U prostorima Muzeja suvremene umjetnosti Istre otvorena je izložba "Pantoskopije", Ivana Obrovca uz glazbeno-vizualnu izvedbu Tamare Obrovac i Transhistria quarteta.
Riječ je o jedinstvenom umjetničkom događaju, susretu likovne i glazbene umjetnosti, oca, nažalost sada pokojnog Ivana Obrovca i njegove kćerke, poznate glazbenice Tamare.
Glazbeno-vizualni performans sastoji se od glazbene izvedbe Tamare Obrovac (glas), Uroša Rakoveca (gitara), Žige Goloba (kontrabas) i Krunoslava Levačića (bubnjevi) te video-projekcije umjetničkih radova Ivana Obrovca u režiji Matije Debeljuha.
- Iznimno sam uzbuđena što na dan otvorenja Sa(n)jma otvaramo izložbu posvećenu velikom slikaru i vrsnom pedagogu, kazala je direktorica Sa(n)jma knjige u Istri Magdalena Vodopija. Da je riječ o iznimnom umjetniku koji je tako puno dao Puli i Istri potvrdio je i županijski pročelnik za kulturu Vladimir Torbica.
Povjesničar umjetnosti Mladen Lučić kazao je da su tu izloženi radovi iz posljednjih 15 godina, te da svi znaju Obrovca kao likovnog pedagoga koji je odgojio generacije i generacije, no to je i izniman slikar, ističući da niti postmoderna nije prošla bez njega. Izložbu je potom otvorio pulski gradonačelnik Boris Miletić.
Susret pjesama i slika
Ovaj je projekt nastao prema istoimenoj izložbi održanoj početkom godine u zagrebačkoj Laubi, a pulska redakcija kompletirana je monografijom "Obrovac, Ivan i Tamara" koja je istoga dana predstavljena na Sajmu.
- Nikada ne bih rekao da je to monografija, već stereografija, prekrasna knjiga, susret pjesama i slika. Da mi je netko ranije rekao da ću predstavljati knjigu djelo oca i kćerke, pomislio bih na one pjesme umirovljenih učiteljica objavljenih u izdanjima lokalnih Matica hrvatskih, koje nazivaju zavičajne jer veličaju rodni kraj. Samo bih u dva slučaja pristao to predstaviti, jedino da mi netko otme ženu i traži da će je pustiti tek nakon predstavljanja ili ako ne piše autor lokalno, zavičajno, kao ovi gore navedeni primjeri i crteži nisu nježni prizori. No, upoznavši se s djelom Tamare i Ivana Obrovca bio sam ugodno iznenađen, ona donosi intiman jezik, a on prizore duše. Njezine su čakavske pjesme istinska poezija, kazao je Boris Dežulović na predstavljanju monografije.
Mladen Lučić rekao je da postoje umjetnici koji osjećaju umjetnost na poseban način, a među njima su otac i kćerka Obrovac. Njemu ide zasluga za osnivanje pulske umjetničke škole odnosno danas Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn.
"Njegovo je stvaralaštvo sinteza onoga što vidi, osjeća i zna, a Tamara je svojim pjesništvom još dodatno obogatila to izdanje, iz čega je nastalo to malo zgodno remek-djelo", kazao je Lučić.
Dvije kreme i biskvit
Tamara Obrovac govorila je o svome ocu i o njihovom odnosu, o baki Uliki koja se uvelike žrtvovala da bi školovala najprije njega, a onda pomogla njoj da pronađe svoj umjetnički put. S ocem je Tamara, saznajemo, mogla razgovarati na nekoj razini.
"To je kao kulinarstvo, imate dvije različite kreme i biskvit, i ako obje te kreme ne uđu u taj biskvit kako treba, onda nemate ništa, tako je to i u glazbi".
Govorila je i o odrastanju uz oca umjetnika te kako je tek u tridesetoj godini otkrila da se ljudi ne ponašaju kao u biblioteci Vjeverica ili Jelen. Prisjetila se i kako im je stol služio za igranje stolnog tenisa, ili kako su pak jeli ćevapčiće iz Dobre kapljice. Čitala je Fromma s 14-15 godina, a bavili su se intervalima, odnosno puštali glasove te upitala se gdje je mogla završiti ako ne u istarskom jazzu.
Igra je prvi pojam, najbitniji, to je čistoća i nevinost. "Tata me nije odgojio, nego je pazio da me drugi ne odgoje".
Spomenula je i svoju pomajku, nazvavši je maćuhica, i tvrdeći da je maćeha ružan izraz, te činjenicu da je s ocem bila jako povezana, iako je svatko imao svoj život, no puštali su stvari da idu prirodnim tijekom te se uvijek vrlo ugodno i kreativno družili. Bila je to velika povezanost i strašno joj nedostaje. Svi su se složili da bi se pulska Škola primijenjene umjetnosti i dizajna mogla zvati po tome umjetniku.