Logika života nije logika političara i njihovih brojki, koji u želji da opstanu na političkom tržištu javno izgovaraju posvemašnje besmislice (M. MIJOŠEK)
Interventne stope za uvoz radne snage u sektorima turizma i ugostiteljstva još su jedan pokazatelj kako Vlada Andreja Plenkovića slabo radi svoj posao. Umjesto da mjesecima prije početka glavne turističke sezone pomno izanalizira potrebe hotelijera, restoratera, ugostitelja i turističkih agencija te ih usporedi s brojem, kvalificiranošću i dostupnošću nezaposlenih radnika prijavljenih na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, Vlada je taj problem pokušala riješiti prekonoćnom odlukom da na hrvatsko tržište rada pripusti još 2.000 djelatnika iz takozvanih trećih zemalja. Jednako je postupljeno i u slučaju građevinarstva koje može uvesti još 1.000 radnika, što bi bilo nedovoljno da se u jadranskim županijama u vrijeme sezone smije raditi na otvorenom.
Dakle, 3.000 uvoznih radnika, za koje se još ne zna kad će i kako prispjeti u vrelinu sezone, trebalo bi spasiti turističku sezonu za koju se već sada piše da je u snažnom padu, te pridonijeti rastu građevinskog sektora koji je u snažnom usponu.
Tom ekonomskom i političkom paradoksu kumovali su ministri Marko Pavić i Predrag Štomar koji su, umjesto da prihvate hitne zahtjeve Hrvatske udruge poslodavaca i Hrvatske udruge turizma, koje su jasno izrekli njihovi šefovi Damir Majetić i Veljko Ostojić, relativizirali stvarnost tvrdnjama kako u nas radnika ima dovoljno. Treba ih, poručivali su u duetu sa sveprisutnim sindikalcem Krešimirom Severom, samo poštenije platiti, pa nam neće trebati uvoz konobara, kuhara, armirača i sobarica iz Srbije, Makedonije, Kosova i Albanije, a možda ni onih iz Filipina i Ukrajine. Ministar Štromar je u predizbornoj maniri naveliko objašnjavao kako će povećanje plaća u domaćem ugostiteljstvu vratiti u Hrvatsku radnike koji su otišli u Njemačku ili Irsku, dok je ministar rada i mirovinskog sustava Pavić u maniri ministra unutrašnjih poslova zaprijetio svima koji odbiju posao da će ih skinuti s "burze" i gurnuti u još veću bijedu.
Slavonija i Korčula
Očito je kako ministri kroz stakla svojih zatamnjenih limuzina, iz kojih promatraju svijet oko sebe, slabije razumiju i najprostiju stvarnost. Zašto bi se netko s dobrim poslom u Njemačkoj vraćao u Hrvatsku tražiti posao? Kako će se radnik u godinama iz Hrvatskog Zagorja, kojem je naknada s burze samo dodatak uz rad na crno, preseliti u Medulin i prodavati sladoled? Na koji bi se način 20. lipnja netko mogao odseliti iz Slavonije na Korčulu jer mu tako kaže savjetnik u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje?
Logika života nije logika političara i njihovih brojki, koji u želji da opstanu na političkom tržištu javno izgovaraju posvemašnje besmislice. Da su hotelijeri htjeli konkurirati plaćama njemačkim hotelijerima, takav bi trošak plaća ukalkulirali u cijene smještaja koji bi tada bio još papreniji nego danas, i to ne bi radili krajem lipnja kad je sezona već započela.
Uvoz radne snage potreban je gotovo svim zemljama Europske unije i u tome Hrvatska nije i ne može biti izuzetak. Kvota od 68.100 uvoznih radnika pokazala se premalom i dobra je odluka Banskih dvora da se sa sistema kvota od 2020. godine, izradom novog Zakona o strancima, pređe na slobodan uvoz radne snage. Šteta što se i prije nije mislilo na takva rješenja, koja poznaju druge članice EU, jer bi time, što je najvažnije, spriječili neprekidne pritiske poslodavaca na resorna ministarstva i poštedjeli se populističkih izjava nadležnih ministara.
Ne rade, ne traže
Nema tog poslodavca koji će zbog ministra Štromara, čija stranka, HNS, tone u bespuća povijesne zbiljnosti, podići plaće, baš kao što nema ni radnika kojeg će ministar Marko Pavić natjerati da se zaposli. U Hrvatskoj, pokazuju statistike, prebiva 120 tisuća žena i 75 tisuća muškaraca u dobi od 20 do 49 godina starosti koji ne rade, ali nisu na burzi, i ne traže ništa od države. Njima prijetnje neće biti motivacija jer se siva ekonomija ne vodi kroz ministarstva rada, gospodarstva i turizma.
Krene li hrvatska Vlada racionalnim putem slovenske Vlade - pa poslodavcu dopusti uvoz radnika ako ga on sedam dana ne pronađe na burzi - više se nećemo čuditi nad samima sobom i uspoređivati statistike za koje se još od 19. stoljeća govori kako su "univerzalna laž". Prihvati li se njemački model, po kojem je uvoz radne snage slobodan i neograničen, svaka rasprava na tu temu bit će suvišna.
Naravno, uvijek će se pronaći oni koji će se pitati uzimaju li strani radnici naše plaće? Odgovor je jasan - da su ih hrvatski radnici željeli - prihvatili bi ponuđene poslove. Porezna davanja na plaće ionako ostaju u kasici Ministarstva financija i od njih se financiraju naknade na HZZ-u, mirovine, ekskluzivne braniteljske povlastice i sve ono što netko iz svoje zarade mora platiti. Hoće li im uplata stići iz plaće hrvatskog radnika ili "uvoznika" iz Srbije, BiH ili Filipina - u konačnici nije važno.