* U svojoj najnovijoj knjizi povjesničar Hrvoje Klasić detaljno je opisao ratni i poratni put Mike Špiljka, a najzanimljivije je ono što je prethodilo slučaju Đureković i velikoj aferi u kojoj je INA bila u glavnoj ulozi.

* "Na osnovu svih dokumenata koje sam vidio nisam našao poveznicu slučaja Đureković i Mike Špiljka, pogotovo ne da je upravo on naredio ubojstvo hrvatskog emigranta", kaže Hrvoje Klasić za Glas Istre

Mika Špiljak avionom nadlijeće Njemačku. "Koji je ovo grad ispod nas", pita tajnika. "Baden Baden, druže predsjedniče". "Dobro, dobro, nisam gluh, ne morate mi ime dva puta ponavljati".

Jedan je to od niza viceva na račun Mike Špiljka, jednog od najpoznatijih političara iz vremena bivše Jugoslavije (preminuo 2007. u Zagrebu), hrvatskog partizana i komuniste, za koga kažu da je i najzaslužniji što je Franjo Tuđman dobio pasoš i krenuo na politički put do prvog predsjednika neovisne Hrvatske. Mnogo toga iz života Mike Špiljka ostalo je do današnjeg dana nepoznato i intrigantno, pogotovo sve ono što se dešavalo iza kulisa ubojstva bivšeg direktora INA-e i emigranta Stjepana Đurekovića kojeg je UDBA ubila u Njemačkoj. Svjedoci na suđenju u Njemačkoj, među kojima Vinko Sindičić, teretili su upravo Špiljka da je naredio to ubojstvo, a na kraju se njegovo ime uopće nije našlo u obrazloženju presude njemačkog suda jer je ocijenjeno da Špiljak s tim nije imao veze.

A prije nekoliko dana promovirana je u Zagrebu knjiga jednog od najpoznatijih hrvatskih povjesničara, dr. Hrvoja Klasića, "Mika Špiljak, revolucionar i državnik", u izdanju kuće Ljevak.

"Ovaj svijet je jedan ogroman vic sastavljen od mnogo malih viceva. To je u Francuskoj shvatio De Gaulle, u Srbiji nitko, a u Jugoslaviji Mika Špiljak. Zato nam je u Francuskoj simpatičan De Gaulle, u Srbiji nitko, a u Jugoslaviji Mika Špiljak". Tim su riječima članovi žirija Jugoslavenskog festivala humora i satire, koji se svake godine održavao u Šapcu, objasnili zašto su nagradu "za kulturan odnos prema vicu" 1969. dodijelili baš spomenutom političaru. U predgovoru svoje najnovije knjige Klasić tako piše da je Špiljak svojom reakcijom na ovaj neobični događaj samo potvrdio da je priznanje došlo u prave ruke: "Bio sam veoma iznenađen, jer još nikad u životu nisam dobio nikakve nagrade. Meni se moj odnos prema vicevima, humoru i satiri čini posve prirodnim i nikad nisam ni pomišljao da bi mi zbog toga morali dati nagradu. Dobio sam je u djelima humorističkih pisaca".

Poznat iz vica

Nema idealnog političara, govorio je Špiljak koji je bio na gotovo svim najvažnijim dužnostima u bivšoj državi. Kažu, nadživio je viceve o sebi, pa i onaj koji se veže uz njegovu kćerku Višnju koja je i sama skupljala viceve o svom ocu.

"Poznajem vašeg tatu", navodno su joj jednom rekli. "Odakle", pitala je Višnja i dobila odgovor: "Iz vica". Pa i onoga kad Špiljak obilazi gondolom Veneciju i pita: "Da li ste i vi raspisali zajam za poplavljene u Veneciji kao što smo mi učinili za stradale u potresu u Skopju".

U svojoj najnovijoj knjizi Klasić je detaljno opisao ratni i poratni put Mike Špiljka, ali svakako da je najzanimljivije ono što je prethodilo slučaju Đureković i velikoj aferi u kojoj je INA bila u glavnoj ulozi.

"Na osnovu svih dokumenata koje sam vidio nisam našao poveznicu slučaja Đureković i Mike Špiljka, pogotovo ne da je upravo on naredio ubojstvo hrvatskog emigranta. Na suđenju u Njemačkoj se vidjelo da je svjedočenje Sindičića bilo puno izmišljotina i rupa, pa su i mnoge teze, poput one sa Špiljkom, pale u vodu", kaže za Glas Istre Hrvoje Klasić.

Sve je počelo krajem rujna 1982. kad je tadašnji savezni ministar unutarnjih poslova Stane Dolanc u jednoj televizijskoj emisiji govorio o političko-sigurnosnoj situaciji u Jugoslaviji. Navodeći razne oblike ugroze, od stanja na Kosovu do djelovanja neprijateljske emigracije, osvrnuo se i na problem privrednog kriminala. Iako nije izrijekom naveo ime poduzeća, spomenuvši slučaj uhićenja nekoliko direktora i štetu u iznosu od 2 milijuna dolara, mnogima je bilo jasno da se radi o najvećoj hrvatskoj i jugoslavenskoj naftnoj kompaniji INA-i.

Nekoliko mjeseci prije inspektori Savezne devizne inspekcije (SDI) gotovo istodobno ulaze u 15-ak velikih hrvatskih poduzeća. Glavni predmet zanimanja bilo je poslovanje INA-e. Prema anonimnoj dojavi, to je poduzeće prilikom kupovine specijalnih cijevi potrebnih za bušenje naftnih izvora sklopilo štetne ugovore s dvjema talijanskim kompanijama. S obzirom na to da je šteta procijenjena na 2 milijuna dolara, ključni ljudi koji su sudjelovali u pregovaranju odmah su uhićeni i zatvoreni.

Uloga Stane Dolanca

"Ono što je Miki Špiljku bilo posebno važno, a što su sve istrage potvrdile, ni djeca ostalih narodnih heroja, pa tako ni njegov sin Vanja, nisu bili upleteni ni u kakve malverzacije i kriminal, iako se to na svaki način nastojalo dokazati. Tako je na temelju anonimne dojave, i uz dopuštenje Stane Dolanca, izvršen pretres stola sekretarice Vanje Špiljka zbog dojave da su u njemu skriveni veći iznosi deviza. Obavljeni uvid pokazao je da se radilo o lažnoj informaciji jer nikakve devize nisu pronađene", istražio je Klasić.

Autor tako piše da je u travnju 1982. direktor marketinga INA-e Stjepan Đureković napustio Jugoslaviju, a godinu poslije ubijen je u njemačkom gradu Wolfsrathausenu. Pravi motivi odlaska, kao i ubojstva, nisu u cijelosti utvrđeni, što je omogućilo pojavu različitih teorija koje desetljećima intrigiraju javnost.

"Za priču o Miki Špiljku ovaj slučaj je bitan jer će se s vremenom upravo njega početi spominjati kao glavnog inicijatora ubojstva. Međutim, analiza svih dostupnih dokumenata, kao i poznavanje političke i sigurnosne situacije u Jugoslaviji u tom trenutku, ukazuju na to da je takav zaključak potpuno neutemeljen i da je rezultat zlonamjerne i tendenciozne konstrukcije", tvrdi Klasić.

Klasić piše da je slučajnost da se bijeg jednog direktora INA-e dogodio otprilike istodobno s početkom kriminalističkih istraga u tom poduzeću poslužila kao polazište za teoriju zavjere. Po toj teoriji, Stjepan Đureković i Vanja Špiljak zajedno su sudjelovali u malverzacijama prilikom kupoprodaje nafte, zbog čega je prvi i napustio zemlju. Kako bi zaštitio sina, a time i svoju karijeru, Mika Špiljak naložio je Đurekovićevo ubojstvo, kao svjedoka nedopuštenih aktivnosti. Egzekucija je odobrena u vrhu hrvatske Partije, a samo izvršenje odradili su operativci hrvatske Službe državne sigurnosti. Nije nevažno spomenuti da se povezivanje Špiljka s ubojstvom Stjepana Đurekovića intenzivira nakon raspada Jugoslavije i da će cijeli slučaj s vremenom prerasti u pokušaj kriminalizacije ne jedne obitelji, nego jugoslavenskog komunističkog režima općenito. Glavnu riječ u tome vodit će bivši politički emigranti, a od 1990. pripadnici vladajućeg režima u Republici Hrvatskoj.

"Upravo će teorija po kojoj je glavni motiv za Đurekovićevo ubojstvo pokušaj Mike Špiljka da zaštiti sina poslužit i njemačkom sucu da Krunoslava Pratesa osudi na doživotnu kaznu zatvora. Tom prilikom krunski svjedok optužbe bio je bivši hrvatski politički emigrant, ujedno suradnik jugoslavenske, a pokazat će se i njemačke obavještajne službe, Vinko Sindičić. Njegove izjave Bavarskom zemaljskom kriminalističkom uredu i Višem zemaljskom sudu u Münchenu, iako prepune nelogičnih i proturječnih zaključaka, kao i netočnih informacija, iskoristit će se kao ključan dokazni materijal za izricanje presude. Da se uistinu radilo o nevjerojatnoj količini dezinformacija, pa i laži, kao i tendencioznog tumačenja određenih događaja, potvrđuje činjenica da već na suđenju Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču izjave Vinka Sindičića nisu uzete u obzir, niti se Mika i Vanja Špiljak na bilo koji način dovode u vezu s Đurekovićevim ubojstvom", kaže Klasić.

Predsjednik od 1983.

Svoju dugogodišnju političku karijeru Mika Špiljak je privodio kraju kao predsjednik SFRJ. Izabran je u svibnju 1983. kada je bivša država već bila u velikoj krizi. Za vrijeme mandata susreo se s mnogim poznatim svjetskim političarima, Georgeom Bushom, Francoisom Mitterandom, Sandrom Petrinijem, Indirom Gandhi, Hosnijem Mubarakom, a bilo je to vrijeme kada je pomalo popuštala i komunistička represija u zemlji.

"Upravo u Špiljakovu mandatu iz zatvora će izaći pjesnik Gojko Đogo. On je nekoliko godina prije osuđen zbog neprimjerenih aluzija na vladavinu Josipa Broza Tita u zbirci pjesama Vunena vremena. Suđenje Đogi zbog neprijateljske propagande, ali i ona Franji Tuđmanu, Marku Veselici, Vladi Gotovcu i Dobroslavu Paragi za hrvatski nacionalizam, Aliji Izetbegoviću za islamski fundamentalizam, albanskim demonstrantima s Kosova za separatizam, sudionicima "slobodnog univerziteta" u Beogradu zbog kritike sustava s lijeva, a uskoro i mladom asistentu Sarajevskog univerziteta Vojislavu Šešelju za "kontrarevolucionarnu djelatnost", rezultirala su ujedinjavanjem "intelektualne opozicije", piše Klasić.

Špiljak aktivnu politiku napušta 1986., ali ostaje i dalje utjecajan čovjek koji može mnogo pomoći. Pa tako i Franji Tuđmanu, koji do njega dolazi preko Ive Ljubića, koji je bio Špiljkov bratić, a išao je s Tuđmanom u školu u Velikom Trgovišću.

"Godinama poslije pojavit će se "dokazi" o Špiljkovom nacionalizmu i planu stvaranja samostalne hrvatske države. Riječ je o njegovu odnosu s Franjom Tuđmanom. Teorija zavjere zvuči otprilike ovako. Polovinom 1980-ih Hrvatska je nemoćna oduprijeti se sve agresivnijim zahtjevima iz Srbije i njihovu vođi Slobodanu Miloševiću, koji uživa potporu naroda, opozicije i Crkve. Budući da u hrvatskoj Partiji ne postoji jaka osoba koja bi parirala Miloševiću, istodobno sa svojim povlačenjem u mirovinu Špiljak počinje pripremati Tuđmana da postane hrvatski vođa", kaže Klasić.

Povjesničar navodi da su se Mika Špiljak i Franjo Tuđman upoznali u partizanima, u ljeto 1942. godine u Hrvatskom zagorju.

"Osim nekoliko susreta nakon rata u Beogradu, nikad se nisu družili. Kontakt će obnoviti 1980-ih kad je Tuđman iza sebe već imao dva boravka u zatvoru, a Špiljak postao jedan od najmoćnijih jugoslavenskih političara", kaže Klasić i navodi kako je Tuđman želio dobiti putovnicu i molio je Špiljka da mu u tome pomogne.

Tražio je Špiljka i da mu pomogne kako bi mogao posmrtne ostatke roditelja prenesti na Mirogoj, da mu se omogući da drži predavanja i da putuje u inozemstvo kako bi predavao.

"Pošto je Ljubić u nekoliko navrata uvjeravao Tuđmana da je njegov bratić voljan pomoći, do susreta je napokon i došlo. Našli su se u Špiljkovu stanu u nedjelju, 28. prosinca 1986. godine. Pismeni trag o ovom razgovoru ostavila su obojica. Tuđman u svom dnevniku, a Špiljak u posebnoj zabilješci koju je poslao članovima Predsjedništva CK SKH-a. Glavne teme bile su već spomenuta problematika oko putovnice i tiskanja knjiga u zemlji te Tuđmanova molba da mu se omogući prijenos posmrtnih ostataka roditelja s groblja u Velikom Trgovišću na zagrebački Mirogoj. Navodi iz Špiljakove zabilješke, koji se podudaraju s onim što je zapisao Tuđman, opovrgavaju tezu da se radilo o bilo kakvom urotničkom sastanku s dalekosežnim posljedicama za Hrvatsku i Jugoslaviju".

Špiljak je o razgovoru s Tuđmanom obavijestio partijsko rukovodstvo, a zapisao je: "Želi da dobije pasoš, da postane ravnopravni građanin. To mi je rekao, ali nije kod mene insistirao da se ja tu nešto zalažem".

Klasić piše da je zahtjev za izdavanjem putovnice Franjo Tuđman podnio u siječnju 1987., a pozitivan odgovor stigao je u travnju iste godine. Sljedeći mjesec preneseni su i posmrtni ostaci njegove obitelji iz Zagorja u Zagreb. Uskoro je iskoristio i svoje zakonsko pravo da otputuje u inozemstvo. U Kanadi i Americi, gdje je boravio u lipnju i srpnju 1987., održat će nekoliko predavanja i susresti se s brojnim Hrvatima koji su tamo živjeli. Pa ipak, svjestan da se sve što radi odvija pod budnim okom pripadnika jugoslavenskih sigurnosnih službi, bio je vrlo oprezan oko izbora sugovornika.

Po mišljenju zagrebačkog znanstvenika Tuđman u to vrijeme još nije iskazivao nikakvu želju za aktivnim bavljenjem politikom, ali su se stvari odvijale munjevitom brzinom. "Upravo 1989. dogodit će se, navodno, još jedan sastanak s Mikom Špiljkom, koji je po mišljenju Josipa Manolića "bio presudan za događaje u nadolazećim mjesecima". Tom prilikom Špiljak je navodno Tuđmanu ponovio tezu o nemoći hrvatske Partije da se odupre Slobodanu Miloševiću i ustvrdio "ali zato vi to možete sa svojim ljudima", aludirajući na sudionike Hrvatskog proljeća. Osim te sugestije Špiljak je Tuđmana obavijestio da se u stvaranju nove hrvatske vlasti može osloniti na kadrove u obavještajnoj zajednici Republike, koja je usprkos zakonskim ograničenjima iznijela dobar dio otpora Miloševićevoj politici. Obećao je da će mediji pomoći u Tuđmanovu otporu Miloševiću i da je ta akcija već u tijeku. Osvrnuo se i na Tuđmanove veze u emigraciji, podsjećajući ga da od tri hrvatska politička emigranta barem dvojica rade za Udbu, te da će biti korisni.

U ljeto 1989. Tuđman je na čelu HDZ-a, Ivica Račan vodi hrvatske komuniste, a Stipe Šuvar se bori sa Slobodanom Miloševićem u Beogradu. Na prvim demokratskim izborima Savez komunista je izgubio od HDZ-a, a među prvim potezima velikogoričkog i koprivničkog ogranka HDZ-a, stranke čije članstvo nikada nije protuslovilo svom predsjedniku, bilo je ukidanje titule počasnog građanina Miki Špiljku.

Posljednji susret

"Špiljak će se s Tuđmanom susresti još jednom, ovaj put u potpuno drugačijim okolnostima. Novog hrvatskog predsjednika najviše je zanimalo zdravlje tada već 75-godišnjeg umirovljenika. Kako je Špiljak dosta vremena provodio u svojoj vikendici u blizini Novog Vinodolskog, Tuđman mu je ponudio pomoć ako zatreba bilo kakva hitna medicinska intervencija. Na pitanje može li mu još nekako pomoći, Špiljak je zamolio samo jedno: "Francek, molim te, vidi sa svojima u Sisku da se obnovi spomenik u Odri, kojeg je eksplozivom netko oštetio". Na tom spomeniku, radu akademskog kipara Vanje Radauša, bila su imena 60 partizana poginulih u borbama protiv Nijemaca i ustaša tijekom Drugog svjetskog rata. Svi do jednog, žene i muškarci, bili su hrvatske nacionalnosti. Među poginulima nalazila su se i imena Mikinih oca i brata. Na popisu su bili i pripadnici Prvog partizanskog odreda, čiji je datum osnivanja, upravo na prijedlog Franje Tuđmana, proglašen državnim praznikom. Ono što u tom trenutku Špiljak nije znao, a što će Tuđman uskoro provjeriti, spomenuti spomenik nije bio oštećen. Zbog prevelike količine eksploziva, koju su lokalni "aktivisti" u njegovo podnožje postavili, spomenik je potpuno i bespovratno uništen. Na njegovu će mjestu nekoliko godina poslije lokalni ogranak HDZ-a podignuti novi spomenik, ovaj put u obliku križa.

U jednom od intervjua kad je Tuđman već bio na vlasti, Špiljak je rekao: "Mi smo pravili mnoge gluposti. Nismo priznavali mnogo toga što je vrijedno u historiji hrvatskog naroda i svih naših naroda. Mislili smo samo: mi smo pobijedili, i možemo sami. Naravno, vrijeme je konačno pokazalo da to nije bilo dobro". Ali je i upozorio: "Aako će današnja vlast praviti iste greške, a očito ih pravi, to će im se kad-tad obiti o glavu, mnogo prije nego što uopće misle. I, rekao bih, mnogo prije nego se to nama dogodilo".

"Mika Špiljak desetljećima je bio u vrhu hrvatske i jugoslavenske politike. Od prvog čovjeka komunističke omladine, gradonačelnika Zagreba, predsjednika republičke i savezne vlade, predsjednika sindikata, države, Partije i brojnih drugih funkcija, zbilja je teško pronaći onu koju nije obnašao. Međutim, sve to vrijeme uspio je u nečemu čime se većina njegovih kolega nije mogla pohvaliti. Iz niza razloga, možda prvenstveno zbog skromnosti i spontanosti, bio je jedan od rijetkih političara koji je mnogima bio simpatičan. Simpatizirali su ga novinari jer je uvijek i na vrijeme odgovarao na njihove upite", tvrdi povjesničar Klasić.