NAJNOVIJE


ZAGREB

"Legenda o svetom Muhli" Mate Matišića, dašak Boccaccia na pozornici Komedije

Hina

"Legenda o svetom Muhli", komična farsa koju je po tekstu Mate Matišića u zagrebačkom Gradskom kazalištu Komediji premijerno u subotu postavio Zoran Mužić, anamneza je ljudskih slabosti sintetiziranih u šaroliku fresku likova autorove zavičajne Imotske krajine..

 

Pomaknuta Mužićeva predstava na pozornicu teatra na Kaptolu donijela je dašak prštave boccacciovske estetike prepune izvanrednih jezičnih poigravanja.

Tekst koji je danas jedan od najistaknutijih suvremenih hrvatskih dramskih autora napisao davne 1988., kad je imao samo 23 godine, "Legenda o svetom Muhli" kao središnji motiv uzima temu druge novele četvrtoga dana Boccacciova "Dekamerona", u kojoj lukavi licemjerni fratar obmane priglupu gospu uvjerivši je kako mu se ukazao anđeo Gabrijel koji želi posuditi njegovo tijelo da bi mogao imati ljubavni odnos s njom.

Radnja Komedijine nove predstave smještena je u srednjevjekovno selo dalmatinske Zagore, kamo su gledatelji transponirani iz današnje Hrvatske, u kojoj seoce po imenu Sveti Muhlo pati od zapuštenosti i manjka financiranja. Dovitljivi seljani odluče kolektivno promijeniti vjeroispovijed kako bi si priskrbili dotacije iz državnih izdvajanja za manjine i tako ispunili rupu u proračunu, ali ne prije nego ih priča odvede u davnu prošlost stoljećima ranije, u vrijeme kada je Muhlo, po kojemu je selo dobilo ime, prvi puta kročio nogom u njega, i zauvijek promijenio i svoju i sudbinu mnogih svojih suseljana.

Matišićev Muhlo, u glumačkoj interpretaciji Filipa Juričića, snalažljivi je fratar koji nizom intervencija u situacije i odnose uspijeva sebi priskrbiti čitav niz povlastica, pri čemu ne preže ni od zabranjenih tjelesnih užitaka s udanim ženama, iskorištavajući naivnost i praznovjernost drugih. Puna provokativnog duha karakterističnoga za toga autora, predstava parodira sve čega se dotakne – Matišić se poigrava žanrovima spajajući fantastiku, folklor, religiju i grotesku, obilato se oslanjajući na nasljeđe pučke komediografije kako bi ismijao ljudsko licemjerje, lakovjernost, praznovjerje i glupost.

Granice između realnog i fantastičnog su izbrisane, vjera i praznovjerje čvrsto su isprepleteni, ozbiljno i komično zadovoljno koegzistiraju u simpatičnoj galeriji likova koje tumači odlično odabrana podjela glumaca: Davor Svedružić, Vinko Kraljević, Ivica Zadro, Ana Magud, Igor Mešin, Goran Malus, Damir Lončar, Jasna Palić Picukarić, Vanda Winter, Ivan Magud, Dubravka Ostojić i Saša Buneta.

Dok lukavi varalica Muhlo smišlja nove spletke u cilju lascivnog zadovoljenja i novih erotskih igrica, paralelno se raspliću sudbine ostalih likova: odbjegli križarski ratnik Bogoslav prerušen u časnu sestru teško odolijeva iskazima ljubavi svojih i muških i ženskih suseljana; njegovu ženu Amaliju ostavljenu zaključanu u pojas nevinosti braća u međuvremenu odluče udati za drugoga; kćer mu Evica pati jer se pljačkaš grobova Tvrtko zaljubio u njezina prerušena oca; a šaroliku paletu fratara, gvardijana, crkvenjaka i seljana, ne zaobilazeći časnu majku, zaokružuje živi mrtvac Ferdinand Krvopija koji, umrijevši pri porodu, uviđa da je smrt učiteljica života.

Čistilište u podrumu, lažne smrti i lažne oporuke, sposobnost premještanja nerođenog djeteta iz jednog u drugo tijelo, trudnoća 'po duhu svetome', čarobni napitci i navodne poruke Svetog Trojstva samo su neke od izmišljotina lažnoga sveca Muhle koji, čak i kada bude uhvaćen in flagranti u kostimu anđela Gabrijela, uspijeva izvesti konačnu obmanu i svoju spletku nad spletkama zaokružiti fingiranom smrću koja mu priskrbljuje beatifikaciju i vječni život u nazivu sela.

Gradeći na temeljima nabožnoga žanra srednjovjekovne legende kojemu daje okvir aktualnih prilika, Matišić u komad ugrađuje brojne aluzije na suvremenu zbilju, no ta se višeznačnost u Mužićevoj adaptaciji povlači pred snagom komičnoga: satirični likovi, živopisne situacije i duhovite jezične zavrzlame novu Komedijinu predstavu čine punokrvnom komedijom zabune uobličenu u rasnu pučku zabavu koja se zasigurno smješta u vrhunce domaće komediografske literature.

Izazivajući kaos Muhlo zapravo uvodi red, pa tako i Matišić u činu krajnje ironije izokreće sve vrijednosti do točke u kojoj nemoguće postaje moguće: svi su obmanuti akteri njegova komada na kraju sretni – dok tek onaj jedan jedini, kojemu je uskraćena blažena sposobnost samoobmane, ostaje s gorkim okusom u ustima.

Njihovi potomci a naši suvremenici iz toga izvlače praktičan zaključak o prirodi vjere, zamjenjujući bogobojaznost pragmatizmom, u svijetu u kojemu baš sve podliježe nekakvoj financijskoj logici. Isusu ostaje samo da se na kraju s čuđenjem pita – 'Zbog koga sam ja to umro?', dok u činu konačne autorske (auto)ironije tužnim pogledom ispraća veselu družinu novih 'katolika ateista'. (Hina)


Podijeli: Facebook Twiter