Drama Milana Begovića "Bez trećeg" premijerno izvedena u GK Zorin dom

(Hina/EPA)

Pred prepunim gledalištem Gradskoga kazališta Zorin dom u Karlovcu u subotu navečer premijerno je izvedena psihološka drama "Bez trećega" Milana Begovića, u režiji Želimira Mesarića.

Isti je komad na karlovačkim daskama igrao prije sedamdeset godina, a Mesarić je, govoreći o odabiru teksta rekao da se Begovićev naslov iz razdoblja hrvatske moderne pokazao kao "dobar potez repertoarno i umjetnički, te estetski", kao i tema, tim više što se glavni lik Marko vraća iz ruskog zarobljeništva, što dira publiku i zbog još neriješenog problema s nestalima u Domovinskom ratu, a i zbog aktualnog rata u Ukrajini.

Dodao je da je tema ljubomore u braku i inače pakao, a u uvjetima povratka zarobljenika nakon osam godina, čovjeka za kojega se mislilo da je mrtav, pred publikom otvara dramatične bračne prizore koji završavaju tragično. Mesarić smatra da "drama svojim modernističkim senzibilitetom pogađa snažno i suvremene osjećaje".

"Mi 2022. godine radimo predstavu čija je praizvedba bila 1931. godine, ali naš je kulturološko-sociološki habitus drugačiji i redateljske izmjene to prate. Primjer je zamjena harmonike glavnog lika klavirom, ali od romantike do tamnog erosa i muke sve je standarno i svevremesko, štoviše danas više nego ikad, jer nam intimni svijet sve više postaje javni svijet", rekao je Mesarić.

Na pitanje može li predstava s tako mračnom temom, pa i sa sadašnjim ratnim kontekstom obiteljskim problemima uopće biti gledljiva, Mesarić kaže da "Petra Cicvarić i Peđa Gvozdić predstavu igraju sa strašću i ogromnom energijom" te dodaje, "gledate na sceni 80 minuta tuđeg pakla pa mislite 'glavno da nije kod mene doma', pa ljudi s predstave odlaze s porukom koju im nudimo - odite doma i budite bolji", rekao je Mesarić.

U Mesarićevu je redateljskom opusu dvjestotinjak predstava i ponosan je da su to većinom predstave rađene po domaćim piscima, po djelima suvremenih i klasičnih hrvatskih autora.

To smatra "svojom kulturološkom i andragoškom obvezom", te kaže da je nakon smrti Večeka, Kunčevića i Carića ostao jedini iz generacije redatelja kojima su pedagozi bili Kosta Spajić, Božidar Violić, Joško Juvančić i Dino Radojević, "poznati Gavelijanski kartel".

Mesarić je tako preuzeo punu pažnju prema govoru, koji na sceni mora biti razumljiv i točan, ali i da se vidi da glumac zna što govori, a važan mu je putokaz i Gavelin "mittspiel", odnosno suigra - da se partnera mora slušati i čuti.

S tog aspekta pohvalio je glumce Peđu Gvozdića kao Marka i Petru Cicvarić kao Gigu, jer su "u mittspielu uspjeli, te s puno strasti prikazali da se tu radi o dva ravnopravna nesretnika".

Pohvalio je i Anu Mariju Štefanac, rekavši da su sve troje glumaca postali kao jedan dobro uglazbljen trio, kao i doprinos kostimografkinje Katarine Radošević Galić i scenografa Žorža Draušnika.