Pulski kipar Marko Človek predstavio se u opatijskoj galeriji

(Foto Irena Hojsak)

U prostoru opatijske galerije Artsada, otvorena je izložba skulptura pod nazivom Hommage, autora Marka Človeka. Naizgled intiman i jednostavn postav sastoji se od tri skulpturalna lika – jedne statične figure i dvije figure u pokretu – no iza te trojnosti krije se snažan narativni i emotivni sloj koji nadilazi broj izloženih radova.

Človekove skulpture izrađene su u metalu, tehnikom kovačkog umijeća – kovanjem, varenjem, savijanjem i rezanjem – što im daje snažnu fizičku prisutnost, gotovo monumentalnu i unatoč njihovoj brojnosti, izrazito dojmljivu. No, ono što ih izdvaja iz hladne materijalnosti metala je slojevita, gotovo lirizirana intervencija – tkanina. Autentični odjevni predmeti iz obiteljske ostavštine – konkretno iz nekadašnje krojačke radnje njegovih nonića, koja je djelovala u centru Pule do 90-ih godina – utkali su osobnu povijest u suvremeni umjetnički izraz.

Taj spoj metala i tkanine nije tek estetska odluka, nego konceptualna okosnica izložbe. Metal, simbol izdržljivosti, rada i hladnoće, stoji nasuprot tkanini – toploj, intimnoj i prolaznoj. U tom kontrastu rađa se dijalog između prošlosti i sadašnjosti, između industrijskog i obiteljskog, između materijalnog i emocionalnog nasljeđa. Autor ovim radovima ne nudi samo vizualni doživljaj, već otvara prostor introspekcije, poziva na promišljanje o obiteljskim vezama, vremenu i identitetu.

Postav izložbe na prvi pogled djeluje "nasumično", no upravo ta nelinerana raspodjela silueta omogućuje svakom promatraču da uspostavi vlastiti ritam kretanja i interpretacije. Skulpture ne dominiraju prostorom, one stvaraju međuprostore u kojima se svjetlo razlijeva i prelama. Zahvaljujući pomno postavljenoj rasvjeti, naglašeni su detalji tekstura: pregibi tkanine, spojevi metala, sjene koje dodatno dramatiziraju prizore i osnažuju dojam pokreta, pa čak i unutarnje napetosti likova.

Skulpturalni izrazi u "Hommageu" djeluju poput zamrznutih trenutaka, no ne prestaju pričati. Ti likovi – bez lica, bez identiteta, a opet tako poznati – predstavljaju možda i nas same, naš odnos prema nasljeđu, prema nečemu što je fizički daleko, ali emocionalno duboko ukorijenjeno. Človek ne glorificira prošlost, ali je nježno i poštovanjem oslovljava.

Otvorenje izložbe bilo je tiho, nenametljivo, u skladu s poetikom samih radova. Iako skromno po opsegu, izložba "Hommage" pokazuje zavidnu zrelost umjetničkog promišljanja i izuzetnu osjetljivost u izvedbi. Marko Človek kroz svoj rad oblikuje ne samo skulpture, nego i sjećanja – transformira hladan materijal u topli narativ.