Smatram da nam je potrebno resetiranje koje će obuhvatiti politički sustav, državnu i javnu upravu, obrazovanje, pogotovo pravosuđe. Umijeće je i velik izazov uspješno uočavati političke i gospodarske trendove u svijetu i sukladno tome učinkovito mijenjati i jačati institucije hrvatske države, kaže Kovač

 Miro Kovač svakako je jedan od najobrazovanijih hrvatskih političara, koji je diplomirao na pariškom sveučilištu "Sorbonne Nouvelle", gdje je obranio magisterij na temu o nacionalnim i europskim politikama članica Europske unije, kao i doktorat iz povijesti o međunarodnim odnosima s tezom o ulozi Francuske u stvaranju Kraljevine Jugoslavije. U Uredu hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana počeo je raditi 1995., najprije u informiranju, kasnije kao dužnosnik zadužen za euro-atlantsku integraciju. Onda je uslijedila diplomatska karijera, od Bruxellesa do Pariza, a kraj hrvatskih pregovora s Europskom unijom dočekao je kao hrvatski veleposlanik u Berlinu. U aktivnu politiku ušao je početkom 2014. godina kada je postao međunarodni tajnik HDZ-a. Izabran je u Hrvatski sabor 2015. godine i bio ministar vanjskih poslova u Vladi Tihomira Oreškovića. Nije to ostao u vladi Andreja Plenkovića iako je na prijevremenim parlamentarnim izborima 2016. godine na listi HDZ-a osvojio najviše glasova u 9. izbornoj jednici. Sada je šef saborskog Odbora za vanjsku politiku.

U razgovoru za "Glas Istre" Kovač je iznio svoje viđenje političkih prilika u Europi i hrvatske vanjske politike. Već početkom sljedeće godine bit će sigurno i mnogo aktivniji i kada je riječ o hrvatskoj unutarnjoj politici, jer je najavio kandidaturu za predsjednika HDZ-a. Nije neka posebna tajna da sa sadašnjim šefom stranke Andrejom Plenkovićem nije u harmoničnim odnosima, iako sam Kovač ustvari nije dao povod za to. Plenković ga je zbog "verbalnog delikta" razriješio dužnosti međunarodnog tajnika HDZ-a u trenutku kada je s mjesta političkog tajnika smijenio i Davora Ivu Stiera. A onog trenutka kada je Kovač iskazao ambiciju da se kandidira na stranačkim izborima, uslijedila je pomalo nervozna reakcija vrha HDZ-a. Tako za dr. Mira Kovača tek slijede burni politički dani, u godini kada će HDZ raspisati stranačke, a Hrvatsku čekaju i parlamentarni izbori.

- Kada je realno da Hrvatska uđe u schengensku zonu?

- Ući ćemo u schengenski prostor nakon što se s time u prvom redu slože Francuska i Njemačka, s time da će se u tom valu teško moći zaobići Bugarska i Rumunjska koje već čekaju osam godina.

- Je li realno da nas Slovenija po treći put pokuša blokirati, ovaj put za ulazak u Schengen?

- Može pokušati, ali neće u tome dugoročno imati uspjeha. Inače, ima u Sloveniji i političara koji jasno kažu da je pristupanje Hrvatske schengenskom prostoru u slovenskom interesu. Na kraju krajeva, ni prethodni pokušaji blokade ulaska Hrvatske u NATO i Europsku uniju nisu uspjeli. Zato ne bih dramatizirao tu trenutnu, rekao bih nepotrebnu, nervozu u dijelu slovenskog političkog establišmenta. Hrvatska i Slovenija su susjedne i prijateljske države, članice su političkog Zapada i time osuđene na partnerske odnose. Dubinske snage, kako ih je nazvao francuski povjesničar Pierre Renouvin, jače su od pokušaja eskapada pojedinaca u politici.

- Koliko je točno da su Amerikanci u dva dosadašnja pokušaja intervenirali i disciplinirali Sloveniju?

- To će se pokazati kada bude moguć uvid u američke diplomatske dokumente. Dovoljno je za sada ustvrditi da su Amerikanci u ključnim trenucima podržali ulazak Hrvatske u politički Zapad. Činjenica jest da je usprkos mnogim snažnim otporima Hrvatska uspjela 2009. ući u NATO-savez, a 2013. godine u Europsku uniju. Time smo se izvukli iz politički blatnjavog tzv. Zapadnog Balkana. Odradili smo posao, ali smo i imali prijatelje koji su pomogli da se pridobiju i one nama manje sklone države.

 Susjedstvo, ne regija

 - Odnosi Hrvatske s mnogim susjedima, Srbijom, BiH, pa i Slovenijom, sve su kompliciraniji. Kao da smo izgubili impuls da budemo baš mi ti koji će pokretati procese u ovom dijelu Europe, već se sve svodi na probleme koji postoje sa susjedima?

- Ključno je nastojati sa susjedima imati što kvalitetnije odnose. U svom sam ministarskom mandatu posjetio sve susjedne zemlje, uključujući Srbiju. Iz službenog vokabulara izbacio sam riječ "regija" za zemlje bivše Jugoslavije i uveo praksu uporabe pojma "susjedstvo" za sve susjedne zemlje, i one sjeverozapadne (Sloveniju, Mađarsku, Italiju) i one jugoistočne (Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru). Dobro je da je to tako ostalo do dana današnjeg, da su moji nasljednici nastavili tu praksu. Problema sa susjedima ima, treba ih rješavati, nikako gurati pod tepih, ali pritom uvijek naglašivati ono što je pozitivno, što spaja, a ne ono što razdvaja dvije države, dva naroda.

- Imaju li i druge europske zemlje međusobne problem kao što ima Hrvatska s nekim susjedima?

- Zar vi mislite da, primjerice, Austrija nema otvorenih pitanja s nijednim od svojih osam susjeda, Švicarskom, Liechtensteinom, Njemačkom, Češkom, Slovačkom, Mađarskom ili Slovenijom? Naravno da ima. Navest ću samo tužbu Austrije protiv Njemačke pred Sudom Europske unije. Beč ju je bio podigao zbog namjere službenog Berlina da uvede cestarine u Njemačkoj. Sud je na kraju dao za pravo Austriji. Međutim, zbog toga nisu narušeni vrlo razvijeni njemačko-austrijski odnosi. Što želim time reći? Da će uvijek biti otvorenih problema između susjeda, bili oni u Europskoj uniji ili izvan nje.

- I kako te probleme rješavati?

- Mogu i moraju se rješavati, ali u konstruktivnom duhu, bez histerije. To vrijedi posebno za odnose Hrvatske sa Srbijom, Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom, koji su opterećeni ratnim naslijeđem. Za to je, međutim, potrebna odgovarajuća svijest. Ovo što se događa u današnjoj Srbiji, mislim na rehabilitaciju četničkog nacionalizma, na širenje nebuloza o sebi kao nekakvoj regionalnoj sili, to su pristupi i koncepti kojima nije mjesto u današnjoj svjetskoj i europskoj politici. Zamislite da današnja službena Njemačka govori o srednjovjekovnom Teutonskom viteškom redu i njemačkim "posjedima" u Pruskoj. Ili da službena Italija govori o sebi kao "sljednici" Rimskog carstva. Pa gdje bismo s takvim diskursom u Europi danas stigli? Ratovali bismo. Hvala Bogu da su takvi politički koncepti i takav vokabular u Europskoj uniji uglavnom iza nas. Zato će samo refomirana Srbija, bez spomenutih natruha, moći pristupiti "europskoj obitelji".

- Rekli ste nedavno da je potreban jedan Willy Brandt da se hrvatsko-srpski odnosi pomaknu s mrtve točke. Što ste pod tim mislili?

- Može zvučati iluzorno, ali za pravi iskorak u hrvatsko-srpskim odnosima potreban je ponajprije uviđavan državnik u Srbiji, netko nalik Willyju Brandtu, svjestan odgovornosti svoje države za napadački rat protiv Hrvatske. Willy Brandt je 1971. godine, četvrt stoljeća poslije Drugog svjetskog rata, dobio Nobelovu nagradu za angažman na smanjenju napetosti u odnosima Zapadne Njemačke sa Sovjetskim savezom i Poljskom. Nezaboravan je njegov pad na koljena kod spomenika žrtvama ustanka u Varšavskom getu. Vidite, i od kraja Domovinskog rata prošlo je četvrt stoljeća. A još uvijek nisu riješena pitanja naslijeđa rata protiv Hrvatske, na planu pronalaženja nestalih osoba, odštete zatočenim logorašima u srpskim sabirnim logorima, uopće žrtvama rata.

- Što ako se u dogledno vrijeme ne riješe svi ti problemi iz prošlosti?

- Ne budu li se učinkovito riješila pitanja ratnog naslijeđa Srbije iz 1990-ih godina, onda će to naše odnose s njom opterećivati i dalje desetljećima, ali i utjecati na suživot hrvatske većine i srpske manjine u Hrvatskoj, posebno u Vukovaru. To nas povijest uči. Ako se neke stvari iz prošlosti ne riješe do kraja, onda to uvijek negdje i nekako izbije na površinu. Treba zauvijek otjerati demone prošlosti, ali za to je nužno da se učinkovito riješe pitanja naslijeđa rata.

Zapadni Balkan

 - Nudili ste rješenja za BiH, može li ta država opstati ako sve ostane kao što je sada?

- U višenacionalnim zajednicama kao što je Bosna i Hercegovina unitarni modeli nisu učinkovito rješenje. Da je tomu tako pokazuje primjer Kraljevine Srba, Hrvata Slovenaca, to jest Kraljevine Jugoslavije. Bila je permanentno nestabilna i urušila se kao kula od karata. Bosna i Hercegovina može dugoročno opstati i biti funkcionalna samo ako bude zadovoljavala interese i potrebe svih triju ustavotvornih naroda, Hrvata, Bošnjaka i Srba, i ostalih građana. U svojim osvrtima na budućnost BiH volim kao primjer kompleksne, ali učinkovite višenacionalne zajednice spomenuti Belgiju.

- Zašto baš Belgiju?

Riječ je o državi koja udomljava sjedišta EU-a i NATO-a. Ustanovljena je u 19. stoljeću kao unitarna država da bi danas, nakon šest velikih reformi Ustava, bila federacija. Sastoji se od triju regija, Flandrije, Valonije i Bruxellesa, i triju zajednica, francuske, flamanske i njemačke. Najmanju zajednicu, njemačku, čine stanovnici devet općina u regiji Valoniji, na istoku Belgije. Njemačka zajednica nema teritorijalni kontinuitet, ali ima svoj parlament, svoju vladu, svoga senatora. Primjenom belgijskog modela moglo bi se, bez većih ustavnih zahvata, riješiti pitanje ravnopravnosti Hrvata u izbornom procesu u Bosni i Hercegovini i time implementirati odluku Ustavnog suda BiH, ali i presudu u tzv. predmetu Sejdić-Finci. Naime, danas je u BiH objektivno ključ problema međusobno nepovjerenje između Hrvata i Bošnjaka u entitetu Federacije. Jedino postavljanje hrvatsko-bošnjačkog odnosa na ravnopravne, zdrave i iskrene temelje može poboljšati funkcionalnost Federacije i time cijele Bosne i Hercegovine. Za to je nužan dijalog između HDZ-a BiH i SDA, tamošnjih dviju stožernih stranaka Hrvata i Bošnjaka. Dakle, da rezimiram, kao dvoentitetska država BiH već sada ima federalni karakter. Krajnje je vrijeme da se definira i usvoji model koji će zadovoljiti interese i potrebe svih triju naroda i ostalih građana.

- Hoće li u konačnici Srbija priznati Kosovo?

- Državnost Kosova je realnost, tu ne pomaže nikakva kampanja za povlačenje priznanja među nekim državama. Srbija bez priznanja državnosti Kosova neće moći u Europsku uniju. Odluka o tome kamo želi ići pripada državnom vodstvu Srbije.

- Hoće li EU nastaviti s proširenjem i kakva je to poruka kada EU zatvara vrata za Sjevernu Makedoniju i Albaniju?

- Proširenje Europske unije će se nastaviti. Međutim, hoće li doći do nadogradnje sadašnjeg koncepta pristupnih pregovora pokazat će se u bliskoj budućnosti, najkasnije na sastanku na vrhu na proljeće sljedeće godine u Hrvatskoj, za vrijeme hrvatskog predsjedanja Europskom unijom. Objektivno, u starim zemljama članicama Europske unije postoji zasićenje proširenjem. Postoji i neizgovoreno uvjerenje da je u slučaju šest zemalja tzv. Zapadnog Balkana, znači Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Albanije, Sjeverne Makedonije i Kosova, riječ o krhkim i neučinkovitim državnima tvorevinama, da postoji korelacija između procesa uključenja u Europsku uniju i jačanja državnih struktura, to jest onoga što bi Anglosasi nazvali "nation-buiding".

- Ali stalno se govori da zemlje zapadnog Balkana moraju imati europsku perspektivu i da nema zaokružene Europe bez njih?

- No, bez obzira na ovo neizgovoreno uvjerenje, postoji jamstvo Europske unije iz 2003. da zemlje Zapadnog Balkana imaju europsku perspektivu, znači pravo na šansu za pristupanje. Na kraju krajeva, kada je riječ o odgodi otvaranja pristupnih pregovora Europske unije sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, sjetimo se da je i Hrvatska bila prošla slično iskustvo 2005. godine, zbog tadašnje ocjene Europske unije o nepotpunoj suradnji s Haaškim tribunalom. Umjesto u ožujku pregovori su otvoreni tek u listopadu 2005. godine. Imajući takvo iskustvo, optimist sam da će se pregovori s tim dvjema zemljama otvoriti za vrijeme našeg predsjedanja Europskom unijom. Hrvatska bi kao susjeda tzv. Zapadnog Balkana od toga mogla imati koristi. Ojačali bismo svoj imidž i proširili svoj utjecaj. 

Predsjedanje EU

 - Kako se čini, u fokusu hrvatskog predsjedanja EU-om bit će Brexit, a manje proširenje?

- To će ovisiti o ishodu prijevremenih izbora u Velikoj Britaniji. Budu li Boris Johnson i njegovi Torijevci nakon izbora u prosincu imali potrebnu većinu u parlamentu, moći će provesti izlazak iz Europske unije do kraja ove godine. Provođenje Brexita i plašenje birača "uspostavom socijalizma" u režiji Jeremyja Corbyna bit će vjerojatno lajtmotiv kampanje Torijevaca. U tom bi slučaju hrvatsko predsjedanje ipak moglo biti obilježeno proširenjem i finalizacijom pregovora o usvajanju novog budžeta Europske unije. Trenutno mi intuicija govori da bi to moglo biti tako.

- Koliko će uopće hrvatske građane zanimati predsjedanje?

- Pretpostavljam da će građanima na prvom mjestu biti domaće teme. To je prirodno, to je bilo tako i u drugim zemljama članicama, primjerice u Austriji 2018. godine, kada je jedna anketa pokazala da je većina Austrijanaca bila slabo obaviještena o austrijskom predsjedanju.

- Da mi dođemo na red 2020. vi ste se zalagali kad ste bili šef hrvatske diplomacije?

- Kad sam se kao ministar sa svojim timom uspio izboriti za to da Hrvatska već 2020. godine dođe na red za predsjedanje Europskom unijom - bilo je to 2016. nakon referenduma o britanskom izlasku - učinio sam to u uvjerenju da će to biti važan poticaj hrvatskoj državnoj upravi, kojoj je nedostajalo elana nakon završetka pristupnih pregovora 2011. godine. To mi je bio temeljni motiv. Vjerujem da će Hrvatska odraditi uspješno predsjedanje, potvrditi sebi i svijetu da smo ozbiljna država i time proširiti svoj utjecaj u Europskoj uniji. Drugim riječima, da ćemo povećati svoju "mekanu moć" u tom savezu suverenih država.

- Hoće li EU nakon izlaska Ujedinjenog Kraljevstva ostati oslabljena i mogu li se očekivati novi izlasci?

- Nekima od zagovornika izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije jedan je od motiva bio i slabljenje Europske unije. Tu nema nikakve dileme. Međutim, zasad je 27 država članica i nadležne europske institucije na planu uređenja odnosa s Londonom pokazali jednu zavidnu kompaktnost. A vidi se i da nije samo teško ući u EU, nego da je i teško iz nje izaći, tolika je isprepletenost unutarnjih odnosa.

- A hoće li još neke zemlje slijediti Britaniju?

- Hoće li biti oponašatelja Brexita ovisit će u prvom redu o tome koliko će Ujedinjeno Kraljevstvo, ako se dogodi izlazak, biti uspješno na gospodarskom planu. Boris Johnson i njegova vlada vjeruju da će Britanija i bez članstva u Europskoj uniji biti gospodarski snažna i konkurentna. Za Europsku uniju će nakon Brexita biti ključan odnos Njemačke i Francuske. Neće, naime, više ni Francuzi ni Nijemci moći sklapati povremene ekskluzivne saveze s Britancima kako bi progurali svoje interese nauštrb drugih. To se, na primjer, dogodilo 2013. godine kad su se Nijemci udružili s Britancima i tako, nasuprot Francuzima i njihovim južnoeuropskim istomišljenicima, nametnuli svoju vizuru proračuna Europske unije. 

Ursula, Salvini, Macron… 

- Bili ste između ostaloga i veleposlanik u Njemačkoj, dobro poznajete prilike i političare iz te zemlje, pa kakav je vaš dojam o Ursuli von der Leyen?

- Ursulu von der Leyen pamtim kao političarku blisku Angeli Merkel, kao vrlo ambicioznu i studioznu saveznu ministricu iz reda CDU-a, najprije u resoru obitelji, seniora, žena i mladeži, a potom zaduženu za rad i socijalnu skrb. Poslije je bila i savezna ministrica obrane. Dobro je da je kao kandidatkinja za predsjednicu Europske komisije imala u startu podršku i Emmanuela Macrona i Angele Merkel, ali i novijih država članica u srednjoj i istočnoj Europi. Njezini kadrovski potezi odražavaju njezino sadašnje uvjerenje da je nužno prebroditi jaz između istoka i zapada u Europskoj uniji. Od budućih osam potpredsjednika Europske komisije pola ih je iz srednje i istočne Europe, među njima je i naša Dubravka Šuica sa zaduženjem za demografiju. Važan je to signal.

- Može li se očekivati povratak Salvinija u fokus talijanske politike?

- Matteo Salvini više nije u središnjoj izvršnoj vlasti, ali je očito uspješan u talijanskoj politici. Pobijedio je na nedavnim regionalnim izborima u Umbriji, gdje je pedeset godina ljevica bila na vlasti. To sve govori.

- Kako Macron zamišlja buduću ujedinjenu Europu?

- Izbor Emmanuela Macrona za predsjednika 2017. godine prvenstveno je izraz ambicije glavnih dionika francuskog društva da se zaustavi stagnacija Francuske. Konkurentnost Francuske u odnosu na Njemačku u zadnjih godina smanjila se. Početkom 2000-ih godina Francuska je bila blizu Njemačke što se tiče bruto domaćeg proizvoda po glavi stanovnika prema kupovnoj moći. U 2018. godini Njemačka je bila na 123 posto prosjeka Europske unije, a Francuska na 103 posto. Nedostatak reformi doveo je do promjene francuskog političkog krajolika, socijalisti su marginalizirani, republikanci kao sljednici degolizma znatno oslabljeni.

- Tko danas vodi kolo u Francuskoj?

- Danas su u Francuskoj glavne političke snage Macronova stranka U pokretu i Nacionalno okupljanje Marine Le Pen. Glavni je cilj francuske državne politike vezati uz sebe Njemačku kao najveću gospodarsku silu, koja je postala neka vrsta hegemona na europskom kontinentu. To objašnjava i ideju Pariza da se uvede poseban budžet za eurozonu, ali i njezin manjak entuzijazma glede zaustavljanja izlaska Londona iz Europske unije. Francuskoj po logici stvari odgovara upućenost Njemačke na nju i stvaranje manje skupine zemalja koje unutar Europske unije privilegirano surađuju. To Francuskoj osigurava veći utjecaj. Otud i ideja o Europi više brzina. Međutim, upućenost Njemačke na Francusku jamči i sprječavanje neravnoteže na europskom kontinentu, u interesu je stabilnosti Europske unije i svih njezinih članica. 

Memoarsko štivo 

- Navodno je jedan utjecajni europski političar predlagao da vi dođete na čelo Vijeća Europe, je li to točno?

- Na čelo Vijeća Europe izabrana je kolegica Marija Pejčinović Burić. Čestitao sam joj na tom velikom uspjehu u ime saborskog Odbora za vanjsku politiku i u svoje ime. Što je sve tome prethodilo spada u memoarsko štivo. Još sam premlad za pisanje memoara.

- Može li se očekivati novi izbjeglički val i je li Hrvatska spremna za to?

- Da nismo spremni ne bismo bili dobili pozitivno mišljenje Europske komisije za pristupanje schengenskom prostoru. Ali, Hrvatska je u upravljanju migracijama samo jedan od kotačića unutar Europske unije. Bit će dugoročno potrebna aktivnija uloga država članica i institucija Europske unije u našem susjedstvu, na Srednjem i Bliskom Istoku i, naravno, u Africi.

- Kakvi su vaši odnosi s europskim pučanima i jesu li dobre veze rezervirane samo za premijera Plenkovića?

- S obitelji Pučana povezan sam od početka 2000-ih godina kada sam, skromno i kao entuzijast, sudjelovao u naporima da HDZ, dok je bio u oporbi, uđe u Europsku pučku stranku. Bilo je to vrlo važno na našem putu uključenja u europsku obitelj. A bio sam i, kao što znate, međunarodni tajnik svoje stranke.

Istra i Istrani

 - Od domaćih tema neću vas pitati o stanju u HDZ-u, ta će tema doći na dnevni red poslije predsjedničkih izbora. Zanimao bi me vaš stav prema Istri, koju i europski političari često ističu kao primjer uspješne regije?

- Istra je brend. Na neki način me podsjeća na Bavarsku u Njemačkoj. Ljudi u Istri su ponosni na svoju županiju, ne daju na sebe, čuvaju svoju tradiciju, vrlo su radišni. Diče se istodobno svojim istarskim i hrvatskim identitetom. Suživot je, pa i u europskim okvirima, na visokoj razini. Istra je jedan od hrvatskih dragulja, volio bih da gospodarski bude jedna vrsta Bavarske.

- Naši građani sve su razočaraniji u politiku i političare. Koji su razlozi i može li se ta percepcija promijeniti?

- Hrvatska može i mora bolje. Ako se usporedimo s drugim zemljama u srednjoj i istočnoj Europi, ustanovit ćemo da je u zadnjih 30 godina Hrvatska, uz Sloveniju, gospodarski najmanje rasla. Ne treba nas tješiti da smo razvijeniji od svojih susjeda na jugoistoku. Nakon skoro tri desetljeća vrijeme je za inventuru i snažan iskorak.

- I što bi ta inventura pokazala?

- Državnopolitički napravili smo čudo. Iz jedne od šest socijalističkih republika jugoslavenske federacije, iz političke provincije pretvorili smo se u suverenu, neovisnu i demokratsku državu, članicu političkog Zapada, obranili se u Domovinskom ratu, samostalno svoju zemlju oslobodili. Smatram da nam je potrebno resetiranje koje će obuhvatiti politički sustav, državnu i javnu upravu, obrazovanje, pogotovo pravosuđe. Umijeće je i velik izazov uspješno uočavati političke i gospodarske trendove u svijetu i sukladno tome učinkovito mijenjati i jačati institucije hrvatske države. To znači, između ostalog, da treba imati obrazovni sustav koji će formirati kadrove za hrvatsko tržište rada, imajući pritom u vidu da je 90 posto naše vanjske trgovine vezano za Europu. To je jedini put koji može dovesti do toga da Hrvatska dugoročno bude uspješno društvo iz kojega se neće iseljavati, nego u koje će se useljavati.

Povezane vijesti

• S Nikom Kovačem dogovorena trogodišnja suradnja
• CJELODNEVNA RASPRAVA O MIROVINSKOJ REFORMI završila u mirnijem tonu
• Za iskorak u odnosima s Hrvatskom Srbiji potreban državnik nalik W. Brandtu