dobitnica uglednih nagrada

Jadranka Đokić, pulska glumica: Vremena su nikada teža za bavljenje umjetnošću, no i nikada važnija. HISTERIJA KOJA SE STVARA ZBOG KORONE JE - BOLESNA!

Naravno da virus postoji, da se treba odgovorno ponašati spram sebe i ljudi koji nas okružuju, ali tu paniku primjerenu smaku svijeta, koja od ljudi radi nervozne, ustrašene pse koji grizu od straha, valja - prizemljiti

| Autor: Zoran ANGELESKI
Jadranka Đokić (Snimio Zoran Ferina)

Jadranka Đokić (Snimio Zoran Ferina)


Jadranki Đokić, prvakinji drame HNK-a u Zagrebu, filmskoj i televizijskoj glumici, Puljanki sa zagrebačkom adresom, minulog je tjedna, i to u jednom danu, u utorak, potvrđen status ponajbolje domaće glumice dodjelom dviju uglednih nacionalnih nagrada - nagrade Tito Strozzi za najbolje umjetničko ostvarenje HNK-a u sezoni 2019./20. (koju je podijelila s opernom pjevačicom Ivanom Lazar) te Nagrade hrvatskog glumišta za najbolju glavnu žensku ulogu, obje za uvjerljivu interpretaciju Nastasje Filipovne u predstavi "Idiot".

Predsjednik žirija nagrade Tito Strozzi Branimir Pofuk naglasio je da Jadranka Đokić uvjerljivom interpretacijom Nastasje Filipovne, koja se lomi između dvojice muškarca i fatalno utječe na sve oko sebe, potpuno dominira scenom te da "izazovnom glumačkom energijom kroči kompleksnim bravurama i bogatim koloritom s lakoćom iskazuje širok emocionalni luk od ciničnosti i osjećaja krivnje preko dijaboličnosti sve do ludila; izvedba je misaono poticajna jer u interpretaciji nekonvencionalne Nastasje Filipovne pokazuje hipokriziju društva".

Kada smo 23. veljače 2018. godine, točno na dan premijerne izvedbe najpoznatije Shakespeareove drame "Kralj Lear" u zagrebačkom HNK-u, s Predragom Mikijem Manojlovićem u naslovnoj ulozi, razgovarali za Glas Istre s Jadrankom Đokić, koja je u toj predstavi glumila najmlađu kraljevu kćer Cordeliju, otvorili smo i pitanje koliko taština razara čovjeka, a zbog izostanka Cordelijina laskanja ocu. Prenijeli smo joj tada rezultate jednog svježeg istraživanja da na laskanje "padaju" najviše obrazovane osobe.

- To me ne čudi. Taj prisutni dječji princip: vrijediš onoliko koliko te drugi prihvaća i potvrđuje. Teško je i strahovito, valjda, suočiti se sa svojim nesavršenostima. Obično se iza arogantnosti i samouvjerenosti kriju krhkost, nesigurnost, nedostatak ljubavi i osjećaja nevoljenosti. I najmanja kritika dovodi do bijesa, povrijeđenosti i osjećaja odbačenosti. Gubljenja tla pod nogama, jer se stvorena slika o sebi poljuljala. Taština je otrov! Jednostavno sprečava osobni, duhovni razvoj i napredak osobe, što znači da je teško ostvariti svoj puni potencijal. Zagledati se u sebe, potražiti odgovore iznutra, odbaciti iluzije o tome tko vjerujemo da jesmo, nadići vlastiti ego dovelo bi do onoga što je ostalo, do onog što stvarno jesmo. Međutim, ta jedna lažna, krhka slika sebe jedina je sigurnost za koju se čovjek drži. Kada se ta slika sruši, dolazi do razaranja ustroja cijeloga bića. Što je, zapravo, šansa za mir i spoznavanje samog sebe, kazala nam je tada.

Dobar je to duhovni okvir za razgovor s umjetnicom koja se u glumu zaljubila za stasanja u Dramskoj skupini Istarskog narodnog kazališta.

- Za kraćeg govora prilikom primanja nagrade Tito Strozzi izjavili ste i ovo: "Vremena su nikada teža za bavljenje umjetnošću, no i nikada važnija". Možete li pojasniti taj svoj stav?

- Sve je van normalnog slijeda stvari. Treba biti jako strpljiv, fleksibilan i brzo reagirati na izmjene. S obzirom na okolnosti, to nije uvijek lako. Zahtjeva žestoki napor svih da se ispune zadani zahtjevi i održi, recimo, jedna predstava. Međutim, kada vidiš kazalište ispunjeno ljudima koji dva-tri sata sjede pod maskama (tu mislim na one kuće koje rade i imaju uvjeta prema epidemiološkim mjerama primiti ljude), onda shvatiš koliko to ima smisla i kako je ljudska potreba za duhovnom hranom velika i nasušna jer pomaže u najstresnijim okolnostima održati zdrav razum.

- Za televizijske dodjele Nagrade hrvatskog glumišta poručili ste na koncu: "Volite se, pazite jedni na druge i čuvajte zdrav razum". Koliko je silni medijski pritisak pa i panika oko korone pretjerana i štetna? Koliko nam je kao društvu nužna, za što se zalaže ugledni psihijatar dr. Robert Torre, dedramatizacija korone?

- Cijenim dr. Torrea, ne mogu se mjeriti sa znanjem i spoznajama koje on kao stručnjak uviđa i sigurno ih bolje tumači. Ali na tragu toga, nemam televiziju, što je prilično utjecalo na moj mir. Portale pogledam jednom u dva-tri dana da ostanem donekle u tijeku s događanjima. Ali čim me napadnu ti fatalni i dramatični naslovi, isključujem se. Ništa lijepo ni pozitivno, samo natjecanje u negativnosti iz sata u sat. Ta histerija koja se stvara je bolesna. Hrani ogorčenost i frustraciju, proizvodi paralizirajući strah i čini nesigurnima one koji su se ionako već ustrašeni davno povukli u čuvanje žive glave. Gomilaju se informacije koje ne znamo niti kontekstualizirati jer o njima vrlo malo ili ništa ne znamo, pa one samo dodatno potpiruju našu maštu i osjećaj panike. A jedino što možemo i trebamo je nastaviti živjeti život i ne prestati biti ljudi jedni spram drugih. Naravno da virus postoji, da se treba odgovorno ponašati prema sebi i ljudima koji nas okružuju, ali tu paniku primjerenu smaku svijeta, koja od ljudi radi nervozne ustrašene pse koji grizu od straha, valja prizemljiti.

- Koliko je teško posvetiti se probama dok je u zraku iz dana u dan sve realnija mogućnost lockdowna u kulturi, time i zatvaranja kazališta?

- Probe su najljepši mogući svijet. Prostor stvaranja, dijaloga, istraživanja. Taj rad je i način da sačuvaš zdravu glavu. Ne razmišljamo o zatvaranju već naprotiv o otvaranju ljepote onoga što je Monika Herceg savršeno točno napisala o jednoj obitelji, a vjerujem da univerzalno postoji za bilo koje mjesto na svijetu. Činjenica da je 30. prosinca premijera, održava okvir. A ako se slučajno dogodi odgoda datuma premijere, za nas će samo značiti još dodatnog vremena s tekstom i inscenacijom, kojeg nam ionako uvijek nedostaje.

- "Idiot" Dostojevskog jedno je od najvećih djela svjetske književnosti, a samim time i silno zahtjevno za kazališno uprizorenje. Što je vama bilo najteže u oživljavanju Nastasje Filipovne? Kakva je ona žena i koliko je značaj njenog lika važan i danas?

- Veliki je izazov postaviti ga na scenu i to u prilično kratkom vremenskom razdoblju. Vasja Senjin napravio je vrlo zanimljivu i dobru dramatizaciju iz koje su neke scene i likovi ispali kako bi predstava stala u okvir od tri sata trajanja. Kod tako slojevitog i sadržajem nabijenog djela, najteže mi pada nedostatak vremena za preispitivanje i taloženje svih slojeva potrebnih za iznošenje tih kompleksnih profila i stanja. Stoga i dalje radimo na svakoj izvedbi. Tek igranjem dolazimo do oslobađanja od naučenog teksta i redateljskih uputa da bismo u svoj punini živjeli lik na sceni. Onaj koji to olakšava je Dostojevski, tako iskreno piše o ljudskom postojanju. Nosi iznimno suosjećanje za svoje likove i njihove patnje, dojma sam da je i on jednako patio zajedno s njima. Nastasja Filipovna je i današnja žena koja se zauzima za sebe i buni protiv ženama isključivih, nametnutih ili naslijeđenih uloga, pa i normi ponašanja. Ona iskače iz tog okvira primjerenosti i parira muškarcima od kojih je iskorištavana, i to je čini skandaloznom. Tako strastvena i ponosna, a u isto vrijeme prepuna krivnje i srama, bezvrijednosti i prezira spram sebe, svoje prošlosti jednako koliko prema destruktivnim silama društva od kojeg je sistematski uništavana. Od trenutka kada pritisne vlastiti gumb za samouništenje, izgara do ludila i vlastitog kraja.

- Jedva vas se može uhvatiti između silnih proba i vašeg angažmana na Akademiji. Što tamo radite?

- Dani su mi uvijek kratki da bih stigla učiniti sve što moram, trebam, želim i mogu. I meni su misli počele bježati na selo, u kućicu s vrtom. Na Akademiji sam trenutno asistentica na odsjeku glume kolegi i profesoru Nikši Butijeru. Prvi put sam došla prije par godina na Akademiju na poziv redateljice i profesorice Dore Ruždjak. S njom sam, zapravo, imala vrlo dobru komunikaciju i ugodan rad sa studentima. To me nekako ohrabrilo da nastavim sudjelovati u svakodnevnoj nastavi.

- Koliko se i u čemu promijenilo vaše poimanje glume kao profesije od pulskih početaka, prvih većih rola i uspjeha u Zagrebu, do sadašnje pozicije prvakinje drame u Hrvatskom narodnom kazalištu i laureatkinje najviših nagrada u zemlji?

- Sve ono što sam naučila u razdoblju dramskog studija u Puli kod Roberta Raponje i svih naših tadašnjih predavača, od osnaživanja pamćenja i uma do razvijanja kritičnosti, nosim sa sobom, dalje razvijam i prenosim. Jako mi je važan bio taj temelj koji je stvorio, puno radne discipline i dobrih praksi. Nikada nisam gradila neke idealizirane slike o ovom pozivu jer sam od početka znala koja me vrsta posvećenja čeka ukoliko se želim održati i trajati u poslu. I dalje se u meni javi nerv koji bi utjecao na stvari van moje moći, no to s godinama naučiš barem primiriti.

- Može li odličan glumac ipak spasiti loš tekst?

- Glumac može izvući maksimum iz teksta koji radi. Kada trebaš izvući nešto čega nema u predlošku, jasno je onome tko gleda i sluša. Uza sve napore i najbolje namjere, loš tekst uvijek će se čuti kao loš.

OPŠIRNIJE U TISKANOM I GLAS ISTRE PDF ONLINE IZDANJU

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater