NAJNOVIJE



NEDAVNO JE PROSLAVILA 91. ROĐENDAN:

MILKA BABOVIĆ, LEGENDA HRVATSKOG NOVINARSTVA: "Prije par dana na mene je naletio auto. Pala sam, ali sam ujedno i strogo zavikala. Ipak sam ja stara sportašica, znam kako se pada"

| Autor: Jurica Körbler

Znate, bila sam i jako impulzivna, znala sam baciti pisaću mašinu kada bih bila ljuta. To su bila druga vremena, bilo je puno entuzijazma, a onda je slijedilo vrijeme multinacionalnih kompanija kada se sve gledalo, i danas se gleda, kroz novac. Novinari ne smiju ući u to kolo, kaže Milka Babović za Glas Istre 

"Istina me vodila kroz život".

Tim jednostavnim riječima dočekala nas je Milka Babović, legendarna televizijska sportska novinarka u svom zagrebačkom stanu, u kojem je prije nekoliko dana, 27. listopada, proslavila 91. rođendan. "Kako je bilo? Nikako", kaže uz smijeh, dok pokazuje u svom predsoblju jednu od prvih Ikeinih polica koje su se pojavile na ovim prostorima.

Rođena je u Skopju, školu je pohađala u Sarajevu, živjela je u Rumi i Beogradu, a studij završila u Zagrebu. "Milka, gdje su zapravo vaši korijeni". "Svugdje po malo. Ja se zato svugdje osjećam dobro. Otac mi je bio Crnogorac, a majka srijemska Njemica koja je odrasla u Francuskoj. Moj je djed, Crnogorac, ratovao s Turcima pod Skadrom, a djed po majci je bio austrougarski oficir koji je službovao u Zagrebu. Svega je tu bilo". Priča kako joj je i otac bio oficir kojeg su ustaše odvele u zarobljeništvo. "Nas su otjerali, ali ja uvijek kažem da to nisu bili Hrvati. Bili su radikalni ljudi kakvih nažalost ima svugdje. Svašta smo kao obitelj prošli i jedino što ne volim to su nacionalisti. Otvorena sam prema svima. Nisam niti jedne narodnosti". 

Dvostruki aksl 

Glas gospođe Milke isti je kako je pamtimo s televizijskih ekrana. "Dvostruki aksl, trostruki aksl" tako su ostali u ušima gledateljima kojima je Milka približila klizanje, ali i mnoge druge sportove. Mnogi se slažu da je bila najbolji sportski komentator u bivšoj državi, uz bok Mladena Delića ili Borisa Mutića, te uz mentorsku palicu Hrvoja Macanovića. Iz zlatnih vremena našeg sporta svi je se sjećaju, a da je poznata i danas pokazuju i one kratke šetnje na koje ide iz svog stana do restorana ili dućana.

"Nažalost, prije par dana na mene je naletio auto. Išla sam preko ceste, a vozač je vidio mjesto za parkiranje i udario me. Pala sam, ali sam ujedno i strogo zavikala 'ne smijete tako'", posve mirno objašnjava Milka Babović i dodaje: "Ali ipak sam ja stara sportašica, znam kako se pada".

Godine su ipak tu, pa i komplikacije s vidom, što je Milki danas i najveći problem. Kaže da već dvije godine ne može gledati televiziju, iako je i dalje sve zanima. Ne može ni čitati, ali uz sve to zadržala je dobro raspoloženje i sva puna oduševljenja priča o starim vremenima, kada je učila novinarstvo od Macanovića.

"Silno mi je pomogao na televiziji, prije svega da se oslobodim treme. Kazao mi je, kada sam se bojala kritika gledatelja koje su dolazile na adresu redakcije i bez potpisa: "S dva prsta uzmi pismo koje nije potpisano i nemoj ga uopće pokušati pročitati. Možda te netko hvali ili grdi, ali tko nema hrabrosti potpisati pismo, a obraća se nekome osobno, s tim ne trebaš imati posla".

Sjeća se i sjajne suradnje s Mirko Galićem koji je imao izuzetno mnogo razumijevanja za novinare i kolege.

"Bio je tu i jedan jako pametan čovjek, Miroslav Lilić, koji je itekako razumio kada si došao kod njega tražiti nešto što ti je korisno za tvoj posao. Pitala sam ga mogu li naručiti strane novine i odmah se složio. 'Naruči, Milka'. Tako sam ga zatražila da odem van učiti engleski jezik i prvo me začuđeno gledao. 'Znaš, nitko me to do sada nije pitao'. Pokazao je na veliku kasu u svojoj kancelariji i kazao da ga traže pare za sve i svašta, ali za učenje jezika nitko. 'Odi, Milka, naravno', kazao mi je Lilić i tako sam naučila engleski". 

Vrsna atletičarka 

Prije novinarske karijere Milka Babović je imala izuzetno uspješnu sportsku. Atletikom se počela baviti u godini kad je završio Drugi svjetski rat, prvi put sudjelujući u krosu u Srijemskoj Mitrovici. Kasnije je rušila rekorde, posebno u sprintu, a od   osvojila je medalje kao prvakinja u disciplinama 100 metara, 80 metara prepone, štafeti 4x100 metara i 4x200 metara.

"Je li vam sport pomogao da ostanete tako vitalni", pitamo Milku, a ona odgovara: "Nnije sport, već moji roditelji. Moj je otac bio sin stočara, od njega i od svoje majke sam najviše naučila, kako ostati skroman, kako se odnositi prema životu kada je dobro i kada je loše. A svega je bilo".

Danas živi skromno, penzionerski, okružena knjigama, isječcima iz novina, sjećanjima. I kada govori o problemima koje donose godine, Milka Babović ne djeluje starački, sportski borbeni duh ostao je u njoj. Kao i u vrijeme kad je na zagrebačkoj televiziji počeo veliki projekt kojeg su realizirali pioniri sportskog novinarstva koji su u početku radili doslovno u jednoj maloj sobici.

"Nismo imali ničeg, tehnika je bila u samim povojima, ali smo se jako veselili svom poslu". Kad su počeli prvi sportski prijenosi, prije svega klizanja, još su bile crno-bijele televizije i Milka je gledateljima dočaravala atraktivne kostime koje su nosile klizačice i klizači. "Uz Milku Babović kolor televizori nisu bili ni potrebni", kasnije su zapisali njeni kolege.

A u "muškom" svijetu sportskog novinarstva nije bilo lako. "Nije tada uopće bilo žena koje su pratile sport, pogotovo ne na televiziji. Kad sam s kolegama počela putovati, mnogi su me zafrkavali da sam pratnja. Ali, malo po malo su me svi prihvatili". 

Brak sa Susićem 

Milka je bila udata za Žarka Susića, jednog od najboljih sportskih novinara koje smo uopće imali. Njegovi napisi o atletici sigurno su najbolja štiva ikad objavljena u hrvatskim novinama, ali su im se putovi ipak razdvojili.

"Znate, bila sam i jako impulzivna, znala sam baciti pisaću mašinu kada bih bila ljuta. To su bila druga vremena, bilo je puno entuzijazma, a onda je slijedilo vrijeme multinacionalnih kompanija kada se sve gledalo, i danas se gleda, kroz novac. Novinari ne smiju ući u to kolo".

Kada govori o novinarstvu Milka na prvo mjesto stavlja vjerodostojnost. "Nikada mi nije palo na pamet da nešto izmislim, da neki podatak ne prekontroliram. Ljudi hoće točnost, da novinaru mogu vjerovati i to je možda jedini savjet koji imam za mlade kolege". Kada to kaže prva sportska urednica na TV Zagreb i višestruka predsjednica sekcije sportskih novinara Hrvatskog novinarskog društva, očito joj treba vjerovati.

Neki je pamte i kao "strah i trepet", ali, kaže, nije bila takva. Uvijek se prisjećala riječi Hrvoja Macanovića koji je bio strog, ali pravičan. "Jedanput sam mu ujutro rekla da nešto ne znam, pa kako ću navečer o tome govoriti na televiziji. 'Milka, pa do navečer ima puno vremena, možeš naučiti'". Božo Sušec se prisjećao kako je Remington pisaća mašina letjela po redakciji, a Milka kaže da takvu nisu imali. "Ja jednostavno nisam bila sklona kompromisima i to je sve. Voljela sam red, da svatko zna što treba raditi. Nisam dala ni da se u redakciji psuje i tko je psovao morao je staviti u jednu kasicu sitni novac. Ali od svega mi je bilo najgore kašnjenje, to nisam dozvoljavala".

Tako se kasica s novcem brzo punila, a kolege su rekle da su i pola plaće dali kao kaznu za psovanje. "Od prikupljenog novca najčešće smo išli na ručak ili večeru i družili se van posla". Milka govori da je bila mentor mnogim mladim kolegama i da ju je taj posao veselio. "Takav je bio i Mladen Delić koji je svima želio pomoći, dao je kolegama na uvid svoju arhivu. Jako sam voljela i Borisa Mutića, Juru Ozmeca i mnoge, mnoge druge".

Generacije su odrasle na sportskim komentarima Milke Babović, a nakon što je otišla u mirovinu, kao da više nema zanimanja gledatelja za klizanje kao u njeno vrijeme. "Ma nije baš tako", tvrdi i prisjeća se da se sama zauzimala da plesačice imaju lijepe haljine, ali kad je došla televizija, onda je sve trebalo biti šareno. "Ali najljepše su halijne bile one kad su klizačice počele koristiti narodni vez". Posebno se sjeća Ludmile Bjelousove i Olega Protopopova, slavnih ruskih klizača koji su osvojili svijet. "Bili su čuveni par i prvi su uveli ono što mi zovemo ozbiljnu glazbu. Počeli su vježbati na sasvim malom klizalištu, ali su postali velike zvijezde". 

Prijenos u prazno 

Kao i svi novinari i Milka Babović se susretala s mnogim nedaćama i problemima koje donosi taj posao. Prisjeća se kako je prenosila iz tadašnjeg Lenjingrada europsko prvenstvo u klizanju, a imala je poljski vojnički telefon koji se rukom navijao.

"Linije su išle od Lenjingrada do Beograda i zatim do Zagreba. Nije bilo moguće drukčije. A kad su me pitali koji je moj najbolji prijenos, znala sam se šaliti i ispričati kako je bio najbolji onaj koji nitko nije čuo. Iz Sofije sam prenosila europsko prvenstvo gimnastičarki, a prijenos je opet išao preko pola Europe. I negdje je zapelo i naši gledatelji nisu ništa čuli. Tako sam četiri sata govorila u prazno i to je bio moj najbolji prijenos. Nitko me nije mogao kritizirati".

Priča kako je uvijek bila znatiželjna, što je za novinarstvo vrlo važno. Mnogo je i čitala i tvrdi da nema dobrog novinara koji nije pročitao brdo knjiga. Prisjeća se i nekih vremena kad su političke prilike bile takve da se osjećala nepoželjnom. "Ali, sve je to prošlo, nisam odustajala, održao me rad". Proputovala je svijet, izvještavala s raznih natjecanja, a znala je i griješiti, pa su je neki prozvali "miss lapsus". Tako je Gabi Seifert postala Gabi Novak. Kad bi komentirala haljine klizačica voljela je spominjati riječ "šljokice". A onda je došlo vrijeme mirovine, ali Milka ni tada nije mirovala.

Danas, kaže, rado bi ostavila nekome svoja sjećanja i dokumente jednog vremena. Dok pričamo, često joj misli lete na vrijeme mladosti i do njenih roditelja, što ju je odredilo za sve godine koje su slijedile. Jednom je tako o tom vremenu napisala:

"Dokaz da sam 'velika i pametna djevojka' bila je odluka mojih roditelja da me preko ljeta pošalju u Crnu Goru, u očevo rodno selo. Brat je bio sasvim mali i majka je morala ostati u Sarajevu. Otac je, čini mi se, morao na neke manevre. Budući pak da je bilo krajnje vrijeme da upoznam očevu postojbinu i svoju rodbinu, a imala sam gotovo deset godina, nije bilo razloga da se kolebaju i odlučili su da će Milka putovati sama". I to je bilo prvo od tisuća kasnijih putovanja Milke Babović.

"Možda i nisam bila prava novinarka. Evo, sad mi je devedeset i jedna, a još uvijek nemam čir na želucu", kaže na rastanku.


Podijeli: Facebook Twiter




Više iz rubrike

Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no

Web kamere

Pula

Pula: Aquarium − ndash; Fort Verudela
Pula: Aquarium − ndash; Fort Verudela

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini
Webcams provided by webcams.travel add a webcam