ENERGETSka SITUACIja U HRVATSKOJ
Nova uprava INA-e ulijeva povjerenje i optimizam, a ujedno potvrđuje stratešku važnost ove kompanije
Ivan Brodić
Po pitanju plina Hrvatska je u nešto boljoj situaciji od pojedinih drugih zemalja, pogotovo onih koje su svoju nabavu plina imale Sjevernim tokom. Hrvatska je popunila skladište plina s 0.5 milijardi prostornih metara, proizvodi nešto manje od 0.8 milijardi prostornih metara, a ima i terminal za ukapljeni plin koji ima kapacitet od 2.9 milijardi prostornih metara plina. Potonji je nekoliko godina unaprijed zakupljen, a većina plina se ugovara u Hrvatskoj. Godišnja potrošnja plina nam je 2.5 do 2.7 milijardi prostornih metara, ovisno o cijeni i radu Petrokemije. Također, iz naše zemlje je i jedan od ozbiljnijih uvoznika ruskog plina kojem ruski plin u kumulativi poslovanja iznosi nešto oko 30 posto. On ovisi o dobavi preko Mađarske, na koju se vežu i Ukrajinski i Turski tok. Ta dva toka još rade, a dobra je oklada kako će ovaj južni koridor zbog Erdoganovih politika raditi i dalje. S obzirom na sve navedeno, možemo zaključiti kako će plina biti. Postavlja se samo pitanje cijene, jer ugovori za nabavu plina vežu se na burzovne cijene koje mogu imati korekcije zbog cijene prijevoza. Kako bilo, plina bi trebalo biti, iako cijenu još ne znamo. No, znamo kako je moguće da ćemo u sklopu europske politike solidarnosti možda dio plina morati dijeliti sa susjedima, ovdje poglavito mislim na Sloveniju, koja se na solidarnost već pozvala.
Prolazak "peaka" cijena na referentnim burzama, zbog djelomičnog nadomještanja ruskog tržišta i pada potražnje za energentima zbog ulaska u recesiju, daje nam dašak optimizma. Nitko nema kristalnu kuglu, jer plin je burzovna roba, no procjene su analitičara i decision makera u industriji tradinga kako će se cijene stabilizirati na nižim razinama od onih prije nekoliko mjeseci. U tom smislu, za vjerovati je kako će se i sljedeća plinska godina za kućanstva ugovarati po nešto nižim cijenama nego li su to govorile crne prognoze.
Svejedno, cjenovna kriza već ima neke žrtve, poput riječkog Energa. Distributeri ne mogu izdržati razliku u burzovnoj cijeni i onoj koju su "zaključali" za kućanstva u ožujku. Mnogi napuštaju, a bojim se kako će još neki napustiti poslovanje. Korisnici će se automatizmom prebaciti na GPZ koji će pasti u dodatne poteškoće te će sve u konačnici pasti na HEP. Rekao bi naš narod - "tko preživi, pričat će". Sreća u nesreći je primjetan pad cijena na burzama, o kojem smo govorili, no slaba je to utjeha kad cijena neće još dugo pasti na predkrizna vremena. Mali će distributeri biti iscrpljeni i neće moći izdvojiti sredstva za dugoročnije ugovaranje plina koje garantira prihvatljiviju cijenu. Teško je reći kako bi država na to trebala reagirati jer nemoguće je, osim za vlastitu proizvodnju, fiksirati cijenu plina. Tko će vam prodati ispod burzovne cijene? A i kod tog smo fiksiranja za vlastitu proizvodnju svjedoci kako EK ne gleda baš blagonaklono na to. Nemoguće je razvrgnuti i neke dugoročne ugovore, to bi bilo jako skupo. Vlada je već u fiskalnom smislu ponešto učinila, ne vidim što bi se moglo još učiniti. Vlada intervenira u tržište, a kao ekonomski liberal nisam siguran koliko je to ispravno rješenje prije nego li se iscrpi smanjenje apetita države u cijeni goriva, u obliku trošarina. Već i vrapci na grani znaju kako je najveći dio cijene goriva državni ugriz. Ruku na srce, tu je Vlada ponešto učinila, smanjila je trošarine, a nisam siguran koliko to još može učiniti zbog toga što postoji europska direktiva o minimalnim trošarinama. I hvala Bogu da postoji jer tim dijelom financiramo amortizaciju autocesta, koje su nam kritična turistička i prometna infrastruktura. I ovako su skupe za korisnike, zamislite koliko bi stajale da nema te trošarine i tko bi nam dolazio, kad neke susjedne zemlje imaju višestruko manje vinjete.
Istovremeno, Vlada je intervenirala u marže distributera, što je poslovanje malim distributerima učinilo nemogućim jer oni nemaju vlastitu opskrbu derivatima i zbog toga moraju ishoditi vrlo velike bankovne garancije za nabavku. A kako nemaju ni mnogo prodajnih jedinica kako bi amortizirali troškove većim poslovanjem, oni imaju gubitak od kune po litri goriva, što je protuprirodno, a i protuzakonito.
Država je intervencijom u marže učinila protuprirodni blud, iz pozicije arbitra i onoga tko brine o regulaciji izabrala je pobjednike. Sve zbog populističke težnje za osiguranjem glasova stvaranjem dojma kako se država brine za korisnike goriva. Umjesto populizma, za tržište privatnih korisnika trebalo je smanjiti PDV jer on iznosi 25 posto. Na većoj se cijeni proračun puni više, stoga državni proračun ne bi bio u problemu, a tržišni igrači bi mogli odahnuti i preživjeti ovu krizu.
Kad su u pitanju industrija i poslovni korisnici, tu je trebalo ponešto drugačije postupiti zato što je njima PDV samo prolazni trošak. Njima je trebalo dati proračunske vaučere za energiju, čime bi se osiguralo redovno punjenje proračuna jer biznis je kvalitativno i kvantitativno najveći doprinositelj u poreznu blagajnu. No, trebalo je dati svima, bez obzira na poslovni rezultat, a ne kako su najavili da će dati samo onima u teškoćama. Jer, ne ulazeći u konkretne primjere, ako ne damo svima, zbog zajedničkog tržišta doći će nam tvrtka iz zemalja koje su dale svima, poput Slovenije, Austrije ili Nizozemske, i bit će u boljoj situaciji nego li naša tvrtka. Pucanj u nogu! Posao je države da bude, dopustite mi sportsku metaforu, onaj auto iz formule 1, koji kada je frka proveze sve sudionike kroz krug ili dva istom brzinom. Ali ne neke - sve!
Kod nafte i ugljena stvari su nešto jednostavnije nego kod plina. Fizički pretovar nema cijenu i potrebu regasifikacije, pa je zato stvar nešto lakša i dijelom je lakše diverzificirati nabavu vodenim putem. No, i ovdje, poglavito kod nafte, postoje problemi. U prvom redu tu je permanentna kriza dobavnih lanaca i brodskog prometa, što cijenu značajno povisuje. Nadalje, nova nalazišta u Nigeriji ili u Egiptu još nisu počela eksploataciju, a neke konzervirane bušotine iz vremena kad je 2020. cijena nafte bila blizu nule, tek se sada obnavljaju. Treba tome pridodati i geopolitičke rizike. Prisutan je nedostatak venecuelanske nafte zbog sankcija, kao i nedostatak libijske nafte zbog ponovne eskalacije plemenskog rata. Tu je i pitanje iranske nafte koja čeka spremna, ali je nema jer je pod sankcijama, a ne nazire se potpisivanje nuklearnog sporazuma koji bi to anulirao. Dapače, Iran se posredno uključio u ukrajinski sukob, opskrbljujući Rusiju dosta moćnim dronovima kamikazama. Ako tome pridodate i ovaj dogovor OPEC-Plusa oko smanjenja opskrbe tržišta, koji tim zemljama, čiji su proračuni ovisni o trgovini naftom, osigurava dirigiranu cijenu nafte, a pomaže i Rusiji, shvatit ćete kako situacija nije bajna.
Jedno od mogućih rješenja energetske krize u EU je obnova korištenja ugljena, ali i tu je oko 25 posto uvoza dolazilo iz Rusije. Drugi dobavljači imaju dugoročne ugovore i teško će značajnije preusmjeriti energent u Europu. Zbog toga se produžuje rad postojećih nuklearnih elektrana i užurbano priprema ulaganje u nove reaktore. To bi bilo korisno u smislu energetske tranzicije prema obnovljivim izvorima, jer nuklearke imaju nula emisija CO2, iako one imaju rizik otpada, ljudske greške i reputacijski rizik. Međutim, od početka gradnje do puštanja u pogon, kao i kod svake infrastrukture, potrebno je vrijeme, u ovom slučaju pet do deset godina. Rješenje su, dakako, i obnovljivi izvori, no oni još uvijek tehnološki nisu potpuno neovisni. Potrebni su nam plin i nuklearna energija kao tranzicija prema vremenu kada će biti moguće imati obnovljive elektrane bez fosilnog goriva, kada se na transportu obnovljive energije neće gubiti kalorijska vrijednost te energije, ali i vremenu kada će se moći jeftino akumulirati energija.
Ograničenje cijena plina na burzi, koju spominje Europska komisija, ne bi bilo dobro rješenje. Zašto bi netko prodavao po cijeni koja nije tržišna i zašto ne bi svoj plin preusmjerio na druge krajeve svijeta? Umjesto toga valjalo bi žurno stvarati infrastrukturne i diplomatske preduvjete kako se na burzama ne bi događali potresi. Važni su diverzifikacija dobave, izgradnja novih plinovoda te terminala za ukapljeni plin. Trebalo bi stvarati preduvjete za mirovne pregovore oko Ukrajine, ali i pregovore s regulatorima u SAD-u čije su tvrtke najveći tržišni dobitnik ove situacije u Europi, ne bi li se stvorile fiskalne olakšice pa da u Europu ipak dođe cjenovno prihvatljiviji plin. Treba razmisliti o stvaranju direktiva za plivajuće trošarine i plivajući PDV u nekim budućim krizama, kako bi, kad je cijena na tržištu viša, mogli jednostavno intervnetno smanjiti poreze i trošarine, dok kriza ne prođe. Naposljetku, umjesto intervencija na tržište i tiskanja novca EK bi trebala razmisliti o vaučerima za industriju i biznis. Opet treba istaknuti - svima, kako bi se prebrodila kriza. Jer, proračun EU se mjeri u tisućama milijardi eura.
Kod nas imamo slučaj INA, koji je pokazao da toj tvrtki treba bolja korporativna kultura, ali i bolje korporativno upravljanje. Kvaliteta kadrova u novoj upravi daje naslutiti kako oba velika dioničara žele napraviti iskorake u tom smjeru. Naime, nova uprava INA-e ulijeva povjerenje i optimizam, a ujedno potvrđuje stratešku važnost ove kompanije, kako za Vladu RH, tako i za relativno najvećeg dioničara. U maloj digresiji valja napomenuti kako bi za vrijednost, dobro poslovanje i opstojnost ponajvećeg hrvatskog poreznog obveznika bilo najbolje da ovaj sukob završi dogovorom. Tim više što je svo "ratno" djelovanje, poput pravosudnih procesa i arbitraža, iza nas. Ta, i najkrvaviji sukobi završavaju mirom.
Nadalje, teško mi je komentirati aferu jer još ne znamo sve. No, načelno, nije neobično da "trejder" ima visoka ovlaštenja za potpisivanje ugovora. Trejding je takav posao gdje se moraju donositi brze odluke. Nije neobično niti to da tvrtka prodaje vlastiti plin po niskim cijenama samo da ga se riješi, ako se plin pojavi na nekoj naftnoj bušotini. Isto tako, tvrtka može prodati svoj plin po cijeni proizvodnje ako ga samo vadi, premda to nije uobičajeno. Uobičajeno je vezati cijenu po cijeni na burzi uz određene diskonte. No, vidimo da se jedan osumnjičenik poslužio cjenovnim strahom kod manjih distributera kako bi priskrbio korist koju je trebala priskrbiti INA. U tom smislu takvu vrstu posla mogli bismo okarakterizirati ozbiljnim nanošenjem štete dioničarima te bi oni kao takvi zadovoljštinu trebali pronaći u nekoj tužbi za poslovnu štetu.
Prema onome što znamo, neki akteri u ovoj aferi postavili su se kao drumski razbojnici, a upućeni mi kažu kako je to u toj kompaniji u prošlosti bilo uobičajeno ponašanje, koje su prakticirali čak i neki danas glasni zagovornici nacionalizacije kompanije. Zapravo, zbog takvog ponašanja, cijene Domovinskog rata, ali i nanošenja političke štete kompaniji kada se netržišno branila "psihološka cijena" goriva, došlo je do pronalaska strateškog partnera koji je, usput, financijski konsolidirao INA-u. O poslovnoj politici možemo razgovarati. Ako u financijski konsolidiranoj INA-i imamo ovakve slučajeve drumskog razbojništva, možemo se samo zapitati za kakve kokošare još ne znamo, ali i kakva bi bila situacija kada bi se kompanija nacionalizirala. Što je, uzgred, protivno Zakonu o INA-i, koji kaže kako će se ulaskom u EU prodati 74.9 posto njezinih dionica.
Što se tiče HEP-a - s jedne je strane dobro da država ima kompaniju koja može podnijeti teret krize, no s druge strane to sve netko mora platiti, pa se bojim INA-inog scenarija. Šteta je što nismo ranije HEP razdijelili na horizontalne tvrtke i sve one koje ne upravljaju infastrukturom privatizirali. One koje se bave proizvodnjom moglo se dati u koncesiju, što je, uzgred, i predmet jedne od prijetnji sankcijama iz EK. Bojazan je tim veća što je Vlada obećala kako će HEP preuzeti plinske distributere u dugovima. Građani bi u scenariju inzistiranja na tome da HEP ostane mastodont mogli doživjeti mnogo štete. Kao porezni obveznici u izostanku maksimizacije poreza u privatnim kompanijama, u sanaciji prije privatizacije ili nedostatku maksimizacije plaćene vrijednosti, ali i kao korisnici. Jer, korisnici gotovo uvijek i kvalitetom i cijenom profitiraju na dinamičnijem tržištu, s više zdravih igrača.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
