Knjiga o skrivenom zaljevu
Od carskih rezidencija do nekropole s 492 groba, Medulin krije iznimnu antičku baštinu
(Privatni album)
Nedavno objavljena knjiga "Antičke medulinske vile" bila je povod za razgovor s dr. sc. Kristinom Džin, poznatom arheologinjom.
Teško ostati ravnodušan
Više od tri desetljeća Vašeg istraživanja povijesti i arheologije na prostoru Medulinskog zaljeva rezultiralo je znanstvenom knjigom. Kako je krenula ljubav prema toj temi?
- Sve je počelo prije više od pola stoljeća, kad sam kročila u prostor Medulinskog zaljeva, ne kao promatrač, nego kao netko tko je osjetio da ispod površine – doslovno i figurativno – leži cijeli jedan svijet koji čeka da progovori. Više od tri desetljeća terenskog rada, iskopavanja, rekognosciranja kopna, obale i iščitavanje podmorja iz radova podvodnih arheologa, te objavljivanja više desetaka znanstvenih i stručnih radova nisu bila samo profesionalna obaveza, nego i postupno postajanje dijelom tog prostora. Surađivala sam i na dokumentarnim filmovima i emisijama, jer sam osjećala da priča o antičkim vilama, njihovoj arhitekturi, opremi i sitnoj građi ne smije ostati zatvorena u znanstvenim časopisima – ona zaslužuje da je čuje i vidi šira publika. Knjiga "Antičke medulinske vile" nije, dakle, hladan zbroj podataka, nego pokušaj da se cijelo to iskustvo i znanje pretoči u jedinstven pogled na jedan geografski prostor koji je, unatoč svojoj skromnoj veličini, bio iznimno gusto naseljen rezidencijalnim i proizvodnim objektima, kultiviran poljoprivrednim i povrtlarskim kulturama, uz mnogobrojne domaće životinje. Kad shvatite koliko je taj mali komad kopna i mora nosio života – od careva i senatora do robova – ljubav prema temi više nije izbor, ona jednostavno postane dio vas.
Medulinski je zaljev čuva mnogobrojne tragove antičkih vila. Što se sve otkrilo o životu u ono doba?
- Ono što me najviše dirne jest spoznaja da Medulinski zaljev, unatoč svojoj skromnoj površini, krije jednu od najgušćih koncentracija antičkih vila na cijelom istočnojadranskom prostoru. Istražujući ostatke rimskih građevina, uspjeli smo oslikati cijeli jedan civilizacijski isječak – način života antičkog stanovništva u svim njegovim slojevima, od careva i senatorske elite, preko veterana i sitnih zemljoposjednika, do oslobođenika i robova koji su činili radnu snagu na imanjima. Otkrili smo tragove poljoprivredne proizvodnje vina i maslinovog ulja, kamenolome, vodospreme, skladišta, čak i potonule kasnoantičke brodove s raznorodnim teretom. Ta slika osobito se intenzivira u vrijeme kasne antike i dolaska Bizanta, kad se rezidencijalne i rustikalne vile pretvaraju u kasnoantičke zaštićene objekte u kojima dolazi do života na novi način – više obitelji dijeli jednu građevinsku cjelinu formirajući obiteljska ognjišta na mramornim i mozaičkim podovima, na antičkim objektima preinakom nastaju ranokršćanske crkve i ranokršćanska groblja. Za mene je najdirljivije upravo to – vidjeti kako se jedan prostor, generacija za generacijom, transformira, a opet ostaje prepoznatljiv u svojoj biti: mjesto gdje se more i kopno isprepliću u svakodnevici ljudi koji su ovdje živjeli, radili i umirali.
Kakve su bile maritimne vile?
- Pojam maritimne vile uveli su u arheologiju veliki svjetski autoriteti, a hrvatski su istraživači to zbog velike sličnosti objekata kod nas i prihvatili. Opisujući njime najluksuznije rimske vile ranog Carstva, a Xavier Lafon je u svojoj studiji taj fenomen posebno odredio kao kategoriju uzmorskih vila. Volim citirati njegov opis – "vile u čijim se sobama čuje šum valova" i "arhitektonski sklopovi koji kao da plešu iznad mora" – jer to najbolje dočarava njihovu bit. Maritimne vile bile su statusni, elitni projekti, strogo odvojeni od proizvodnih područja, arhitektonski otvoreni prema krajoliku kako bi iskoristili svaku njegovu prednost. Medulinski zaljev, sa svojom sličnošću tirenskoj obali, bio je gotovo predodređen za takve pothvate. Scenografski su građene prije svega da zadive posjetitelja koji dolazi s mora, a tek potom da pruže udobnost vlasnicima i gostima. U Medulinskom zaljevu takav status pripisujemo dvjema vilama – onoj na Vižuli i onoj na rtu Munatu u Pomeru – koje predstavljaju jedinstven primjer zimske i ljetne rezidencije iste obitelji, vjerojatno carske. Kad stojite na tim lokacijama i zamislite tu scenografiju moći, teško je ostati ravnodušan.
Jedan od najuzbudljivijih dijelova
Jeste li imali mogućnost korištenja prethodno objavljenih studija o toj problematici, ili je literatura o tome do sada bila oskudna?
- Iskreno, jedan od najvećih izazova bio je upravo nedostatak sustavne literature. Arheološka baština Medulinskog zaljeva do 1993. godine nikada nije bila sustavno istraživana – saznanja o velikoj većini lokaliteta postoje tek iz rekognosciranja terena, slučajnih nalaza i zaštitnih arheoloških istraživanja. Od svih tih brojnih lokaliteta samo su se dva sustavno istraživala kroz duže razdoblje – Vižula, i na kopnu i pod morem, te podvodni lokalitet Bijeca. Sve ostalo trebalo je strpljivo sklapati iz fragmenata: bilježaka starih putopisaca poput Pietra Coppa i Prospera Petronija još iz 16. stoljeća, izvještaja s prijelaza u 20. stoljeće autora poput G. B. Barsana i A. Degrassija, te novijih rekognosciranja terena i podmorja koja su tek posljednjih desetljeća počela davati preciznije lokacije nalaza. Upravo ta razjedinjenost postojećih spoznaja – ondje jedan podatak, ovdje jedna bilješka, tamo jedna fotografija iz obiteljskog arhiva – bila je jedan od glavnih razloga zašto sam osjetila da ovaj prostor zaslužuje objedinjenu, sintetsku studiju. Knjiga je zapravo pokušaj da se sve te razbacane niti napokon spoje u jednu cjelovitu sliku.
Važni i zanimljivi se nalazi vežu i za Pomer.
- Pomer je za mene jedan od najuzbudljivijih dijelova cijele priče, jer se ondje isprepliću čak tri značajna lokaliteta. Prvi je Sv. Ivan od Izvora, mjesto koje je u antici prepoznato kao izvrsno za život, vjerojatno u vlasništvu zajednice sors Aranum, s vilom dobro opskrbljenom vodom iz obližnjeg izvora i akvedukta koji je vodu dovodio s uzvišenja Aran. Drugi je rimska vila na rtu Munat – istraživana u nekoliko faza, s peristilnim rasporedom, ostacima fresaka i prekrasnim mozaicima – koja zajedno s onom na Vižuli čini jedinstveni par zimske i ljetne rezidencije. Treći je lokalitet Sv. Andrija, na raskrižju putova prema Premanturi, Banjolama i Pomeru, gdje su uz crkvicu pronađene grobnice, a gospodarski kompleks svjedoči o stoljetnoj važnosti tog prostora – prostor koji je kasnije doživio i duhovnu preobrazbu, kad je na antičkom rustičnom objektu nastala crkva. Kad hodate tim krajem, gotovo je nemoguće ne osjetiti tu slojevitost – poganski luksuz koji polako prerasta u ranokršćansku pobožnost.
Recite nam nešto i o lokalitetima uz istočnu obalu Rta Kamenjak?
- Istočna obala Kamenjaka posebno mi je draga jer se ondje, uvala za uvalom, otkriva jedna povezana građevno-gospodarska cjelina. U uvali Runke pronađeni su ostaci mula dužine sedamnaest metara, građenog tehnikom "a sacco" od kamenih blokova, uz ulomke tegula i kuhinjske keramike. Uvala Močila donijela je, zahvaljujući aeroprospekciji potopljene ostatke lučke arhitekture – vjerojatno maritimne vile s cisternom i vodospremom. Na Školjiću me osobno oduševio niz uklesanih pravilnih jama u stijeni, vjerojatno tragovi maslinika, dok su uvale Stupice, Lokva, Portić i Debeljak dale dokaze o lučkim strukturama i, u slučaju Debeljaka, čak i ostatke kasnoantičkog brodoloma s teretom istočnomediteranskih amfora, datiranog radiokarbonski između 335. i 425. godine. Sve to zajedno pokazuje da ta, naizgled divlja i nepristupačna obala rta Kamenjaka, nije bila rub svijeta – naprotiv, bila je živa, isprepletena mreža gospodarskih i pomorskih aktivnosti koja je stoljećima povezivala more i kopno.
Prva linija obrane
Što je pak s otočnim lokalitetima?
- Otoci koji zatvaraju Medulinski zaljev – Ceja, Finera, Levan i Bodulaš – za mene su možda najosjetljiviji, ali i najmanje poznati dio priče. Nenaseljeni su, izloženi vjetrovima sa svih strana, a morska ih voda polako, ali neumoljivo, erodira i odnosi njihove kulturne slojeve – što u meni uvijek izaziva pomalo tjeskoban osjećaj trke s vremenom. Na Ceji su uočeni obrađeni kameni blokovi i ulomci keramike, na Fineri su nakon nevremena 2013. godine uočeni su dijelovi tijeska za masline i mlinsko kamenje te manja rimska cisterna, dok Levan čuva tragove građevinske keramike koji upućuju na privremeno sidrište pomorcima. Bodulaš je posebno zanimljiv jer ondje, uz antičku cisternu i moguće elemente tijeskova, nalazimo i trag poligonalne apside iz 6. stoljeća, koji upućuje na kontinuitet života od antike do srednjeg vijeka, moguće čak i malu crkvu ravenatskog tipa. Ti otočići, iako mali i teško dostupni, zapravo su bili prva linija obrane i orijentacije za sve koji su ulazili u zaljev – tiha, ali ključna karika u sustavu.
Rimski sustav je jako pospješio i fizičku komunikaciju kopnom i morem. Kako je to bilo na Medulinštini?
- Rimski sustav doista je snažno unaprijedio komunikaciju, i kopnom i morem, a Medulinština je toga izvrstan primjer. Centurijacija pulskog agera uvelike je olakšala transport robe – male vicinalne ceste vodile su do lokalnih pristaništa odakle se roba pakirala i otpremala dalje, uglavnom prema Puli, a odande morem do Akvileje ili Zadra. Ono što me uvijek iznova fascinira jest podatak da je putovanje brodom bilo brže i jeftinije od cestovnog, ali dostupno tek u ljetnom dijelu godine, dok je zaprega s volovima ili mazgama prelazila tek desetak do petnaest kilometara dnevno. Veća antička luka s mansiom nalazila se na Vižuli, gdje se odvijala trgovačka kabotaža prema koloniji Pola, a manja pristaništa duž cijelog zaljeva prikupljala su proizvode iz plodnog zaleđa – žitarice, masline, grožđe – i slala ih dalje prema velikom tržištu. Osjećam da je upravo ta gusta mreža malih uvala i pristaništa, spojena s glavnim cestovnim pravcima poput onoga prema Nezakciju i Tarsatiki, dala Medulinskom zaljevu njegovu gospodarsku snagu unatoč skromnoj veličini.
A nekropola Burle?
- Burle je za mene mjesto posebne, gotovo osobne povezanosti, jer sam upravo tu, od 1995. do 2013. godine, vodila zaštitna arheološka istraživanja koja su nadovezala na ono što je 1979. i 1980. započela Vesna Girardi Jurkić, nakon što je slučajni nalaz nadgrobne stele tijekom dubokog oranja 1979. otkrio da se pod poljem krije ogromna nekropola. Riječ je o prostranoj nekropoli na putu prema Vižuli, s ukupno 492 groba – i paljevinskih i skeletnih – nastalih tijekom gotovo pola tisućljeća, od 1. st. pr. Kr. do 4. stoljeća. Ono što me uvijek iznova potrese jest raznolikost pogrebnih obreda: grobovi u amforama za djecu, zidane obiteljske grobnice s olovnim sarkofazima, kosturnice, škrape bez priloga u kojima su počivali siromašniji romanizirani autohtoni stanovnici. Među nalazima ima i onih dirljivo osobnih – jantarni prsten s prikazom Herakla i lava, stakleni lakrimariji, dječji ukop s kornjačom, ili grob u kojem je pokojniku na prsima položen mladi vepar s dva kamena nožića, jasan trag rituala kojeg danas možemo samo naslutiti. Nalazi zlatne ogrlice, zlatnih naušnica, srebrnog prstenja s graviranim gemama, narukvice i koštani češljevi, fibule, pribor za brijanje i onaj za pisanje, srebrna ogledala ispisuju nam povijest različitih interesa i ukusa stanovništva Medulinskog zaljeva. Burle mi svaki put iznova pokažu da iza brojki – 312 grobova, pa još 272 – stoje stvarni ljudi, njihove obitelji, njihova tuga i njihova nada u zagrobni život koju iščitavamo iz.grobnih priloga svakodnevne upotrebe, simbole ali i novac polagan u rimske grobove za plaćanje vozarine mitološkom brodaru Haronu za prijevoz duše preko podzemne rijeke Stiks, te osiguravanje sredstava za život u zagrobnom svijetu. Podmorska istraživanja otkrila su i antičku cestu dugu 118 metara koja je Burle povezivala s Vižulom.
Obaveza i misija
Kakva Vam je bila suradnička ekipa u Vašem više od trideset godina radu na arheologiji Medulinskog zaljeva?
- Kad pogledam unatrag, shvaćam da ovaj rad nikada nije bio priča o jednoj osobi, nego o nizu ljudi koji su, svatko u svom trenutku, ostavili neizbrisiv trag. Na početku puta stajala je Vesna Girardi Jurkić, koja je 1979. i 1980. godine povela prva sustavna istraživanja nekropole Burle i koja mi je, u najboljem smislu te riječi u početku bila mentorica – njezina arhiva fotografija i terenskih bilježaka i danas je neprocjenjiv izvor. Kroz desetljeća sam surađivala s kolegicama i kolegama različitih specijalnosti, jer arheologija ovog zaljeva jednostavno ne može biti djelo jedne struke: podmorski arheolozi Marijan Orlić, Mario Jurišić, Igor Miholjek, Pavle Dugonjić, Ida Koncani Uhač uveli su podvodnu arheologiju na razinu koja je otkrila potopljene luke i cestu kod Burla, konstrukcije u Pomeru, Bijecu, te bilješke o podmorskim građevinama uzduž cijele obale. Robert Matijašić i njegova rekognosciranja terena otvorila su nam vrata prema lokalitetima poput Školjića, Kastrila i Gradine; Goran Skelac i Mario Zaccaria nastavili su moja novija iskopavanja na terenu u Pomeru. Uz njih, arheometrijski i prirodoznanstveni analitičari – od onih koji su datirali brodolom u Debeljaku kojeg je istraživala Ida Koncani Uhač do onih koji su proučavali drvenu građu broda – dali su dubinu koju sama nikada ne bih mogla postići. Ne smijem zaboraviti najbliže suradnike iz mojih dana u Arheološkom muzeju Istre i Institutu "Ivo Pilar": Davora Bulića, Marka Uhača, Natašu Nefat, Martinu Baradu, Zrinku Ettinger Starčić, Aleksandru Paić, Klaudiju Bartolić Sirotić, Elvina Zejnilhodžića, Ivana Okmacu i Moniku Petrović, kartografa Filipa Kovačića, čije su karte oživjele topografiju zaljeva, te povjesničarku Vesnu Lalošević čije su primjedbe knjigu učinile čitljivijom. Inovativna daljinska istraživanja arheologinje Nives Doneus dala su nov pogled na slojevitost ovog kompleksnog mikrokozmosa kako pod morem tako i nevidljive strukture pod površinom kopna. Za mene je ta suradnička mreža zapravo ogledalo samih struka - arheologije i povijesti – nitko sam ne može sastaviti cijelu sliku, ali zajedno, strpljivo, sloj po sloj, uspijevamo.
Što je Vaš trenutni fokus znanstvenog interesa?
- Trenutni fokus mog rada ima dva usko isprepletena smjera – znanstvenu evaluaciju i popularizaciju spoznaja o Medulinskom zaljevu. Ne želim da ostanu zatvorene u stručnim krugovima; osjećam gotovo obavezu da ih vratim ljudima kojima ovaj prostor pripada. Uz to, nastavljam produbljivati znanstveno proučavanje i popularizaciju Nezakcija, čiji je utjecaj na cijeli južni dio Istre, pa tako i na Medulinski zaljev poglavito u razdoblju doticaja histarskog i rimskog svijeta, bio presudan. Posebno me zaokuplja sinteza podataka o razdoblju od rimskog osvajanja u 2. stoljeću prije Krista pa do uspostave čvrstog rimskog pravnog i upravnog sustava u Istri sredinom 1. stoljeća prije Krista – to je stoljeće i pol tranzicije, kad se histarski svijet polako, ali nepovratno preoblikuje u rimski, a upravo je ta faza još uvijek nedovoljno rasvijetljena. Jednako me duboko zanima i drugi kraj priče – trenutak neposredno nakon propasti Carstva, kad prostor visokog civilizacijskog urbaniteta prelazi u ruke novopridošlog stanovništva, kad se mijenjaju vjerovanja i kad se odvija tiha, ali dalekosežna tranzicija prema kršćanstvu. To razdoblje ne promatram izolirano, isključivo kroz istarsku prizmu, nego u širem kontekstu zbivanja na cijelom Mediteranu, u predalpskom prostoru i Panoniji – jer tek kad Istru sagledamo kao dio te veće mreže, počinjemo razumjeti zašto se ovdje događalo baš ono što se događalo. To je, priznajem, istraživanje koje me ispunjava i koje me tjera da nastavim, jer svaka sljedeća sezona otvara nova pitanja umjesto da ih zatvara.
Želja mi je i nastaviti istraživanje mozaika na Vižuli, napraviti cjelovitu sintezu lokaliteta Burle, te analitički objaviti istraživanja arhitekture različitih funkcija na Vižuli, vidljivih i nevidljivih oku. Misija mi je ostaviti tiskanu riječ i sliku za buduća istraživanja i popularizaciju arheološkog parka, koji će, nadam se novim Interpretacijskim centom Vižula ubrzo dobiti dodanu vrijednost. Niti materijala za muzejsku ustanovu ne nedostaje.
Životopis
Dr. sc. Kristina Džin rođena je u Puli, gdje je pohađala osnovnu i srednju školu. Diplomirala je i magistrirala na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, povijest je doktorirala disertacijom "Antičke vile Medulinskog zaljeva – gospodarska i društvena analiza prostora" na Sveučilištu u Zagrebu, dok je arheologiju doktorirala disertacijom "Rimski Nezakcij: političke, arhitektonske i religijske mijene". U Arheološkom muzeju Istre u Puli zaposlila se 1989. godine, gdje je samostalno vodila terenske i muzejske poslove u Antičkoj zbirci, a od 2006. do 2008. bila je i ravnateljica te ustanove. Kroz muzejski i sveučilišni rad realizirala je mnogobrojne izložbene projekte u zemlji i inozemstvu – u Sjedinjenim Američkim Državama, Japanu, Španjolskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Austriji, Italiji, Sloveniji, Bosni i Hercegovini te Hrvatskoj. Voditeljica je i stručna savjetnica arheoloških istraživanja, vizualizacije i prezentacije Arheološkog parka Vižula pri Institutu "Ivo Pilar" u Zagrebu. Od 2007. godine radi na više hrvatskih sveučilišta, a do sada je vodila 23 sustavna i zaštitna iskapanje i istraživanje u urbanim središtima te u ageru. Objavila je više od dvije stotine znanstvenih i stručna članka, knjigu, više desetaka stručnih izvješća, autorica je sedam samostalnih studijskih izložbi te koautorica ili suradnica na 32 realizirana izložbena projekta.
Aktivno se bavi i popularizacijom znanosti, sudjelujući u realizaciji dokumentarnih filmova i radijskih emisija te potičući stvaranje novih kulturnih destinacija u Istri i Hrvatskoj kroz međunarodne projekte. Od 2010. godine zaposlena je u privatnoj tvrtki, u kojoj nastavlja djelovati u svom pozivu educirajući mlade na sveučilištima, uključujući ih u znanstvena i stručna terenska istraživanja te potičući ih na objavljivanje rezultata rada.
