Zastupnik talijanske manjine u Hrvatskom Saboru i potpredsjednik Sabora Furio Radin godinama je politički akter u svim najrelevantnijim političkim zbivanjima. Danas, zajedno s drugim kolegama zastupnika manjina, čini dio vladajuće većine, odnosno podupire politiku aktualne Vlade, ali s obzirom da je insajder, koji pritom iz pozicije manjinskog zastupnika može biti možda ipak objektivniji od svojih kolega iz vladajuće stranke, s njim smo analizirali kompletnu političku i društvenu scenu u Hrvatskoj. Naravno, uz neizostavnu temu datuma izbora, koji se najavljuju za ljeto

Iako ste godinama u Saboru, primarna struka vam je proučavanje ponašanja mladih i društva u cjelini - nakon što smo proživjeli pandemiju i potres u Zagrebu, te svi zajedno doživjeli niz trauma koje iz toga proizlaze, kako vidite stanje hrvatskog društva danas?

- Možda je neizvjesnost riječ koja opisuje današnje stanje u hrvatskom društvu. Treba reći da za je građane Hrvatske neizvjesnost poznata pojava u redovnom društvenom životnom životu, ne samo u izvanrednom. Jedva se sjećam razdoblja koja nisu bila obilježena raznim ekonomskim intervencijama, koji su se zvali rekonstrukcija, privredna reforma, borba za stabilizaciju, organizirani odlazak radnika, posebno u Njemačku, radi prikrivanja duboke krize tadašnjeg sistema, ogromna inflacija iz 1980-tih godina, pa Domovinski rat s posljedicama i zlouporabama kao što je bila privatizacija i razni oblici korupcije, pa sve do krize iz 2008. i ponovni odlazak, ne samo mladih, u inozemstvo, piše Novi list.

I nabrojao sam samo neka krizna razdoblja. Izvanredna stanja su, kod nas, više pravilo nego iznimke. Ovo vezano uz koronavirus je posebno po tome što je, po svemu sudeći, obilježio početak jednog, za moderno doba, sasvim novog društvenog fenomena. Posljedice se tek naziru, ali reduciranje društvenih kontakata i ograničavanje, odnosno kontrola mobilnosti, ne mogu ostati bez posljedica, na psihičkom planu i, naravno, na ekonomskom. Toliko kritizirana globalizacija mogla bi se, u neposrednoj budućnosti, pokazati u sasvim novom svjetlu: kao uskraćena vrijednost. Posebno za mlade.

Je li vlast, u najširem smislu, dobro reagirala na ovu situaciju? Čini se da se ono ogromno povjerenje javnosti u Nacionalni stožer sada naglo topi. Evo, pokazalo se da su njegovi članovi također ispolitizirani, članovi su vladajuće stranke.

- Vlast je bila zatečena, i u takvom je kontekstu, reagirala dobro. Stožer je postavila politika, ali je djelovao slušajući struku i ograničio negativne posljedice na zdravstvenom planu. Politizacija stožera je, uglavnom, medijska priča kojom se želi ukazati na činjenicu da će, kao i svaka društvena pojava, i ova nekome koristiti.

Sažeto rečeno, kad se društvo osjeća toliko neizvjesno da dobrovoljno prihvaća ograničavanje određenih sloboda, onda je teže očekivati političke promjene. Pojedinac preferira onu minimalnu sigurnost koja mu se pruža, jer smatra da riskira već mnogo. Naravno, svaka medalja ima dvije strane, pa tako i ova, i otuda i sve te priče oko datuma izbora.

Kako vidite ulogu premijera Andreja Plenkovića u toj krizi, politički, ali i ljudski, da tako kažem. Kako se on po vašem mišljenju nosi s krizom?

- Vlada je formirala Stožer za obranu od koronavirusa, dala mu je posebne ovlasti, ali na osnovi parlamentarne rasprave i donesenih zakona. Plenković nije član Stožera, kao što su premijeri u nekim susjednim zemljama, što je vrlo dobro. Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović jest dio Stožera, što je također dobro, jer se odluke moraju izvršiti.

Drugim riječima, netko mora preuzeti odgovornost. Naravno, oporba to tumači na svoj način, ali činjenica je da je Stožer, u percepciji ljudi, stekao veliki autoritet, za kojeg je zaslužan najviše ministar zdravstva Vili Beroš, koji je neosporno i političar, ali se ponaša i doživljava kao stručnjak. To stvara kontekst u kojem Plenković ne mora ništa dodati, već samo razmišljati koje je optimalno vrijeme za izbore. Mislim da još nije donio odluku, jer je to, objektivno gledajući, težak zadatak.

Što bi bili razlozi za ljeto, a što protiv, po vašem mišljenju?

- Naravno da svaka stranka raspisuje izbore kad može kapitalizirati neke svoje dobre rezultate. Kad govorimo o razlozima pro et contra, možemo reći da postoji opravdana bojazan od opasnosti povratka koronavirusa najesen, a u tom smislu je veoma važno imati legitimnost nove vlasti koja bi se trebala pokušati konstituirati što prije u opasnosti od novih kriza.

No, postoje i neke opasnosti - s obzirom da bi se kampanja vjerojatno velikim dijelom morala preseliti na nove, digitalne platforme, vjerojatno je da bi na izbore moglo izaći manje starijih osoba, umirovljenika, s tradicionalnim modelima svog političkog izbora, kazao je za Novi list.

Oni bi se možda bojali mase ljudi, jer su općenito više kući sada, dok bi preseljenjem kampanje u virtualni svijet dovelo do veće aktivnosti mlađih birača, često sklonih populističkim autsajderima, pa bi sukladno tome i formiranje nove vlade moglo biti usporenije, ako sastav novog parlamenta bude raznorodan, s više manjih stranaka nego što je dosad bila praksa u Hrvatskoj. Sve to treba uzeti u obzir, zato odluka o datumu izbora nije jednostavna.

Drugi aspekt krize su ekonomska pitanja. Imate ogromno političko iskustvo i pratili ste rad svih vlada - može li državni proračun uopće izdržati pritisak ove krize, hoćemo li na normalan način dočekati kraj godine?

- Ne treba biti ekonomski stručnjak da bi se zaključilo kako će društvo, čija se glavna gospodarska grana zasniva na otvorenosti, sa zatvaranjem granica doživjeti regresiju. Već sada nadziru se razna opravdanja, kao ono da je turizam ranjen, ali ipak preživio, ili kako smo uspjeli spasiti mnoge živote i da to ima svoju cijenu, ali ipak smo živi.

Da ne govorim o onima koji će tvrditi kako nam je ta situacija otvorila oči i pomogla da shvatimo ono što je stvarno bitno. Činjenica je da, ako ne shvatimo sami da se ne možemo oslanjati samo na jednu gospodarsku granu i ako sami ne vidimo da je glupo kupiti jedne cipele svaki mjesec ili promijeniti garderobu na osnovi mode četiri puta godišnje, da nas nikakva vanjska prisila neće promijeniti na bolje.

Da, živjet će se teže jedno duže vrijeme, a politika će nas uvjeravati da smo se, s obzirom na situaciju, ipak izvukli, i to njenom zaslugom.

U tom kontekstu, gledajući interes građana, kad bi se po vašem mišljenju izbori trebali održati?

- Trebali su se održati prijevremeno, u drugoj polovici prošle godine, da ne bi toliko vremena i snaga potrošili na predsjedničke izbore koji su, s obzirom na ovlasti koje predsjednik države ima, ipak reducirani. Suprotno tome, postali su centralni događaj jer se mislilo da će utjecati na parlamentarne. I tako bi i bilo, da se nije dogodio koronavirus… S odlukom se već zakasnilo, dakle.

Tu se otvaraju dva pitanja: rukovodi li se HDZ u toj odluci o datumu izbora sobom ili građanima; i drugo, bi li se odgodom izbora do 2021. kršio Ustav, ili bi se ipak na kraju moralo proglašavati izvanredno stanje, i koje posljedice bi to imalo?

- Plenković će morati riješiti vrlo težak zadatak: da izbori budu relativno sigurni sa zdravstvenog stanovišta i, kao što rade svi, da se dogode u trenutku koji je povoljan za njegovu političku stranku. Ako mene pitate, izbori bi mogli biti negdje između srpnja i rujna, ali ništa nije sigurno jer je priča s epidemijom još u toku.

Odgoda bi bila problematična sa ustavnog stanovišta, opasna sa izbornog za onoga tko ju donosi, a sa zdravstvenog ne daje nikakvu garanciju, jer je taj virus još nedovoljno proučen, pa se epidemija, ili čak pandemija, mogu vratiti u bilo kojem trenutku.

Kako vidite ponašanje oporbe u ovoj krizi?

- Odgovorno s parlamentarnog stanovišta, jer je uglavnom podržala pakete zakona koji su omogućili da se nosimo s ovom izvanrednom situacijom sa što manje ljudskih gubitaka, što je vrlo pohvalno.

S druge strane, ne znam koliko promišljaju svoju vlastitu ulogu u hrvatskom društvu i u politici. Mislim da se gube na nepotrebne polemike. To se odnosi najviše na SDP, ali samo jer je najveći. Ostali su, po mogućnostima, još gori, ali su mali pa se to manje vidi, rekao je za  Novi list.

Manjinski zastupnici podupiru ovu Vladu, kao umjerenu vladu desnog centra. No, realno je da će nakon izbora, na kojima se teško može očekivati pobjeda bilo koje opcije za samostalno sastavljanje vlasti, HDZ partnera morati tražiti na desnom polu, a s obzirom na raspad manjih stranaka na desnici, jedino se opcija Miroslava Škore nameće kao prirodni partner. No, Škoro je imao niz vrlo retrogradnih pogleda na predsjedničkim izborima, a među ostalim je izašao i s prijedlogom da se smanjuje broj manjinskih mjesta u Saboru. Bi li Plenković, u toj situaciji suradnje sa Škorom, mogao i teoretski dobiti vašu podršku?

- Miroslav Škoro, sa ovakvim stavovima, pod pretpostavkom da se kandidiram i da prođem na izborima, ne bi imao moju podršku. U tri mandata je desnica bila na vlasti u Hrvatskoj, i to su mandati kada sam ja bio u oporbi. Znam da je vrijeme velikih ideologija prošlo, da se rade i prividno nemoguće koalicije, ali ja čitam izjave i programe i ravnam se prema njima.

Šire gledajući, kako procjenjujete politički rasplet do kraja ove godine? Plenković će morati ili sa Škorom, ili pak u veliku koaliciju sa SDP-om - bi li to bio »spas«?

- Sa SDP-om kao vladom narodnog spasa ili povijesnog kompromisa? Za prvu opciju ne vidim još razloga, druga bi bila eutanazija za obje stranke. Postoje i alternativne mogućnosti, ako se ne dobije parlamentarna većina: manjinska vlada podržana »izvana«, što ne bi nikoga kompromitiralo, tehnička vlada podržana od SDP-a i HDZ-a… Ili novi izbori.

Premijer, predsjednik i šef Sabora zajedno su bili u Jasenovcu, a i sada u Okučanima, mada je taj događaj neslavno završio, odlaskom Milanovića nakon novog incidenta s ustaškim pozdravom na majici jednog od sudionika. Kako ocjenjujete suradnju premijera i predsjednika, je li to ideal kojem smo težili, ili još može biti ozbiljnijih razmimoilaženja? Na primjer, Milanović je rekao da HOS-ovu ploču treba »baciti« negdje, ali iz HDZ-a su opet stizale neprimjerene reakcije obrane prava HOS-a da koristi ZDS. I jučer su reagirali različito.

- Ne znam da li bih upotrijebio Milanovićeve riječi, s obzirom na imena žrtvi na tabli, ali u osnovi on je rekao nešto što svaki demokrat misli. Milanović i Plenković se dugo poznaju, što može biti prednost ili nedostatak. Mislim da će suradnja funkcionirati uz povremene bombastične izjave, posebno kada će se pozabaviti s temama gdje predsjednik države ima ovlasti, a to su vanjska politika, koja uključuje imenovanje diplomata, i sigurnosne službe.

Poseban problem postavio bi se u slučaju velike koalicije SDP-HDZ. U tom slučaju teško je predvidjeti kako bi predsjednik Milanović reagirao.

Za kraj, kakva je vaša opća ocjena stanja ljudskih i manjinskih prava u Hrvatskoj?

- Ljudska prava su duga i nikad dovršena priča. U zemlji gdje Istanbulska konvencija protiv nasilja nad ženama, pa čak i Papa, mogu biti problem, mora se uvijek biti na oprezu. Time ne želim reći da je Hrvatska gora od mnogih drugih zemalja, jer ne bi bila istina. Smatram samo da, u nekim dijelovima hrvatskog društva, ljudska su prava, a da ne govorim o manjinskima, smatrana luksuzom, ili izlogom prema međunarodnim organizacijama, a ne zaštitom naše demokracije.

Bajka s kontrolom mobitela, koja je nedavno aktualizirana u ovoj krizi, zapravo je samo priča o tome može li se koristiti legalno nešto što se prečesto i inače radi. Ja bih rekao tako: da, ako praćena osoba to zna, ako dobije obavijest o tome da je njegov mobitel kontroliran. Drugo nema smisla, jer je dovoljno ostaviti mobitel doma i izaći iz stana.

Ako međutim osoba koja je u izolaciji i potencijalno opasna za druge, unatoč saznanju, ostavlja mobitel kući, izađe i bude zaustavljena od službi koje imaju te ovlasti, onda svi će se složiti da mora biti primjereno kažnjena. Kazneno, a ne prekršajno.

Kako definirate trenutno stanje, odnosno potrebe talijanske manjine u odnosu na ostatak ove krizne godine, s obzirom koliko su i hrvatska vlada, ali i talijanska vlada, pogođene koronavirusom?

- Talijanska nacionalna zajednica, odnosno građani talijanske kulture i identiteta iz Istre, Rijeke, Kvarnera, Dalmacije, uključujući i tri male zajednice iz zapadne Slavonije, neposredno su ovisni o situaciji u Hrvatskoj, Italiji i Sloveniji. Kao svaki segment društva, imamo naše probleme, vezane uz organizaciju života u zajednici i uz razne projekte i institucije.

Život naše zajednice mora se nastaviti, uz odricanja koja, kako sada izgleda, biti će neophodna. Moramo raditi na tome da financijska redukcija bude što manja, jer su male zajednice vrlo ranjive, tako da i male promjene redovito proizvode velike gubitke. Kako ja vidim moj rad u ovom trenutku i u neposrednoj budućnosti, i djelovanje organizacija talijanske manjine, prvenstveno Talijanske Unije?

One moraju biti usmjerenie na zadržavanje prihvatljive razine života i djelovanja. Što se prava tiče, na primjer na dvojezičnost, predstavljanje itd., tu nema nikakvih promjena: mora se zadržati, odnosno ostvariti, sve ono što predviđaju međunarodni i nacionalni instrumenti, kao i dokumenti lokalnih samouprava.

Povezane vijesti

• Pro bono: Deklaracija istarske posebnosti
• Pro Bono: Renzo Arbore i mi
• Autonomija Istre za bolju zaštitu talijanske manjine