Jelena Lužina osvrnula se na brojne književne, povijesne i ine teme, uvijek vrlo nadahnuto, sugestivno, gotovo pa poetski u svome eseju "Zbogom oružje - O Soči, djedovima, Hemingwayju, Baloti i nekoć punoj Puli", a Sibila Petlevski predstavila je svoj zanimljiv istraživački rad koji donosi nešto novo u znanstvenom smislu "Raspad Monarhije: psihoanaliza epohe"

U sastavu Pulskih dana eseja u Domu hrvatskih branitelja otvorena je izložba Brigitte Mader, o čijem je stvaralaštvu detaljnije govorio povjesničar umjetnosti Mladen Lučić.

Ova umjetnica potječe iz stare slikarske obitelji i odrasla je u izravnom dodiru s likovnom umjetnošću. Fotografska dokumentacija arhitekture s prijeloma stoljeća, odnosno oko 1900. postala joj je tijekom tih radova i izvorom umjetničkog nadahnuća. Rezultati su kolaži izrezaka s motivima ornamentike Jugendstila.

Versibus Unitis

Potom, nakon što su nazočni mogli razgledati C. i kr. Mornaričku spomen knjižnicu zahvaljujući uvodnim riječima i objašnjenjima Brune Dobrića, održan je zanimljiv poetsko-glazbeni performans poznatog i svestranog pulsko-labinskog pjesnika Daniela Načinovića i Elde Krajcar Percan "Versibus Unitis".

Načinović se tu predstavio vrlo nadahnuto, osebujnim stihovima u znaku višejezičnosti, a Krajcar Percan je za klavirom izvodila skladbe kompozitora koji su djelovali tijekom tih godina, oko 1918. Rezultiralo je to sugestivnim, vrlo nadahnutim nastupom.

U subotu, drugog dana ovogodišnje manifestacije posvećene esejima, Helmut W. Malnig iz Austrijske udruge inženjera i arhitekata predstavio se zanimljivim izlaganjem "A Brain Drain" (odljev mozgova), što je esej u čast profesorima iz Pule na Tehničkom sveučilištu u Beču.

- Nakon 1918., pošto su Jugoslaviji oteli ratnu flotu koju je naslijedila od Austro-Ugarske, Italija nije imala daljnjih strateških namjera na sjeverozapadu Balkana, tako da više uopće nije bilo razloga za preuzimanje Pule kao pomorske baze ili arsenala. Osim nekoliko poratnih popravaka i obnove plovila, u brodogradilištu Scoglio Olivi i Arsenalu više nije bilo posla. Inženjere brodogradnje, kao i druge inženjere, lučke radnike i službenike, moralo se jednostavno otpustiti. Bez sigurnog zaposlenja i bez budućnosti, mnogi su dobro obrazovani bivši vladini činovnici, časnici i inženjeri naposljetku odlučili emigrirati. Ista takva sudbina snašla je neke od budućih profesora, na primjer genijalnog Hermana Potočnika, kazao je Malnig.

Objašnjavajući što ih je vuklo u Beč, Malnig ističe da je Beč, unatoč inflaciji, socijalnim nemirima i sličnom, i dalje bio duhovno, kulturno i simboličko središte u najbližoj i dobro poznatoj okolici.

On je analizirao životopise i činjenice šest profesora te ističe da je prosječni iseljenik imao 26 godina, tipično austrougarskog podrijetla, većinom poliglot i pretežito s njemačkim kao materinskim jezikom.

Oni su se vratili u Beč, svojoj "almi mater", gdje su započeli akademsku karijeru, iako su imali nostalgiju za "izgubljenim zavičajem". (Vanesa BEGIĆ)

Povezane vijesti

• Hrvatski književni regionalizam nekoć i danas
• Ivica Matičević dobitnik Nagrade "Zvane Črnja"
• Patnja kao ovogodišnja tema