S POSLJEDNJE SJEDNICE EUROPSKOG VIJEĆA: Hoće li vanjska granica EU za imigrante BITI NA DRAGONJI?

Kako će na razini EU pojedine članice Unije koje su neposredno suodgovorne za destabilizaciju Mediterana, postići suglasnost s ostalima koje to nisu? Kako danas postići suglasnost na razini Europskog vijeća i drugih tijela Unije, kada pojedine države članice EU i dalje razmišljaju samo o vlastitim interesima i načinu ostvarivanju profita u tim danas potpuno uništenim državama?

Zaključci s posljednje sjednice Europskog vijeća na kojoj se razgovaralo o imigrantima, najbolje pokazuju kakva je realna situacija u EU. Dogovor nije postignut, jer postoje različita mišljenja i pogledi o tome što konkretno treba poduzeti u vezi s imigrantskom politikom. To još jednom potvrđuje činjenicu da se imigracijska politika ne može uspješno voditi ukoliko nema jasne i jedinstvene vanjske politike EU. A da ne bi došlo do potpunog raskola unutar Unije, zaključeno je da svatko poduzme ono što smatra djelotvornim.

Pritom valja podsjetiti da je uoči sastanka Europskog vijeća došlo do oštre polemike između Mattea Salvinija – potpredsjednika talijanske Vlade i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona. Nova vlast u Italiji između ostalog dovodi u pitanje pojedine odredbe europskih pravila po kojima je, za davanje azila, nadležna ona država u koju je imigrant najprije stigao. Sada se u EU sa zakašnjenjem od više godina raspravlja o Fondu za Afriku i drugim programima pomoći i suradnje s afričkim državama i državama Srednjeg istoka, odakle pristižu imigranti. Sve to pokazuje da osobe na ključnim dužnostima u EU u biti ne znaju što bi Unija, strateški gledano, trebala poduzeti u vezi s imigracijom. Zanimljivo, sada se i francuski predsjednik Macron sjetio da od Vijeća sigurnosti UN-a zatraži pomoć za imigrante iz Libije. Ovo je dobra prigoda da se kratko prisjetimo nekih događaja iz naše bliže prošlosti, koji bitno (naravno nisu jedini) utječu na ovo što se danas događa s imigrantskom krizom.

Pođimo od Libije. Prije vojne intervencije ova je zemlja imala BDP po stanovniku cca. 13. 800 dolara, što je dvostruko više od Alžira i Egipta i s najnižom inflacijom u svijetu. Libija je imala najveće pričuve nafte u Africi s kojima je do 2011. godine suvereno raspolagala. Tko su u Libiji 2011. godine bili pobunjenici, koji su uz pomoć Zapada obećali narodu demokraciju i blagostanje? (Drago KRALJEVIĆ, bivši veleposlanik RH u Rimu)

OPŠIRNIJE U TISKANOM I ONLINE IZDANJU