Prof. dr. sc. Slaven Bertoša, poznati pulski povjesničar sa Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli autor je luksuzne monografije "Lepant 1571. i Krčka galija: Itinerari istraživanja" koja je predstavljena u pulskoj Sveučilišnoj knjižnici. Bio je to povod za razgovor s njim o tom vrlo vrijednom djelu.

- Kako je nastao interes za istraživanje ove zanimljive povijesne teme?

- Nisam ga planirao, nastao je sasvim slučajno. Grad Krk pokrenuo je još 2008. projekt "Štorija o galiji Cristo Ressussitato", koja je 7. listopada 1571. sudjelovala u znamenitoj Lepantskoj bitci. Iste su godine tiskali knjigu riječke povjesničarke Tee Mayhew o krčkoj komuni u doba navedene bitke. Potom su, došavši u kontakt s Mladenom Bastijanićem, potomkom Ludovica Cicute, kapetana koji je u Lepantskoj bitci zapovijedao krčkom galijom, 2016. tiskali knjigu o obitelji Cicuta koju je Bastijanić napisao nakon opsežnog istraživanja po raznim arhivima, ali i osobnog obilaska grčkog područja. Knjiga je imala doista velik odjek i izazvala je interes mnogih ustanova diljem Jadrana. Predstavljena je dvaput u Krku, potom u Labinu, Puli, Rijeci, Cresu, Malom Lošinju, Rabu, Kotoru i Padovi. Kao njezin stručni recenzent, ali i osmerostruki predstavljač, počeo sam se više zanimati za Lepantsku bitku, doznajući niz novih podataka upravo tijekom mnogobrojnih prezentacija knjige.

Zahtjevnost istraživanja pomorske povijesti

Tako sam došao i u kontakt s Centrom za kulturu Grada Krka. Planirali su objaviti i treću knjigu, onu o samoj krčkoj galiji u Lepantskoj bitci. Ravnateljica Centra Maja Parentić prvu je konkretnu ideju o tome da bih ja obavio potrebna istraživanja izrekla baš na predstavljanju Bastijanićeve knjige na Filozofskom fakultetu u Puli prije nepunih pet godina. Bila je to za mene velika čast, ali sam od početka bio svjestan i zahtjevnosti istraživanja, ponajviše zato što se pomorskom poviješću do tada nisam podrobnije bavio. Otvorila se na taj način jedna lijepa i konstruktivna suradnja čiji je rezultat upravo ova knjiga.

- Gdje ste crpili najviše podataka, jeste li imali poteškoća pri pronalaženju građe?

- S obzirom da su moji prethodnici te, nazovimo je tako, krčke trilogije o Lepantskoj bitci, Mayhew i Bastijanić, dobro istražili naše domaće arhive, moj je zadatak bio baviti se prije svega onima u inozemstvu, ponajprije u Italiji. Zašto baš tamo? Zato jer su u navedenoj bitci najviše sudjelovali vojnici iz raznih država na Apeninskom poluotoku, pa je i historiografija o njoj najvećim dijelom na talijanskom jeziku.

Detaljno sam pregledao veliku količinu literature i arhivskih vrela, iako dakako, uvijek postoji mogućnost otkrivanja nečeg novog. Arhivi su, naime, nepresušno vrelo podataka i svatko tko je u njima istraživao zna da nikad ne može biti siguran da je uočio baš sve što o nekoj temi postoji. Potom sam za razumijevanje terminologije, posebice one na starome mletačkom dijalektu, trebao konzultirati mnogo specijaliziranih rječnika, enciklopedija i priručnika, a podatke sam pronašao i na internetskim stranicama.

Istraživao sam u Veneciji: tamošnjem Državnom arhivu, Nacionalnoj knjižnici sv. Marka, Dalmatinskoj bratovštini sv. Jurja i Tripuna, Povijesnom pomorskom muzeju vojne mornarice, Institutu za vojna pomorska istraživanja, Gradskom muzeju Correr... Pomogli su mi i podaci iz Palače Bo u Padovi, kao i Pomorskog muzeja Crne Gore u Kotoru, ali i specijaliziranih mletačkih knjižara i dućana brodskog modelarstva. Obavio sam i niz osobnih konzultacija s raznim stručnjacima za mletačko pomorstvo i gradnju brodova. Svime sam jako zahvalan za pruženoj pomoći, bez koje sigurno ne bi bilo ove knjige.

Najveću poteškoću prouzročila je pandemija COVID-a 19, zbog koje nisam mogao odlaziti u Veneciju onoliko koliko sam planirao, i zato nisam mogao konzultirati neka novija tiskana izdanja niti obaviti dodatna fotografiranja. Detaljnija obrazloženja naveo sam u knjizi.

- Zašto je Lepantska bitka toliko značajna?

- Lepantska bitka smatra se, prema broju lađa i ljudi koji su u njoj sudjelovali, najvećom pomorskom bitkom galija u svjetskoj povijesti. Dogodila se na moru ispred današnjega grada Naupaktosa na sjevernoj strani Korintskog zaljeva u Grčkoj.

Bio je to veliki sukob između koalicije katoličkih sila tadašnje Europe na jednoj i Osmanlija na drugoj strani u Ciparskom ratu (1570. – 1573.) koji je sultan Selim II. pokrenuo protiv Mletačke Republike, želeći joj oduzeti taj veliki otok na istočnom Sredozemlju. Iako je za Mletačku Republiku rat završio nepovoljno, njegove je negativne posljedice znatno ublažila upravo velika pobjeda kršćanskih snaga kod Lepanta.

Povećana opasnost od Osmanlija nakon njihova zauzimanja Cipra bila je, naime, prouzročila energičan odgovor katoličkih sila. Papa Pio V. pomogao je 1571. sklapanje velikog vojnog saveza kojem su, osim Sv. Stolice, pristupili Đenoveška Republika, Savojsko Vojvodstvo, Vojvodstvo Urbino, Toskansko Veliko Vojvodstvo, Malta, Španjolska i Mletačka Republika, pri čemu su dvije posljednje države najaktivnije djelovale. Potonja je bila najviše oštećena napredovanjem Osmanlija i sama je Ligi dala više od 50 posto brodova.

Prva velika pobjeda kršćanske vojske

Kršćanska i osmanska flota sukobile su se u blizini Lepanta, a bitka je završila premoćnom pobjedom kršćana. Bila je to prva velika pobjeda kršćanske vojske protiv Osmanlija, a imala je i velik psihološki učinak. Iako Venecija nikad nije vratila Cipar, zaustavilo se osmansko napredovanje, što je kasnije dovelo do neizbježne dekadencije Osmanskog Carstva.

Što se tiče omjera između dviju zaraćenih strana, brojčani se podaci ponešto razlikuju među različitim autorima, uglavnom zbog nerazlikovanja vrsta brodova. Kršćanska je flota imala 214 galija (od toga 109 mletačkih galija i šest galijaca) te 28 transportnih brodova, a vrhovni joj je zapovjednik bio Don Juan Austrijski, nezakoniti sin nekadašnjega cara Karla V. i polubrat španjolskog kralja Filipa II. Zapovjednik mletačkog brodovlja, koje je bilo brojčano najvažnije, bio je Sebastiano Venier, a papinsku je flotu predvodio Marcantonio Colonna. Posade kršćanskog brodovlja brojile su 80.000 ljudi, od kojih 30.000 vojnika te 50.000 mornara i veslača. Osmanska flota sastojala se od 221 galije, 38 galijaca i 18 fusta, s ukupno 41.000 veslača, 13.000 mornara i 34.000 vojnika, a njezin je vrhovni zapovjednik bio Mehmet Ali-paša.

Konačan ishod za Osmanlije bio je katastrofalan. Nakon četverosatne bitke, more je bilo crveno od krvi. Poginulo im je 25. 000 vojnika i mornara (u odnosu na samo 8.000 na kršćanskoj strani), zarobljeno je, nasukano ili izgorjelo oko 175 osmanskih galija i 20 drugih brodova (dok su kršćani izgubili samo 15 brodova). Zarobljeno je 15.000 protivničkih vojnika i mornara. Kršćansku pobjedu kod Lepanta osigurale su u prvome redu mletačke galije.

U Lepantskoj su bitki na strani katoličke koalicije, odnosno Mletačke Republike kao njezine istaknute članice, sudjelovale i galije s istočnojadranske obale. Bile su to istarska, koparska, creska, krčka, rapska, šibenska, trogirska, hvarska i kotorska. Veleposlanstvo Republike Hrvatske postavilo je 2006. na lepantske zidine spomen-ploču posvećenu tim sudionicima bitke, a iduće godine Hrvatsku je na okupljanju zemalja saveznica nekadašnje Svete lige predstavljao upravo Grad Krk. Tada je odlučeno detaljnije se posvetiti tom važnom i slavnom, a malo poznatom aspektu otočne povijesti.

- Koliko je danas važno proučavanje i vrednovanje zavičajnog nasljeđa i tema tzv. mikropovijesti?

- Ova moja najnovija knjiga sasvim sigurno može se smatrati zavičajnom. Uvijek su mi lokalne teme bile jako zanimljive i važne te su najviše i privlačile moju pozornost. Lepantska bitka nije zavičajna tema: o njoj su pisali mnogobrojni povjesničari i razni drugi stručnjaci iz cijeloga svijeta. Proučavali su je s raznih aspekata i odjeka koje je ona imala na mnogobrojnim poljima ljudske djelatnosti. No, sudjelovanje galija s istočnojadranske obale u njoj itekako spada u zavičajnu temu. O tome ni danas nema mnogo podataka. Postoji monografija o creskoj galiji u službi Mletačke Republike (s posebnim poglavljem o njezinom sudjelovanju u Lepantskoj bitci) te knjižica o rapskoj galiji u navedenom boju. Ovo je treća knjiga o nekoj istočnojadranskoj galiji u službi Venecije u Lepantskoj bitci.

Mala područja zanimljive povijesti

Proučavanje zavičajnih tema važno je zato jer pokazuje da i mala zemljopisna područja i naselja mogu imati itekako zanimljivu i bogatu povijest.

- Jesu li i koliko studenti kojima predajete zainteresirani za zavičajne teme?

- Interes za zavičajne teme među mojim studentima oduvijek je postojao. Među predmetima koje predajem ima i nekoliko onih koji se odnose upravo na takvu problematiku, primjerice, kulturno-povijesno nasljeđe i znamenitosti otoka Cresa, Buzeštine, južne Istre i austrijske Istre. S obzirom da na našem sveučilištu studiraju mladi iz cijele Hrvatske, mogu jasno uočiti i spoznati različite razloge zašto upisuju te moje, inače izborne predmete. Studenti iz Istre žele saznati više o svojem kraju, a oni izvan nje žele proširiti svoja znanja na segmente koji su im do tada ostali slabo poznati ili čak i potpuno nepoznati. Ipak, na temelju dugogodišnjeg promatranja, rekao bih da među prvo spomenutima postoji nešto veći interes prema zavičajnosti. A s obzirom da Istru poznaju bolje jer u njoj žive, uspješniji su i na ispitu. Kako god, sebe sam uvijek definirao istarskim zavičajnim povjesničarom, a to i često istaknem na predstavljanjima mojih knjiga.

- Uloga povjesničara danas teža je nego ikada ranije. Koliko znanstvene metode i načini istraživanja korespondiraju s aktualnim trenutkom?

- Metode i načini proučavanja ne ovise samo o stajalištima povjesničara-istraživača, nego i mogućnostima provođenja istraživanja. Pritom ne mislim samo na financijski aspekt – jer kvalitetna povijesna istraživanja nisu nimalo jednostavna i jeftina nego, dapače, zahtjevna i skupa – već i na niz drugih okolnosti koje postoje u određenom trenutku. Primjerice, nema nikakve sumnje da je spomenuta epidemija COVID-a 19, koju proživljavamo već gotovo dvije godine, u tom smislu dovela do vrlo negativnih posljedica, onemogućivši planiranja istraživanja, odnosno odgodivši ih za budućnost koja, s obzirom na postojeću situaciju, i ne mora biti baš tako jako bliska.

Uloga povjesničara trebala bi uvijek, u svakom povijesnom vremenu, biti ista – da savjesno, korektno i pošteno analizira i interpretira činjenice iz arhivskih vrela, literature i kazivanja koja čuje. Naravno da u mnogim slučajevima nije tako. "Aktualni trenutak" povjesničara, ako si on to dopusti, može navesti na svašta.

Činjenica je da povjesničar u društvu u kojem živi nikad nije imao neki veliki utjecaj. Na javno mnijenje, čak i kada je riječ o povijesnim događajima, posebice onima iz relativno bliske prošlosti (približno zadnjih 80-ak godina), mnogo više od znanstvenika utječu sportaši, estradne zvijezde i, dakako, političari. Nažalost, vrlo su česte negativne posljedice njihovih netočnih izjava i komentara koje preko različitih medija dospiju u javni prostor. Detaljnije o tome jednom drugom prilikom.

No, unatoč svemu, valja priznati činjenicu da povjesničaru nikad nije lako biti potpuno objektivan jer interpretacija podataka na koje nailazi u vrelima ili na terenu neizbježno podliježe njegovoj osobnoj procjeni koja se, čak i u slučaju najveće moguće objektivnosti, može potpuno razlikovati od mišljenja nekog drugog kolege povjesničara.

Povezane vijesti

• "Dnevnik Renije Spiegel": ŽELJA ZA ŽIVOTOM U VREMENIMA BEZ IZLAZA
• KNJIŽEVNI NOVITETI: "Olive, iznova", nastavak priče o Olive Kitteridge
• SIMONE MOCENNI "MODRO": Duboko more metafora, aluzija i promišljanja