svojim srednjoškolskim danima bio si dosta buntovan, ako se tako uopće može okarakterizirati osoba koja se zalaže protiv nasilja i ukazuje na ljudska prava, pa i osoba homoseksualne orijentacije. Je li upravo društvena nepravda tvoje "pogonsko gorivo" i kako ti doživljavaš onu staru izreku "daske koje život znače"?

- Teme koje odabirem za svoje predstave su uvijek socijalno angažirane teme poput nepravde, diskriminacije, nasilja, mržnje, surovosti kapitalizma... Mislim da kao društvo jako puno mrzimo, a imamo jako malo razumijevanja jedni za druge. I to će vjerojatno biti još gore jer sada stasaju moje generacije mladih koji su rođeni i odrasli u sistemu mržnje, nacionalizma, nasilja i poremećenih moralnih vrijednosti. Izgleda da mi tema neće nedostajati jer mi ne pamtimo ništa bolje. Nama je sve neizvjesno, nemamo apsolutno nikakvu sigurnost. Zato ne čudi toliki odljev mladih u neke druge, ne nužno sretnije, ali sigurnije krajeve. Ne vjerujem da kazališna predstava može promijeniti svijet, ali volim sanjati o tome da publika poslije moje predstave barem razmišlja o određenom fenomenu, o tome kako smo došli do ovdje gdje jesmo, da osvijesti problem tamo gdje možda na prvu i nije vidljiv. Promjena uvijek počinje od pojedinaca, a kazališna predstava ima priliku utjecati na stotinjak pojedinaca po predstavi. Nije moćno kao televizija, ali nije za baciti. Problem je što je pitanje kakva će nam umjetnost trebati u vremenu koje dolazi. Tranzicija iz socijalističkih modela u neoliberalne dogodila se na svim poljima, pa tako i u kulturi. U Srbiji je već osnovan tzv. Savjet za kreativne industrije koji je podveo kulturu pod pojam industrije. Sve se glasnije govori o neodrživosti državno subvencionirane kulture i želi nas se baciti na tržište. To bi bilo apsolutno pogubno za kulturu. Veliko je pitanje hoće li onda nekome trebati išta drugo sem lakih zabavnih sadržaja koji se jedino mogu masovno prodavati. Hoće li daske koje život znače, postati daske koje više nikome ne trebaju. Sve je to rezultat dugogodišnjeg sistemskog zaglupljivanja nacije. To je nepravda protiv koje dajem svoj mali doprinos onako kako najbolje znam, predstavama i javno izgovorenim mislima.

- Svoj dječački san si ostvario, a što nakon diplome? Planiraš li se vratiti u Pulu možda?

- Planiram se vratiti tamo gdje bude prilike za baviti se društveno odgovornom umjetnošću na hrabar način, jedini koji smatram ispravnim. Ako tih prilika ne bude, radije ću promijeniti profesiju, nego pristati sudjelovati u ruiniranju toliko mi dragih dasaka. (Patricija SOFTIĆ)

Povezane vijesti

• PATRIK LAZIĆ: ČOVJEK U FOKUSU, A NE POLITIKA - PROPAST BRODOGRADNJE U PULI BILA MI JE NAJDIREKTNIJA INSPIRACIJA jer mislim da je naš grad u ozbiljnoj identitetskoj krizi otkad je izgubio svoj zaštitni znak