HELGA GORAN: Pukotine kroz koje se probija želja za životom

Helga Goran uz svoje radove pod nazivom "cracks that let the light in / pukotine kroz koje ulazi svjetlost"

U galeriji HUiU (Hrvatskog udruženja interdisciplinarnih umjetnika) u Puli preksinoć je otvorena izložba fotografija pulske umjetnice Helge Goran pod nazivom "cracks that let the light in / pukotine kroz koje ulazi svjetlost".

- Te pukotine su zapravo mikroprostori, prostori u prostorima koji izmiču svakodnevnoj pažnji, nešto na što ljudi ne obraćaju pažnju. Znači, mogu biti urbani, mogu biti u prirodi, a ova izložba je fokusirana na ekotone, a ovo su više morski ekotoni. Ekotoni su granična područja između dvije biološke zajednice, u njima biljne vrste žive zajedno, znači radi se o nekoj ravnoteži. Mene fascinira je ta neka volja za životom, ta neka neumorna energija, jer gdjegod postoji bilo kakva pukotina uvijek će nešto iz nje izrasti, uvijek neka biljka proviri, kaže ova pulska umjetnica s bogatom međunarodnom karijerom.

Njena izložba zanimljiva je zbog pojave koja se naziva pareidolija, a to je kada ljudi vide obrise lica u prirodi i svakakvim neobičnim mjestima. Kod nekih fotografija Helge Goran na izložbi, na prvi pogled može se činiti da riječ tek o opsjeni, jer pareidolija i jest svojevrsna opsjena, fatamorgana koja se ne događa u pustinji, no kada se malo bolje pogleda ostaje pitanje je li to zbilja slučajnost ili je to primijetila i sama autorica?

- Pareidolija kao takva postoji, to je nekakva tendencija ljudi koja me dugo intrigirala – zašto ljudi moraju sve antropomorfizirati, zašto moraju to tako čitati? To je ta nekakva ljudska potreba da u svemu nađe nekakav smisao u nekoj buci, u nekoj masi podataka, kaže ona. No, na pitanje je li ona vidjela te likove koji se mogu razaznati na njenim fotografijama, samo kroz smijeh kaže da ne bi odgovorila.

- Nema tu nikakve tajne, to je stvar kako će ljudi to čitati. Možda će netko vidjeti nešto, a netko neće. Pitanje je tko ima tu tendenciju da sve antropomorfizira ili ne, kaže Helga Goran.

Fotografije stilom podsjećaju na sepiju jer tako djeluju prirodnije.

- Svijet nije crno-bijel. Ne možemo ga ni vidjeti takvog nego ili u boji ili ljudi koji imaju neku vrstu daltonizma vide ga ili sivo ili smeđe. Isto tako je to moja namjera da se u budućnosti vratim više na analognu fotografiju. Ovo su digitalne fotografije, simulacija duotona i sepije i simulacija starih alternativnih načina razvijanja fotografija, kaže ona.

Helga Goran multimedijalna je umjetnica, rođena u Puli. Živjela je i radila na Novom Zelandu od 1996. Bila je finalistica za nagradu Anthony Harper 2010. Izlagala je samostalno i skupno u galerijama Novog Zelanda, Srbije, Hrvatske i Austrije. Diplomirala je na Odsjeku za voćarstvo i vinogradarstvo Poljoprivrednog fakulteta u Zemunu i završila preddiplomski studij likovnih umjetnosti na Design & Arts College of New Zealand and WCAD, a potom i diplomski (Master) studij likovnih umjetnosti (fotografije) na Sveučilištu Massey u Wellingtonu. Bavi se fotografijom, videom, crtanjem, slikarstvom, ilustracijom, grafičkim dizajnom i edukacijom. Članica je HDLU i HDLUI.

Njena pulska izložba se može razgledati do 11. studenog.