Bruno Šimleša poznati sociolog, predavač i najtiražniji hrvatski autor knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti nedavno je objavio desetu knjigu "(P)ostati zdrav (kako da srce i um postanu tvornica lijekova)", kojom slavi 20 godina karijere i koju je nedavno predstavio u pulskoj Gradskoj knjižnici i čitaonici. Kad gostuje Šimleša uvijek se traži mjesto više. Bilo je tako i tada pred pretežno ženskom publikom koja je konačno nakon pandemije mogla slušati omiljenog autora uživo i saznati što nudi njegova najobimnija knjiga do sada. Nakon "Ljubavologije" i "Škole života", kao što i naslovi govore orijentiranih na ljubav i međuljudske odnose, Šimleša se u posljednjoj knjizi okrenuo zdravlju u kojem kombinira osobno iskustvo pomoći oboljelima od raka i zaključke znanstvenih istraživanja koji dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Mogu li stres, prešućivanje emocija, kompromisi u odnosima, toksičnost istih i manjak ljubavi prema samome sebi načiniti veću štetu od manjka tjelovježbe ili nezdrave prehrane? Iako manje vidljiva, da li je zdrava psiha bitnija od zdrava tijela? Takvim, i sličnim pitanjima Šimleša u knjizi propitkuje tradicionalnu koncepciju ideje zdravog života sveobuhvatnim pristupom zdravlju: stavljajući jednak naglasak na osjećaje, misli i fizičku spremu. Knjiga je poput neke velike zbirke vrijednih savjeta, kako za početnike, tako i za one iskusne u zdravom načinu života - a ponajviše za one koje žele pomoći bližnjima.

Bruno Šimleša (snimio Dejan ŠTIFANIĆ)

Sve su to teme o kojime bi se mogli pisati feljtoni, no za razgovor smo imali svega 10-ak minuta prije promocije jer nakon toga se Šimleša posvetio čitateljima kojima je duhovito i pitko dijelio savjete. I tih 10 minuta bilo je i više nego dovoljno, a Šimleša je nakon tjedan dana krenuo put SAD-a u avanturu života gdje će planinariti i prohodati američka prostranstva. U trenutku objave ovog teksta, Šimleša upoznaje američku divljinu. Njegova je to velika želja. Put je to koji je odlučio podariti sebi, a potpisnici ovog teksta u posveti je napisao: "Za svjesnost da je u redu ponekada staviti sebe na prvo mjesto".

- Podnaslov Vaše nove knjige je "Kako da srce i um postanu tvornice lijekova". Možemo li to doista postići?

- Naše srce i um jesu tvornice lijekova. Oni stalno nešto stvaraju - jesu li to hormoni koji ohrabruju imunitet ili pak neki koji nas opterećuju to je, naravno, problem. Kada provedemo pola sata ili sat vremena s nama bliskim osobama mi stvaramo okistocin, što je hormon bliskosti ili ljubavi koji osnažuje naš imunitet. S druge strane, kada smo pod intenzivnim stresom i ne možemo ga se riješiti stvaramo kortizol i to opet oslabljuje naš imunitet. Naše srce i um stalno nešto stvaraju, a cilj knjige je da budemo što savjesniji direktori te tvornice lijekova. Da, ona radi 24 sata dnevno, bili mi toga svjesni ili ne.

- Kako to postići? Najteže je teoriju provesti u praksu. Recimo, znamo da moramo biti pozitivni, a opet nekada je teško to istinski postići, odnosno osjećati.

- Ne moramo biti pozitivni 24 sata dnevno. Ja se jako zalažem kontra terora pozitivnog razmišljanja. Cilj je biti što pozitivniji, što konstruktivniji i što sretniji ali ako se netko osjeća tužno ili depresivno najgora stvar koju možemo kazati je: "Ma daj digni glavu, budi pozitivan ma to te tvoje misli te vode u nevolju ili tako nešto." Treba zagrliti tu osobu, suosjećati i slušati je. Cilj je biti što konstruktivniji, ali ne forsiranjem, ne nasilnim provođenjem pozitivnog razmišljanja. Zdravo je dati prostora svojim strastima. Zdravo je i postaviti granice prema drugim ljudima.

U knjizi sam obrnuo uobičajenu paradigmu zdravog života. Navikli smo razmišljati o tome što jedemo, da se treba redovito kretati i ne piti i ne pušiti. Slažem se sa time. To je sve u redu. Čini mi se da je paradigma u zdravom duhu, zdravo tijelo, zapravo sveobuhvatnija i da bi nju trebali slijediti, jer mislim da je sat vremena osjećanja zamjeranja štetnije nego da se taj dan krećete. Da vam se srce i želudac kreću u krivom smjeru gore je nego da se vi ne krećete taj dan i uopće ne vježbate.

Bruno Šimleša (snimio Dejan ŠTIFANIĆ)

Osjećaj ravnodušnosti, izoliranosti, samoće da nemamo nikog svog je štetnije i u knjizi navodim neka znanstvena istraživanja koja to potvrđuju. Pročitao sam stotine znanstvenih istraživanja koje govore o utjecaju uma na tijelo i jedno od njih govori da osjećaj izoliranosti negativno utječe na naš imunitet i na iscjeljenje, ali čak i na dobivanje nekih bolesti. Nesumnjivo znamo da naše psihičko stanje utječe na naše zdravlje i da psihosomatika više nije mit nego dokazana činjenica i ja nemam tri jednostavna rješenja kako da svi budu savršeni direktori te tvornice lijekova. To se ne postiže u tri jednostavne minute sa tri jednostavne meditacije, ali korak po korak i dan po dan sve bolje upoznajemo sebe i kako funkcioniramo.

- Spomenuli ste riječ iscjeljenje. O tome u posljednje vrijeme dokaze ima i neuroznanost, odnosno o utjecaju emocija i uma na procese u našem tijelu. Smatram da do njega dolazi kada se u cijeli proces uključi i srce.

- Dio iscjeljenja je sigurno u srcu i umu. I u knjizi se zalažem za holistički pristup zdravlju, a to znači da ne isključujem medicinu, samo znači da isključujem nas iz procesa iscjeljenja, samoiscjeljenja. Naš je um jako moćan. Imamo primjere fantomske trudnoće kada netko nije trudan, a trbuh i grudi rastu, stvara se mlijeko. Dakle, kada um iz nekog razloga misli da je trudan i osoba se tako osjeća. Um može raditi čudne i čudesne stvari, ali meni se čini da postoji jedna struja duhovnosti s kojom se ja ne slažem, a koja bi isključila medicinu, jer se kaže da je sve u umu. Ja kažem da je dio u umu i dio u srcu, ali treba uključiti i medicinu da ona napravi sve što može napraviti ali, također i da uključimo sebe. Znamo da naše tijelo, ako smo češće zahvalni ili ako se riješimo stresa, jednostavno ima veće šanse.

- U prethodnim ste se knjigama bavili ljubavlju, odnosno odnosu prema samom sebi, a u ovoj se bavite zdravljem. Nije li formula zdravlja zapravo u spoju ljubavi i odnosa prema sebi?

- To je jako važno. Važno je zdravo prihvatiti sebe i imati što manje gorčine, zamjeranja, neprihvaćanja otpora, neprocesuiranih emocija. I u knjizi o zdravlju govorim o nekim temama iz osobnog razvoja, jer se zalažem za promjenu paradigme - u zdravom duhu, zdravo tijelo. Ovo je bez konkurencije moja najobimnija knjiga koja ima više od 500 stranica, jer sam iskoristio iskustvo rada s oboljelima od raka pa sam naveo 15-20 razgovora koje sam vodio sa ženama kroz sve ove godine te mnogo znanstvenih istraživanja i ima taj samopomoćni dio, da vidimo kako da ostanemo i postanemo zdravi.

Važna kategorija je što u knjizi ima jako puno savjeta za okolinu oboljelog. Jer ozbiljna se bolest dogodi cijeloj obitelji i cijelom društvenom krugu koji ima neka osoba. Iskustvo mi govori da ljudi najčešće imaju izuzetno dobre namjere, ali da vrlo često ne znaju te dobre namjere provesti u djelo. Tako da se često naša obitelj i naši prijatelji ne snalaze u tako delikatnoj, zahtjevnoj i izazovnoj situaciji, te sam u knjizi opisao i načine snalaženja koja nam se često događaju i kakvu podršku trebamo pružiti našoj sestri, supruzi, bratu, sinu u takvoj situaciji, jer okolina jako često ima dobre namjere, ali nitko nas nije učio kako reagirati u situaciju kada ti brat dobije multiplu sklerozu ili supruga dobije dijagnozu raka.

Bruno Šimleša (snimio Dejan ŠTIFANIĆ)

Najčešće puno pretpostavljamo, a premalo pitamo i previše im govorimo kako se trebaju osjećati umjesto da oni nama govore kako se osjećaju, a mi da im pružimo podršku. Često radimo grešku da ih svedemo samo na bolesti i ne vidimo našu suprugu, sestru i prijateljicu nego samo hodajući rak, a to je jako štetno.

- Spomenuli ste problem samoće koja se vjerojatno još intenzivirala u pandemiji - oni koji su bili sami su još usamljeniji, a oni koji su bili zajedno možda su shvatili da su usamljeni.

- Pandemija je bila lakmus papir. Dobri parovi su se više zbližili, oni loši parovi koji su morali biti više zajedno su se tada udaljili. Kada govorimo o samoći i izoliranosti zapravo možemo biti i virtualno povezani s nekim i opet se osjećati dijelom nekog plemena, da nas netko razumije. Ne mora to biti osoba koja će s nama biti 24 sata dnevno, ali da znamo da smo nečiji, da imamo dojam da negdje pripadamo, da nas netko razumije, prepoznaje, prihvaća. E to je nešto što će potaknuti tu tvornicu lijekova u nama. Ne moramo nužno biti fizički prisutni s nekim, iako i dodir ima svoju iscjeljujuću ulogu.

- Puno hodate, osvajate planinske vrhove. Potičete nužnost kretanja.

- Ja kao svaki introvert volim biti sam i u planinama. Nemam ništa protiv da tri dana šutim i družim se sa Velebitom. Najčešće idem sa suprugom ili sam i upravo se spremam na mjesec dana hodanja divljinom SAD-a što će biti najveći izazov do sada - hodat ću planinama Colorada i doći na jug Wayominga. Sada je pao snijeg i ne radujem se snijegu na 3-4 tisuće metara, ali će sigurno biti iskustvo života. Volim fizičku aktivnost, ali lijepo je i kad je život vrlo jednostavan i kad nema mobitela, nema signala i možeš prirodno dovršavati svoje misli, emocije. Sviđa mi se ta jednostavnost, veličanstvenost prirode i veličanstvenost ljudi koje sretneš u planinama i koji su obično malo drugačiji.

Povezane vijesti

• Prva suradnja Bruna Krajcara i Borka Perića
• Bruno Krajcar gost tribine "Moje pjesme, moje molitve"
• Album Bruna Krajcara u Hrvatskom društvu skladatelja u Zagrebu POZITIVA JE KRAJCAROV STAV PREMA ŽIVOTU