Zar je poskupljenje Coca-Cole jedina reforma koju će poduzeti Plenkovićeva vlada?

O ustavnim promjenama kao reformi svih reformi - kojom bi se smanjio broj saborskih zastupnika (govorilo se o 100-120 zastupnika naspram današnjih 150), promijenio način izbora sudaca Ustavnog suda da bi se izbjeglo političko trgovanje, dodatno pozitivno diskriminirale nacionalne manjine ili omogućio izbor predsjednika države kao protokolarne figure u Hrvatskom saboru - više nema ni riječi. Razgovor o tome očito ne odgovara ni HDZ-u, ni SDP-u

 Porezna reforma koju Vlada premijera Andreja Plenkovića provodi u fazama i na kapaljku jedina su ozbiljnija promjena koju ćemo vidjeti od trenutne administracije HDZ-a i njegovih malih partnera sakupljenih sa svih strana političke arene. Iako brojni ekonomski analitičari te posebice SDP-ovi stručnjaci poput Branka Grčića tvrde da se u slučaju usklađivanja poreznih razreda i selektivnog smanjivanja PDV-a ne radi o reformi - nego o kozmetici, čini se da je cijeli porezni sustav ipak pomalo reformiran. Ne samo posljednjim, ustavno i zakonski dvojbenim poreznim olakšicama za mlade zaposlenike i odlukom o smanjenju opće stope PDV-a na 24 posto od 1. siječnja 2020., nego i prethodnim odlukama o povećanju neoporezivog dijela plaće te o povećanju rasterećenja za male i srednje poduzetnike.

Hrvatska 2.0

Prihvatimo li reformu ministra Zdravka Marića kao značajan reformski potez sadašnje Vlade te uvođenje "škole za život" kao obrazovnu reformu koja se priprema već deset godina, dužni smo postaviti pitanje - gdje su obećane reforme političkog sustava? Zašto Vlada u protekle tri godine mandata nije provela niti jednu reformu sustava državne uprave, regionalne i lokalne samouprave, fiskalne decentralizacije ili izmjene Ustava o čemu se govorilo u mandatima prethodnih vlada? Nisu provedene ni reforme izbornog zakonodavstva tako da danas pojedine izborne jedinice daju više zastupnika nego što je adekvatno broju stanovnika. S obzirom da se izborna pravila ne mogu mijenjati u posljednjoj godini do izbora, jasno je da će i budući saziv parlamenta birati na dosadašnji način.

Očito, o političkim reformama danas se u politici i medijima malo govori. Nema više razgovora o Hrvatskoj kao "Trećoj Republici" koja bi "poslovala" prema promijenjenim ustavnim normama i sa smanjenim Hrvatskim saborom, o "Hrvatskoj 2.0" gdje bi se predsjednik birao u parlamentu ili o političkim reformama ustroja lokalne i područne samouprave gdje još uvijek imamo 527 županija, gradova i općina.

Političke reforme priželjkuje, izgleda, samo predsjednički kandidat i pjevač Miroslav Škoro koji smatra da bi ovlasti predsjednika trebale biti značajnije te šefa države vidi kao kolovođu brojnih referenduma pomoću kojih bi se Vladu i Hrvatski sabor obavezalo da pristupe određenim političkim reformama.

Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, kandidatkinja HDZ-a za novi mandat na Pantovčaku, ni u prošloj predsjedničkoj kampanji nije iznosila prijedloge za krupne reforme - ona je tek pokušala izmjestiti Ured predsjednika s Pantovčaka i u tome nije uspjela. SDP-ov kandidat Zoran Milanović također ne najavljuje svoje odlučno zalaganje za reforme političkog sustava - što i nije neobično jer ih nije proveo ni dok je bio na vlasti i raspolagao parlamentarnom većinom.

Birokracija

Ipak, prema mišljenjima stručnjaka za javnu upravu, politologa, ekonomista i pravnika, u Hrvatskoj je neophodno provesti barem jednu veliku i, kako se kaže, bolnu reformu da bi se smanjili javni rashodi i golem birokratski aparat koji plaćaju svi porezni obveznici. Riječ je o teritorijalnoj reformi koja bi obuhvaćala spajanje županija, smanjenje broja općina i gradova te funkcionalniji sustav lokalne samouprave.

Javnosti su u razdoblju od 2010. do 2016. godine predočeni razni oblici teritorijalne reforme, govorilo se o spajanju županija u pet do šest većih regija, o okrupnjavanju općina i/ili ukidanju onih što se ne mogu samofinancirati te o stvaranju metropolitanskih područja Zagreba, Splita, Osijeka i Rijeke. Za Vlade Zorana Milanovića glasno je svoje prijedloge izlagao dr. Ivan Cifrić, profesor javne uprave i član Savjeta SDP-a, dok je kasnije u Vladi HDZ-a i Mosta to činila ministrica uprave dr. Dubravka Jurlina-Alibegović koja je u politiku pristigla sa zagrebačkog Ekonomskog instituta (kamo se i vratila).

Bez obzira na kvalitetu i povremenu bizarnost predloženih rješenja teritorijalnog preustroja - po jednom je Istra trebala biti u istoj regiji gdje i Sisak - o tome se razgovaralo, vodila se "javna rasprava" i javnost je očekivala da se krene u istinsku reformu koja bi na godišnjoj razini uštedjela milijarde kuna. Navodio se i primjer teritorijalne reforme u Danskoj gdje su broj lokalnih jedinica samouprave smanjili za deset puta.

Nema predaje

Unatoč svemu, Hrvatski sabor donio je samo zakon o tome kako je moguće da se općine i gradovi, samostalnim odlukama i po vlastitoj volji ujedine. Do sada nije zabilježen primjer da bi se jedna gradska administracija dobrovoljno "predala" susjednoj.

Osim teritorijalnog preustroja, politička reforma koja je bila na dnevnom redu je financijska decentralizacija, odnosno povećanje mogućnosti regija i gradova da sami raspolažu novcem koji se od poreza naplati na njihovom terenu. Prema pojedinim gradonačelnicima, poput HSS-ova predsjednika i gradonačelnika Samobora Kreše Beljaka, posljednjim poreznim izmjenama gradovi su dodatno osiromašeni.

Promjene izbornog zakonodavstva vječna su reforma za koju nitko nema hrabrosti niti da je započne. Povratak na razmjerni izborni sustav ili kombinaciju izbornih lista i manjih izbornih okruga, što smo imali od 1990. do 1992. godine, dao bi veći legitimitet izabranim zastupnicima i možda smanjio političku korupciju i prebježništvo kakvom sada svjedočimo na Markovu trgu.

O ustavnim promjenama kao reformi svih reformi - kojom bi se smanjio broj saborskih zastupnika (govorilo se o brojkama od 100 do 120 zastupnika naspram današnjih 150), promijenio način izbora sudaca Ustavnog suda da bi se izbjeglo političko trgovanje, dodatno pozitivno diskriminirale nacionalne manjine ili omogućio izbor predsjednika države kao protokolarne figure u Hrvatskom saboru - više nema ni riječi. Razgovor o tome očito ne odgovara ni HDZ-u, ni SDP-u, dok su prosvjedne stranke poput Živog zida preslabe da uopće nametnu tu raspravu.

Ne treba zaboraviti ni reforme pojedinih sektorskih politika koje se nisu dogodile. Sustav zdravstva, socijalne skrbi i mirovinski sustav žrtve su loših mini-reformi koje jedna vlada prepisuje od druge, od čega građani nemaju koristi.

Održivost

U posljednjoj godini mandata postojeće koalicijske administracije teško je da se mogu očekivati korjenite reforme političkog sustava. Reformskim imenom mogu se nazvati, doduše, smanjenje poreza i povećanje trošarina na sokove i duhan, uvođenje tableta u školu ili poticajnije trošenje novca iz fondova Europske unije u poljoprivredi. Ali, stranke i politički lideri trebaju jasno najaviti - u kampanjama za predsjedničke i parlamentarne izbore - hoće li i u kojem roku reformirati Hrvatsku kako bi njezin državni ustroj bio održiv i usporediv sa zemljama Europske unije za koje smatramo da su nam uzor.

Ili će se, kao što sada gledamo, poskupljenje Coca-Cole predstavljati kao reformski potez.