program Do ciacole con…
"Tko piše povijest umjetnosti?": Leonida Kovač u galeriji Cvajner o tome tko određuje što ostaje u povijesti
(Foto Vanja Brajković, arhiva udruge Proces)
Udruga Proces održala je 4. rujna u galeriji Cvajner posljednje ovogodišnje izdanje programa Do ciacole con…, ovoga puta u razgovoru s povjesničarkom i teoretičarkom umjetnosti, kustosicom i profesoricom na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu Leonidom Kovač. Razgovor su moderirale članice udruge Proces Ana Bačić i Andrea Vidović te se susret otvorio kao razgovor o umjetnosti, feminizmu, reprezentaciji i vidljivosti, ali vrlo brzo prerastao u jedno mnogo temeljnije pitanje: tko ima pravo pisati povijest i čije priče u njoj ostaju?
Kovač, koja je rođena u Splitu, a odrasla u Puli, gdje je završila osnovnu školu, gimnaziju i srednju glazbenu školu, govorila je o vlastitom intelektualnom i umjetničkom formiranju. Na pitanje kada je počela ulaziti u prostor kritičke i feminističke teorije, prisjetila se ranog čitanja poststrukturalističke filozofije i psihoanalitičkih teorija. Kao jednu od prvih umjetnica čije je ime čula u tom kontekstu navela je Helen Frankenthaler, no njezin se interes vrlo brzo počeo pomicati od pitanja što umjetnost jest prema mnogo važnijem pitanju - što je problematično u diskursu koji o umjetnosti govori.
U toj se razlici nalazi jedna od ključnih odrednica njezina višedesetljetnog rada. Umjesto prihvaćanja zadanih kategorija, Kovač je govorila o potrebi da neprestano propitujemo jezik kojim opisujemo umjetnost, ali i pozicije iz kojih taj jezik nastaje. Posebno je istaknula utjecaj Terese de Lauretis, ključne figure feminističke teorije i semiotike, čije je promišljanje odnosa roda, reprezentacije i kulturnih tehnologija snažno oblikovalo njezin teorijski rad.
Razgovor je otvorio i pitanje koje se na prvi pogled čini povijesnim, ali je zapravo duboko suvremeno: tko je uopće imao mogućnost pisati povijest umjetnosti? Kovač je podsjetila na činjenicu da žene povijesno nisu imale jednak pristup sveučilišnom obrazovanju i institucijama znanja. Ako nisu imale pristup institucijama u kojima se znanje proizvodilo, postavlja se pitanje tko je dobivao legitimitet da govori o umjetnosti, da je klasificira, vrednuje i upisuje u povijest? Od tog je pitanja razgovor prirodno stigao do hrvatskog umjetničkog kanona. Govoreći o hrvatskoj modernoj umjetnosti i, primjerice, slikarima minhenskog kruga, Kovač nije osporila njihovu umjetničku vrijednost, naprotiv, istaknula je njihovu izvrsnost, ali je postavila jednostavno i razoružavajuće pitanje: gdje je u toj priči Nasta Rojc? Ukoliko je Nasta Rojc izostavljena iz dominantnog narativa, problem nije samo u tome što jedna umjetnica nije dovoljno zastupljena u udžbenicima, već u samom mehanizmu prema kojem se određuje što je relevantno, čije je stvaralaštvo vrijedno čuvanja i tko dobiva mjesto u kolektivnom pamćenju.
Stoga je i jedna od važnijih misli večeri bila da je estetika uvijek politički čin. Način na koji gledamo, način na koji nešto proglašavamo lijepim, važnim, vrijednim ili kanonskim nikada nije potpuno neutralan. Umjetnost koja je doista uzbudljiva, rekla je Kovač, jest ona koja predstavlja invenciju jezika, ona koja ne reproducira već poznate obrasce, nego nas tjera da promijenimo vlastiti način gledanja pa se postavlja pitanje o kojoj se problematici progovara i iz koje pozicije.
U razgovoru se otvorila i tema vidljivosti - jedno od središnjih pitanja feminističke i queer teorije. Tko postaje vidljiv? Tko ostaje izvan slike? Tko je odsutan iz arhiva? I što se događa s iskustvima i identitetima koji nisu prepoznati kao vrijedni bilježenja? Za LGBTIQ+ zajednicu takvo pitanje ima dodatnu težinu. Queer povijest nije samo povijest velikih javnih događaja, institucija i političkih pokreta, već je satkana i od privatnih fotografija, pisama, dnevnika, književnosti, filma, glazbe, performansa, prijateljstava, ljubavnih odnosa i prostora u kojima su se ljudi međusobno pronalazili. Mnogi od tih tragova nikada nisu ušli u službene arhive. Zato je posebno snažno odjeknula rečenica da moramo sačuvati sve iz današnjice i istodobno otkrivati ono što je prošlo. Queer povijest, podsjetila je Kovač, ne počinje u Berlinu dvadesetih godina prošlog stoljeća - ona je mnogo, mnogo starija. Takva misao izravno povezuje umjetnički i aktivistički rad: ako danas ne bilježimo vlastite živote, umjetničke prakse, pokrete i zajednice, buduće će generacije ponovno morati otkrivati ono što je moglo biti sačuvano. Queer arhiv time nije samo zbirka dokumenata, već pitanje prava na općenito postojanje u povijesti.
U tom je kontekstu posebno zanimljiv bio i spomenuti primjer projekta "Žene koje su gradile brodove", posvećenog ženama koje su radile u Uljaniku. Pitanje zašto je takav projekt važan zapravo je vrlo jednostavno feminističko pitanje: kome dajemo glas i čije iskustvo odlučujemo učiniti vidljivim? Takvi pomaci u fokusu mijenjaju način na koji razumijemo vlastitu povijest.
Večer je stoga bila manje posvećena traženju konačnih odgovora, a više učenju kako postavljati drugačija pitanja pa na pitanje što bi preporučila nekome tko želi početi kritički promišljati umjetnost, Kovač nije prvo ponudila knjigu, autora ili teoriju, već pitanje. Što je problematično? A odmah zatim još jedno: Ima li tu mene? Ako nas nema - zašto nas nema? Tek nakon toga, rekla je, dolaze čitanje, gledanje i razgovori.
U toj se misli najbolje sažima ono što je program Do ciacole con… pokušao otvoriti ovom večeri. Kritičko gledanje ne počinje nužno znanjem, već sumnjom da ono što nam je predstavljeno kao prirodno, univerzalno i neutralno možda to ipak nije. Počinje pitanjem tko govori, iz koje pozicije govori i tko je iz tog govora izostavljen. Za queer i feminističke zajednice takva pitanja nisu tek akademska, već određuju hoćemo li u povijesti pronaći sebe ili ćemo ponovno morati dokazivati da smo postojali.
Udruga Proces zahvaljuje Goranki Cvajner na gostoprimstvu u galeriji Cvajner te svim osobama koje su prisustvovale razgovoru i svojim dolaskom sudjelovale u stvaranju prostora za zajedničko promišljanje, pamćenje i razmjenu.
Do sljedećih Ciacola.
