Kolumne



(Foto Jurica Galoić/Pixsell/Milivoj Mijošek/Glas Istre)
Kolumna
piše robert matteoni

MetroPola: Dočekati doček, rijetkost, ali nezaboravno

U okvirno 12.500 radnih dana čovjek doživi doista svega i svačega. Pogotovo na ovim prostorima, uz mijene države, društvenog uređenja, ekonomskih zbilja, upravljača i vladara te inih faktora. Bilo je posebnih trenutaka, ali jedan u kontekstu ove teme, ostao mi je nekako posebno u sjećanju. Nije lako pronaći situaciju u kojoj se istovremeno trpko nasmijete i kuha vam ogorčenje. U pitanju je detalj. Jedan nadobudni urednik u matičnoj kući nazvao me da mi kaže kako mu je pretjerana količina teksta i fotografija koje sam mu poslao nakon jednog dočeka sportaša u Puli. Preciznije, bio je to dan kada se u centru grada, s bazom na trgu mercata, dočekalo nogometaše Istre po povratku iz Belišća. Velika masa ljudi željela je pozdraviti momčad koju je vodio Dragan Simeunović uz asistenciju Franca Rosignolija. Bio je to jedan krasan doživljaj za Puležan(k)e i navijače. Prije svega, zato jer su često iz drugih sredina mlade hrvatske lige, kad god bi željeli pljuckati po Puli i Istri, sprdali ovdašnju javnost kako im je to poklonio Franjo Tuđman. Istina je da je od prvog hrvatskog predsjednika potekla ideja da osnivanje Prve Hnl 1991. godine bude odraz nogometa cijele Hrvatske. I dok se Istru i Pulu cinično podsjećalo na "poklon uvrštenje", istu takvu priču iz Varaždina gotovo pa isti ljudi tretirali su primjerom uspješnosti. Vjerojatno je u tome svemu bilo i odjeka politički intonirane mantre o malim i velikim Hrvatima, što se tada u pejorativnom smislu predbacivalo ovdašnjem življu.


Peđa Grbin/Dražen Katalinić (Snimili: Sergej Drechsler/Davor Kovačević)
Kolumna
piše dražen katalinić

Grijesi iz mladosti i greške zrelog doba

Bivši IDS-ovac i nekadašnji »pučki tribun« iz Buzeta Damir Kajin u razgovoru za naš list ispravno je primijetio da se unatoč silnoj prašini koja se podigla oko imenovanja Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika na nacionalnoj razini, u cijeloj Istri i dalje povlače paralele Turudić - Grbin. Prvoga se, kaže, povezuje s dvojcem Mamić-Rimac, a drugome se ne zaboravlja da je od 2010. do 2014. godine bio prokurist Jakupi klana. Točnije, tvrtke Victoria Delfin u vlasništvu braće Jakupi, koja su pak povezana s klanom Osmani iz Hamburga, odnosno albanskom mafijom, o čijim je vezama s obitelji Jakupi svojedobno pisao njemački tisak. Iz domaćih se medija moglo doznati da je jedan od braće osnivača tvrtke morao preuzeti poslovanje od drugog brata koji je bio na odsluženju zatvorske kazne u Puli zbog naručivanja ubojstva iz 2006. godine. Informaciju da je bio prokurist u tvrtki koju se povezuje s mafijom Grbin je, podsjetimo, zatajio Povjerenstvu za sprječavanje sukoba interesa, iako ju je bio dužan prijaviti. A kako je u to vrijeme bio pulski gradski vijećnik i saborski zastupnik, znači da je bio u sukobu interesa. Inače, Victoria Delfin prema sudskom registru osnovana je 2010. u Puli, a u opisu djelatnosti nema čega nema - turizma, ugostiteljstva, građevine, cateringa, javnog prijevoza (!). Tvrtke su im registrirane u gotovo svim europskim prijestolnicama, a jedna takva iz Beča stoji iza gradnje Shopping Malla Pula, najvećeg prodajnog centra od Rijeke do Kopra, a kao investitor se spominje tvrtka CCS ulaganja iz Zagreba, na čijem je čelu poduzetnik Predrag Đorđević, koji je u predstečajnoj nagodbi uspio kupiti i čuvenu Puljanku. I dok su se svi ti poslovi odvijali, Grbin je bio prokurist u tvrtki Victoria Delfin. Javnost je ove informacije doznala zahvaljujući blogeru Marku Rakaru koji je uoči parlamentarnih izbora 2015. sastavio Tablicu poslovne povezanosti svih kandidata za Hrvatski sabor. I unatoč tome, Grbinovom poslovnom karijerom nije se bavila nijedna državna institucija, a ni Povjerenstvo za sprječavanje sukoba interesa nije uzelo za shodno o tome raspravljati.

Brodogradilište Uljanik / Damir Cupać (Snimili: Milivoj Mijošek/Glas Istre / Vedran Karuza)
Kolumna
Piše Damir Cupać

Brodogradnja je identitet

Otkada je Hrvatske, otada je i muke po hrvatskoj brodogradnji. Mijenjale su se vlade, ali lijek za ozdravljenje hrvatskih škverova nijedna nije uspjela pronaći. Rezultat svega je porazan - hrvatska brodogradnja je na umoru. Što nikako nije dobro s obzirom na to da je riječ o tradiciji, i to proizvodnoj tradiciji koju treba čuvati i sačuvati. Malo toga je ostalo kada je riječ o proizvodnim djelatnostima, a među tim malo je i brodogradnja čija je sudbina krajnje neizvjesna. Kada je riječ o sjevernojadranskim škverovima, Uljanik je na izdisaju, a bio je ponos Istre i Hrvatske. U vijestima se Uljanik ne spominje po dobru i umjesto da u medijima čitamo o isporuci nekog broda, čitamo o izjavama aktera i svjedoka na riječkom sudu. Što se tiče »3. maja«, činilo se da je ovaj riječki ponos izbjegao najgore jer je i njemu prijetila sudbina Uljanika nakon što je pulska tvrtka preuzela riječku kako bi je spasila. Malo je nedostajalo da potonu obje. Trenutno se relativno dobro drži jedino remontno brodogradilište »Viktor Lenac« u Martinšćici. Barem kada je riječ o poslovnoj bilanci. Ni tamo nisu cvjetale ruže pa se protiv najcrnjeg scenarija i sredinom 2000-ih borila vlada i tadašnji premijer Ivo Sanader. Danas kada se spomene Sanader, asocijacije su isključivo negativne i svi njegovo ime vežu uz Remetinec i brojne sudske procese protiv bivšeg premijera nakon što je on naprasno dao ostavku, zahvalio na suradnji i rekao doviđenja. No, činjenica je da se upravo Sanader svim silama trudio da »Viktor Lenac« ne potone u stečajnom postupku. Poručivao je 2007. godine Sanader da vlada i on osobno jamče da nitko od radnika neće završiti na ulici i da će »Viktor Lenac« i dalje proizvoditi jer je riječ o velikom hrvatskom brodogradilištu s te 2007. godine više od 110 godina tradicije koje je promicalo hrvatsku brodogradnju u svijetu. Sanader nije dvojio da je »Viktor Lenac« hrvatski brend u svijetu koji zaslužuje biti spašen. I bilo je tako. Rezultat je taj da »Viktor Lenac« radi, sklapa poslove i bilježi pozitivne poslovne rezultate.