"Tijelo kao sudbina"
FOTO / Nakon glavne nagrade na prošlogodišnjem ex temporeu Eva Brutmann u Fonticusu
Fotografija 1 / 6(Galerija Fonticus)
Fotografija 2 / 6(Galerija Fonticus)
Fotografija 3 / 6(Zvonimir Guzić)
Fotografija 4 / 6(Zvonimir Guzić)
Fotografija 5 / 6(Zvonimir Guzić)
Fotografija 6 / 6(Zvonimir Guzić)
Umjetnica Eva Brutmann, dobitnica glavne nagrade na prošlogodišnjem 31. ex temporeu Grožnjan, ove se godine vratila na sjever Istre s vlastitom izložbom. U Gradskoj galeriji Fonticus otvoren je njezin likovni postav "Tijelo kao sudbina", kojim je autorica dobila priliku šire predstaviti vizualna promišljanja koja proizlaze iz njezina višegodišnjeg umjetničkog rada.
- Izložba okuplja radove nastale tijekom posljednjih nekoliko godina, izvedene na različitim formatima i u kombiniranim tehnikama. Iako međusobno različiti, povezuje ih naglašena koloristička ekspresija, razigran ritam i ponavljajući motiv ljudskog tijela i lica. Oni se kod Brutmann ne pojavljuju tek kao portretni ili figurativni motiv, već kao promjenjivi znak, silueta i trag kroz koji umjetnica progovara o unutarnjim stanjima čovjeka, rekao je kustos Eugen Borkovsky otvarajući izložbu. Istaknuo je upravo tijelo kao polazište autoričina umjetničkog promišljanja.
Prostor susreta
- U njezinim radovima tijelo nije statična kategorija, nego prostor u kojem se susreću osobno iskustvo, identitet, emocije i društvene okolnosti. Lica i figure često su postavljeni u neuobičajene položaje, ponekad na rubu nadrealnog, dok njihovo okruženje dodatno pojačava osjećaj nesigurnosti, izdvojenosti ili unutarnje napetosti, rekao je.
Borkovsky je naglasio da se kroz takav pristup otvara i pitanje promjenjivog identiteta. Čovjek, kako je rekao, nije više shvaćen kao čvrsta i nepromjenjiva osobnost, već kao "novo Ja" koje se mijenja, preispituje i iznova oblikuje.
- Upravo se na toj granici između fizičkog i psihološkog nalazi i važan dio izložbe. Brutmann polazi od osjećaja koje čovjek često prikriva, a tijelo postaje njihov vidljivi nositelj. Bez obzira na to prikazuje li pokret, pozu ili odnos među likovima, scene su svojevrsni rituali u kojima se mogu iščitavati različita stanja i odnosi, istaknuo je kustos.
Autorica se koristi uljem, akrilom, ugljenom i njihovim kombinacijama, gradeći površine snažnog intenziteta. Ne drži se pritom klasičnih pravila perspektive, već miješa planove i podređuje ih značenju koje želi postići.
- Likovi se pojavljuju u prepoznatljivim, ali i potpuno apstraktnim prostorima, dok se pojedine kompozicije približavaju nadrealnom. Dramatika je postignuta korištenjem kolora koji često nudi odmak k izvanvremenskom, rekao je Borkovsky, dodajući da svi radovi nose snažan narativni naboj, premda priče koje otvaraju nisu uvijek jednoznačne.
U tom smislu izložba ne ostaje samo na prikazu ljudske figure.
- Brutmann kroz tjelesnost ulazi u šire teme osobnog i općeljudskog identiteta, društvenih konvencija, osjećaja pripadnosti i potrebe pojedinca da se uklopi u zadane obrasce. Njezini likovi pritom nisu idealizirani. Nagost, ranjivost, neobične poze i snažne kolorističke suprotnosti upravo suprotno, skidaju slojeve kojima čovjek svakodnevno prikriva vlastitu nesigurnost, rekao je.
Borkovsky je u govoru otvorio i širi kontekst autoričina propitivanja, od društvenih konvencija do načina na koji suvremeni čovjek pokušava razumjeti svijet oko sebe. Pritom je govorio o potrebi preispitivanja starih obrazaca i paradigmi, kao i o suvremenim znanstvenim spoznajama koje mijenjaju sliku stvarnosti.
No, srž izložbe ipak ostaje u susretu slike i promatrača. Brutmann ne nudi jednoznačna objašnjenja, nego situacije koje gledatelj mora sam pročitati. Isti lik, poza ili odnos mogu u različitim očima izazvati različite asocijacije.
- Nije svima sve isto: svijet nije objektivno stvaran. Stvarnost je subjektivno determinirana, a potraga za spoznajom izložena je stalnoj interpretaciji i reinterpretaciji, kazao je Borkovsky.
Upravo zato, zaključio je, izložbu ne treba promatrati kao klasičnu izložbu portreta ili figura.
Kaleidoskop stanja
- Ovo je kaleidoskop stanja u kojem se doživljaji prikazanih aktera neprestano prelamaju sa stvarnošću i percepcijom promatrača, rekao je.
Za Brutmann je pritom važan upravo taj otvoreni prostor interpretacije. Ne traži od gledatelja da nužno razumije svaki prikaz, nego da mu dopusti vlastito čitanje. U tom smislu njezini radovi ne nude konačne odgovore, već ostavljaju prostor za prepoznavanje vlastitih osjećaja, iskustava i pogleda na čovjeka.
Izložba u Fonticusu tako predstavlja nastavak suradnje umjetnice i grožnjanske likovne scene započete prošlogodišnjim ex temporeom, ali i priliku da se njezin rad sagleda izvan konteksta natjecanja. Umjesto jednog izdvojenog rada, pred posjetiteljima je sada šira slika autoričina stvaralaštva.
