TRIATLONKA

IRONWOMAN ĐURĐICA OREPIĆ IZ POREČA PRVA JE NA SVJETSKOJ RANG-LISTI U SVOJOJ DOBNOJ SKUPINI "Imam poziv za Konu po treći put i ta treća je čista sreća"

Dok smo se budili s prvom kavom, Ivica je gledajući u mobitel opasno polako i tiho rekao: Nisam još siguran, ali mislim da smo dobili slot za Konu. Gledala sam u njega i pomislila kako to nije njegov smisao za humor, on se s Konom nikada ne bi šalio. Ali Sila je rekla: Ivice, Đurdice, vi ste zaslužili tu hipnozu, taj osjećaj, kazuje Đurđica Orepić

| Autor: Jasna ORLIĆ
Đurđica Orepić

Đurđica Orepić


Iza poznate triatlonke Đurđice Orepić iz Poreča vrlo je uspješna godina, a pred njom izazovi kojima se raduje. Ova jedinstvena 57-godišnjakinja odnedavno je prva na svjetskoj rang-listi AWA triatlonki u svojoj dobnoj kategoriji - na listi među 1.650 triatlonki od 55 do 59 godina!

Zanimljivo je pogledati listu na kojoj je Đurđica prva i uz njezino ime hrvatska zastava. U tom dugom poretku slijedi 19 zastava SAD-a, dvadeseta na listi je Njemica pa ostale Europljanke, Azijatkinje, Amerikanke, Afrikanke...

Porečka Ironwoman prošle je godine sudjelovala na tri utrke. Sredinom kolovoza u Grazu na Ironmanu 70.3 (113 kilometara) osvojila je prvo mjesto u kategoriji, a zatim u Barceloni 3. listopada na punom Ironmanu (226 kilometara) bila je druga unatoč tome što se povrijedila pri nesretnom grupnom padu na biciklu. Premda je već na 15. kilometru zadobila ozljede, odvozila je preostalih 165 kilometara na biciklu i otrčala 42 kilometra do cilja.

Ilustracija

Zatim je neplanirano u Meksiku, na otoku Cozumel, nakon samo sedam tjedana od prethodne utrke, na cilj stigla za nevjerojatnih 10 sati i 53 minute, ponovno puni Ironman. Zahvaljujući svojim nedavnim uspjesima pozvana je opet na Havaje, osvojila je slot za Konu, gdje se u listopadu održava Svjetsko prvenstvo, najvažnija i najteža Ironman utrka. U Konu se pozivaju samo najuspješniji, a Đurđica je već dva puta odradila tu prestižnu utrku na Havajima.

Nakon svega nabrojanog nama običnim smrtnicima prvo pada na pamet pitanje odakle motivacija i snaga za takve nevjerojatne poduhvate, ženi koja se počela baviti trčanjem tek u svojoj 47. godini, a svoju prvu Ironman utrku (3,8 kilometara plivanja, 180 kilometara bicikla i 42,2 kilometra trčanja) završila s navršenih 50. Puno je to uspjeha nakon nekoliko godina treniranja.

- Još uvijek sam začuđena, jer je to veliko postignuće u takvoj konkurenciji žena. Prvi moj triatlon bio je u Poreču 2013. godine, tada sam došla uvjerljivo posljednja na biciklu, ali sam ipak završila utrku do kraja, dužine 102 kilometra. Iza mene bila je samo još policija, kazuje Đurđica kroz smijeh.

Ističe da joj je i tada kao i danas velika podrška njezin životni partner Ivica Matošević koji ju je i nagovorio da krene u triatlon, premda nije željela voziti bicikl. Sama je naučila ispravno kraul plivanje tek s 49 godina, za razliku od ostalih triatlonki koje se većinom plivanjem bave od djetinjstva. Zato je, kaže, najsporije napredovala u plivanju. Sada joj je triatlon lifestyle i tome prilagođava sve svoje obaveze.

Podsjetimo da je Ironman utrka u kojoj nema odmora ili obroka kao u dugim trail utrkama. Postoje samo okrijepne stanice s kojih se trčeći uzima voda, energetski napitci, banana ili naranča.

- Put do uspjeha je jako težak. Nema tu previše genetike, tu je rad, rad i opet rad, kao i jaka mentalna koncentracija. Sama sebi skidam kapu. Najteže je plivanje, to nije sto metara, nego zamalo četiri kilometra. Nema tu odustajanja. Zimi sam tri puta tjedno na bazenu, a ljeti svaki dan u moru, bez obzira na buru ili jugo. Dva puta me olujno jugo odnijelo na pučinu pa su me, srećom, ugledali turisti s gliserom jer sam imala plivačku bovu. Sve je to adrenalin koji život čini drugačijim. To je neprekidna avantura, put da dođeš do utrke, kao i sama utrka. Sad shvaćam vojnike u rovovima dok su čekali zapovijed. Ponekad se vidim kao vojnik koji u rovu čeka zapovijed. Nema veze što ispred mojih očiju drugi vojnici ginu. U Barceloni smo stajali na obali i gledali u dva metra visoke valove očekujući znak za start ili odustajanje zbog olujnog nevremena. Kada je stigla naredba za start, bez razmišljanja 95 posto nas bacilo se u uzburkano more, prisjeća se Đurđica.

Kaže da često na utrkama ima i smrtno stradalih. Jednom su u Argentini prije ulaska u more utrku počeli minutom šutnje za triatlonca koji se na tom mjestu utopio dan prije, na treningu.

- Na dan utrke bilo je užasno hladno, škura bura, gledatelji su bili u piuminima, s kapama i rukavicama. Iznad nas su letjeli helikopteri a stotine plovila bila su spremna pokupiti onoga tko više nema snage. Nakon plivanja užasno sam se pothladila na biciklu i trčanju, tlak mi je jako pao, ušla sam u cilj plava, zamotali su me u foliju i deke, davali mi povrtnu juhu na slamku, ležeći, da se oporavim. Dok sam se tresla ispod slojeva deka, smješkala sam se jer sam ušla prva u cilj u svojoj kategoriji. To je borba sa samom sobom, fizički i mentalno, kaže.

Odakle joj motiv?

- Valjda je to nešto u našim genima, nešto divlje u nama, još iz pećine, što živi u tebi. Što bi drugo bilo, ne znam. Mi sve to sami plaćamo i ulažemo u sebe, a netko, na žalost, ne izvuče živu glavu. To je neki poriv iznutra koji želi borbu i adrenalin, a s tim dobivate iskonskog sebe. Ali da je triatlon najekstremniji sport pun izazova, vode, zraka i zemlje - to jest, kaže Đurđica.

Prošla joj je godina bila izuzetno uspješna. Trenirala je, kaže, najviše sama sa sobom.

- Uživala sam u svim prilikama i neprilikama treninga. Nitko mi ni za šta nije bio kriv, niti jedna nepogoda nije bila iznenađenje. Trenirala sam iz dana u dan, po rasporedu treninga koji mi sastavlja trener Željko Bijuk. Ivica bi svaki drugi dan slušao ono što nisam imala s kim drugim podijeliti; tempo plivanja, kako sam prošla uspone na biciklu, koliko sam kisika imala na trčanju sprinta… Onda je došla i prošla i Barcelona. Sve što sam tamo doživjela ponovno je bilo novo iskustvo. Sve mi je bilo ponovno drugačije, svaki kilometar te avanture mi je u sjećanju. Vratili smo se, ali to skraćeno plivanje i ozljeda zbog pada nikako mi nisu pružali onaj dubok i uzbudljiv osjećaj završetka punog Ironmana, pojašnjava.

Potom su bez kalkulacija odletjeli u Meksiko.

- Cozumel Ironman, ima li što luđe? Osvojiti drugo mjesto na takvoj tropskoj, vrućoj, vlažnoj utrci s vremenom 10,53 sata bio je taj osjećaj koji sam tražila nakon Barcelone. A onda je nedavno u krevetu, dok smo se budili s prvom kavom, Ivica gledajući u mobitel opasno polako i tiho rekao: nisam još siguran, ali mislim da smo dobili slot za Konu. Gledala sam u njega i pomislila kako to nije njegov smisao za humor, on se s Konom nikada ne bi šalio. Ali Sila je rekla: Ivice, Đurdice, vi ste zaslužili tu hipnozu, taj osjećaj. Ukratko, imam slot za Konu po treći put i ta treća je čista sreća, sigurna je Đurđica Orepić.Ilustracija

 

Pula izgubila Ironmen, ali utrka stiže u Poreč

- Velika je šteta što je Pula izgubila Ironman 70.3. Organizatori su dobili jako puno pritužbi sudionika utrke, a to Ironman brend ne oprašta. Velika je sreća što half Ironman stiže opet u Hrvatsku i to u Poreč, za što je uvelike zaslužan Ronald Korotaj. Možda će puni Ironman ipak jednog dana opet doći u Pulu koja ima veliku simboliku. Mi se borimo kao gladijatori, a cilj utrke bila je Arena, za sve Ironman triatlonce svijeta unikatan ulaz u cilj. Triatlon je neusporediv s drugim sportovima, u Americi pa i u Europi je najbrže rastući po broju natjecatelja. U vrijeme utrke iznimna je popunjenost svih kapaciteta, prvenstveno najkvalitetnijih. Također, riječ je o velikoj promidžbi grada u kojem se održava utrka. Tako će i predstojeća utrka u listopadu biti pun pogodak za Poreč i Plavu Lagunu, kaže Đurđica.

Ilustracija

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini